U zagrebačkom kinu Europa u ponedjeljak oko 21 sat na projekciji filma Jakova Sedlara i scenarista Hrvoja Hitreca “Jasenovac - istina” okupilo se šaroliko društvo.
Bilo je tu puno “desnih prvaka” hrvatske ideološke scene, od Zdravka Tomca, Branka Borkovića, preko Vice Vukojevića, Dikana Radeljaka, novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji je prije filma dobio najdulji pljesak, sisačkog biskupa Vlade Košića do, priličnog iznenađenja - izraelske veleposlanice Zine Kalay Kleitman, koja sumnjamo da je bila svjesna čemu je prisustvovala.
‘Žrtve ratnih okolnosti’
Povijesna mantra suvremene hrvatske desnice je dozlaboga uboga i nemaštovita. Mit na kojem se želi graditi “novi hrvatski poredak” je omalovažavanje, ideološko i nacionalno diskreditiranje te posvemašnja kriminalizacija hrvatskog partizanskog pokreta te relativiziranje, umivanje, umanjivanje i opravdavanje onoga što se opravdati ne može.
No, kako se ipak ne može zanemariti baš sav zločinački i poltronski karakter ustaškog režima, pokušava ga se opravdati prethodnim zločinom Srba te kasnijim ultimativnim partizanskim! Ako je to argument za ustaški zločin nad Srbima, zašto se on ne primjenjuje kao argument za ono što je bila osveta 1945. nad ustašama!? Film se uklapa u postavljenu mantru i malo je reći da je kontroverzan, ali uz to što je postavljen kao bezočno, nelagodno i neugodno umivanje ustaških ubojstava u logoru smrti Jasenovac, koristi tezu da je kasniji “partizanski logor Jasenovac” puno gori i krvaviji od ustaškog.
Slavko Goldstein, napadan u filmu, o tome izvan filma kaže: “S punom sigurnošću tvrdim da su konstrukcije o Jasenovcu kao poslijeratnom partizansko-komunističkom logoru smrti samo konstrukcija, bez ijednog pravog dokaza. Neosnovana izmišljotina.” Kad se govori o tom “partizanskom Jasenovcu”, iznosi se tvrdnja da su Srbi iz Pakraca dolazili klati Hrvate iz zadovoljstva. Ništa nije rečeno o tome s kojim su osjećajem ustaše klali Srbe i Židove?
Gledajući film, stječe se dojam da se ustašama holokaust nad Židovima omakao, a oni su žrtve, Bože moj, ratnih okolnosti.
Kolateralne žrtve
Toliko je stvari tamo izrečeno da se teško uhvatiti za svaku iznesenu konstataciju. Film počinje četničkim srpskim pogromima u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kao neki uvod u opravdanje onoga što je Srbe snašlo u NDH. Blasfemično je da se Srbi kao najveće žrtve tog sramotnog logora spominju gotovo kao kolateralne žrtve, kao da su sami krivi što su poklani. Kao kad ubojica na sudu traži blaži tretman jer je ubijeni sam pao na nož (desetak puta), a napisao je u školskom listu i humanu pjesmicu “I Srbi su ljudi”.
Kaže se da je Pavelićeva odluka da iz Njemačke uveze rasne zakone tragična (tu ga se pokušava opravdati, kao nije on kriv, to su njemački zakoni), ali se poentira da je Kraljevina Jugoslavija imala prema Židovima još ranije “rasne zakone”. Iz njih se čita da je Židovima zabranjivano školovanje. No, zar to opravdava ustaške rasne zakone po kojima su Židovi i Srbi likvidirani samo zato što su Židovi i Srbi!?
Jasenovac se prikazuje kao logor u koji su internirani protivnici režima, a ustaški pokret tek kao antisrpski. Srbina se može likvidirati.
Mlak pljesak
Kao veliki opravdavajući argument iznosi se podatak da je Pavelićave žena Mara bila polužidovka te da je sam ustaški vođa, na intervenciju Mate Ujevića, spasio njegova tajnika Židova iz Jasenovca.
Mijenja li to suštinu ustaškog režima, njihov usrdni i blagonakloni doprinos holokaustu? Adolf Hitler osobno je dopustio da nekoliko glazbenika Židova nastavi svirati u Berlinskoj filharmoniji do kraja rata. Treba li zato biti pravednik među narodima? Mijenja li karakter zločina na Ovčari nekoliko svjedočanstava da su vukovarski Srbi spasili od klanja par svojih prijatelja Hrvata? No ni podatak o Mari polužidovki, “brojnim Židovima u ustaškom pokretu” ili tome da je Židovska općina u Zagrebu radila cijeli rat i da je na tome inzistirao sam Pavelić (pismo koje to kao potvrđuje vrlo je dvojbeno) nisu spasili 80 posto hrvatskih Židova od ustaške kame.
Preživjelo ih je 20 %, i to dobar dio zahvaljujući “zločinačkim hrvatskim partizanima”. Konačno, zagrebački rabin Šalom Freiberger isporučen je u Auschwitz, gdje je ubijen, ali Sedlar i Hitrec to nisu smatrali relevantnim podatkom.
I za kraj - film je, na iznenađenje, dobio vrlo mlak pljesak.
Novinari su za njih ‘liberalni fašisti’
Film se pred kraj zlokobno pretvara u najprostiju ideološku potjernicu za ljudima koji se usude posumnjati u Sedlarov pristup.
Poimenično se spominju Ante Tomić, Jurica Pavičić, Davor Butković, Viktor Ivančić, Denis Kuljiš, Slavko Goldstein, Josip Manolić, Ivo Josipović i Milorad Pupovac kao mrski antihrvatski “liberalni fašisti”, a za Miljenka Jergovića se kaže da mu je sadašnji angažman licemjeran jer je u mladosti crtao svastike po sendvičima. To piše Hitrec, autor partijskog agitpropovskog uratka S.P.U.K.
A što je, recimo, s pripadnosti “zločinačkom partizanskom pokretu” i statusom oficira jugosrbočetničkokomunističke JNA - Franje Tuđmana!?