Dok školske menze učenicima u Nizozemskoj ili Švedskoj svakodnevno nude više menija sastavljenih od probranih kuhanih obroka, uz obaveznu vegetarijansku varijantu, škole u Hrvatskoj nemaju ujednačene ni minimalne standarde za prehranu učenika.
Uz primjere iznadstandardno opremljenih kuhinja, uglavnom u novosagrađenim školama poput zagrebačke Kajzerice, brojne su osnovne škole u Hrvatskoj bez odgovarajućih uvjeta zbog kojih kuhinje nisu u mogućnosti posluživati tople obroke. Neke škole uopće nemaju kuhinju pa organiziraju dobavljače gotovih suhih obroka.
Posljedica takve neujednačenosti zadnji je primjer neprihvatljive prehrane u školi, na koji su upozorili roditelji osnovca iz šibenske Osnovne škole Vidici, podružnice Ražine.
Uvodi i skuplji meni
Portalu šibenik.in roditelji su poslali fotografiju polupraznog sendviča s dvije tanke kriške salame upitnog izgleda i kvalitete.
Iako ravnatelj škole Vidici Darko Relja opovrgava u Jutarnjem listu da je riječ o originalnoj verziji sendviča, jer “mora da je dijete sendvič odnijelo kući, iz njega bacilo sir, a šunka se zalijepila pa se ne vidi da su tu zapravo četiri fete”, najavljuje novi model koji bi u školi mogao zaživjeti od 1. listopada: skuplja ili jeftinija marenda. Ta je ideja izazvala brojne reakcije, a ravnatelj objašnjava:
- U rujnu su djeca dobivala jedan jelovnik, koji u školu zapakirano dostavlja dobavljač. Riječ je o marendi koja stoji pet kuna. Dobavljač u ponudi ima još jedan, skuplji meni od osam kuna, zbog čega smo roditeljima ove godine dali mogućnost da odluče koji jelovnik žele, skuplji ili jeftiniji. Zadnji dan za odluku je danas. Moguće je da se roditelji odluče za jeftiniju ili skuplju varijantu, ili da uvedemo dva jelovnika, jeftiniji od pet kuna i skuplji od osam.
Veća nejednakost
Pritom odbacuje primjedbu da uvođenjem jeftinijeg i skupljeg menija produbljuje nejednakost među djecom u istom razredu. Ravnatelj, naime, ne vidi problem u tome što u jednome razredu neki od učenika jedu jeftiniji obrok, a drugi skuplji.
- Ma gledajte, nije to baš tako. Neka djeca ne vole voće ili jogurt, a to je dodatak u skupljem meniju, pa se roditelji odlučuju za jeftiniji. Zašto im se ne bi izašlo u susret i dalo da svatko bira? - pita se ravnatelj.
O ideji da djeca u pojedinoj školi dobivaju u ponudi dva različito bogata ili siromašna obroka, razgovarali smo s više ravnatelja. Spominju da je uobičajeno da ponuđač na natječaju daje dvije cijene marende, višu i nižu, a potom se škola, odnosno roditelji, odlučuju za jednu od njih. Mogućnost dijeljenja djeci dva cjenovno različita obroka nova im je i neprihvatljiva. Pitaju se kako će to izgledati u praksi. Mariji skuplji, Luciji jeftiniji gablec?
- Cijena obroka u školi je fiksna, nema jeftinije i skuplje varijante. Smatram da ne bi na taj način trebalo dijeliti učenike i da roditelje uopće ne bi trebalo dovoditi u napast da moraju birati između dvije mogućnosti. Oni roditelji kojima se ne sviđa jelovnik ili cijena, uvijek mogu sami pripremiti obrok koji će dijete ponijeti u školu - kaže Igor Matijašić, ravnatelj Osnovne škole Milana Langa iz Bregane, u kojoj učenici svaki dan imaju osiguran obrok iz školske kuhinje po cijeni od sedam kuna.
Nedopustiva štednja
Silvija Stanić, izvršna direktorica Udruge roditelja Korak po korak, ideju smatra neprihvatljivom. Nedopustivo je, kaže, štedjeti na školskim obrocima, a itekako postoji dovoljno sredstava da se dječja prehrana financira, i to treba biti prioritet.
- Ova ideja otvara brojne probleme, kako u realizaciji, tako i kvaliteti obroka, do toga da se djeca osjećaju stigmatizirana jer dobivaju jeftiniji obrok. To bi moglo otvoriti prostor i vršnjačkom podsmijehu. Sigurna sam da je moguće pronaći način koji će se svoj djeci osigurati kvalitetan obrok - smatra Silvija Stanić.
Na smanjivanje nejednakosti među djecom jučer je apelirala i ministrica obrazovanja Blaženka Divjak, ističući da pitanje prehrane u školama nije u ovlasti Ministarstva obrazovanja, nego škola i osnivača - lokalnih uprava i samouprava.
- Ministarstvo nije nadležno za navedeni slučaj, ali apeliram na ravnatelje i osnivače škola da svoj napor maksimalno usmjere na smanjivanje nejednakosti među djecom, kao što je to slučaj u ovome primjeru - rekla je Jutarnjem B. Divjak.
A voditelj Županijskog stručnog vijeća i ravnatelj Osnovne škole Brodarica u Šibeniku, Emil Božikov, čija se škola opskrbljuje Mlinarovom marendom po cijeni od 5,50 kuna, kaže da bi sutra prešao na topli obrok kad bi škola imala uvjete za to.
- Imamo više od 300 učenika, nemamo sportsku dvoranu, nemamo školsku kuhinju. Eh, kada bismo svi imali jednake uvjete - poželi ravnatelj i nastavi s pričom o manjku izdvajanja za škole u Hrvatskoj, koju u riječ ponavlja svaki ravnatelj.
Dijana Ercegović, pročelnica pravnog Odjela za prosvjetu Šibensko-kninske županije, zaokružuje priču.
- Nemaju sve škole zadovoljene minimalne standarde, nemaju osnovne uvjete, počevši od kuhinja, kuharica, spremačica… Sredstva koja država osigurava nisu ni približno dovoljna, a mi, osnivači škola, nemamo dodatnih mogućnosti financiranja - tvrdi Ercegović.
Od grada do grada
Jedna od posljedica različita su izdvajanja roditelja za potrebe djece u obaveznom školovanju: dok osnovac u Zagrebu ima mogućnost dobiti ručak iz školske kuhinje po subvencioniranoj cijeni od devet kuna, mliječni obrok od 3,50 kuna i užinu od 2,50, roditelji pojedinih riječkih škola djetetov ručak plaćaju pet kuna više no u Zagrebu.
A kako se škole manje bogatijih gradova i županija oslanjaju na dobavljače, oni im dostavljaju obroke sastavljene, primjerice, od pereca i jogurta, paštete i kruha, čoko-bureka i mlijeka, komada pizze i soka. Cijene marendi su različite, u prosjeku se kreću od pet do osam kuna - dakle, kunu manje od kuhanog ručka kakav poslužuju zagrebačke škole s kuhinjom i višom subvencijom.