Pažnji hrvatskih mainstream medija poprilično izmiče mogućnost da će se Hrvatska u jednoj godini suočiti s dvije “infringement” procedure koje bi mogla pokrenuti Europska komisija. Radi se o proceduri u kojoj se utvrđuje je li zemlja članica Europske unije ispunila svoje obveze prema europskim zakonima. S obzirom na to da je Hrvatska mala i ne baš utjecajna članica, pokretanje procedure infringementa može predstavljati vrlo značajan udarac za reputaciju, pogotovo kad je u pitanju povjerenje potencijalnih investitora u hrvatske zakonodavne i izvršne institucije.
Konkretno, radi se o mogućnosti infringementa zbog načina na koji je riješeno pitanje kredita vezanih valutnom klauzulom uz tečaj švicarskog franka, kao i o ideji da se u hitnu proceduru gurnu izmjene Zakona o HNB-u.
U prvom slučaju infringement bi vodio prema nužnoj nagodbi hrvatske Vlade s oštećenim bankama koje su davale kredite u švicarcima. Može se pretpostaviti da bi Ministarstvo financija moralo dizajnirati deal o podjeli tereta s bankama, a koji bi u konačnici značio da će dio zamrzavanja tečaja franka, kao i konverzije švicaraca u eurske kredite morati platiti porezni obveznici. A zbog čega bi svi oni koji nisu uzeli kredite u švicarcima snosili troškove dužnika u švicarcima, mogu odgovoriti samo političari koji su smislili pravno i moralno gledajući poprilično diskutabilno rješenje. Bilo bi prihvatljivo da porezni obveznici solidarno sudjeluju u pomoći socijalno najugroženijim dužnicima sa švicarcima, ali nije prihvatljivo solidarno snositi teret hazarderski visokih kredita u švicarcima. Ipak su to bile nečije privatne odluke.
U drugom slučaju, ponovimo i pojasnimo, infringement bi mogao biti pokrenut zbog hitne izmjene Zakona o HNB-u pri kojoj se dramatično podcjenjuje Ugovor s EU koji centralnoj baci jamči punu neovisnost. Oktroiranje neovisnosti HNB-a neće prihvatiti niti druge međunarodne institucije, dok će autistično zanemarivanje očigledne činjenice da se prije promjene Zakona o HNB-u prvo mora tražiti mišljenje Vlade i Europske komisije vrlo vjerojatno Hrvatsku staviti u režim oštrih kritika Komisije te možebitno pogoršati kreditni rejting.
S obzirom na to da se Zakon o HNB-u stavlja u hitnu (!) proceduru, mogli bismo zaključiti da u zemlji imamo nekakvu bankarsku krizu, krš i lom u financijskom sektoru. Međutim, to nije tako. Hrvatska, za razliku od zemalja gdje se radikalnom retorikom napadaju bankari, nema problem ni saniranja banaka niti gubitaka novca građana ili kompanija. Dosadno je ponavljati, ali sve značajne hrvatske banke dobro su kapitalizirane, a zadnji pokazatelji govore da su uspjele vratiti profitabilnost bez obzira na nezavidnu situaciju na tržištu te dosta strogu politiku rezervacija HNB-a. Drugim riječima, u Hrvatskoj smo izmislili katastrofalni problem s bankama i politikom HNB-a te nešto kao hitno rješavamo kroz hitnu proceduru, iako imamo stotine drugih problema koje bismo zapravo trebali rješavati. Ako tako nastavimo, nije isključeno da možemo relativno brzo uništiti dosadašnju pouzdanu monetarnu politiku HNB-a s kojom barem znamo na čemu smo. Juriš na HNB kroz poigravanje tečajem i lansiranje nekog hrvatskog quantitative easing programa kao lakog rješenja teških problema lako bi mogla postati vrlo uspješna borba protiv sigurnosti bankarskog sustava, a cijenu tog “uspjeha” ne bi sanirali ni unuci naših unuka.
Zašto smo uopće u situaciji poigravati se stečevinama kao da su problemi koje trebamo odbaciti?
Odgovor je, naravno, jednostavan: političari svih opcija shvatili su da je napad na HNB i banke vrlo politička valuta kojom kupuju popularnost.
Pri tome je jasno da u HDZ-u i SDP-u ima vrlo ozbiljnih ljudi koji shvaćaju neozbiljnost, nepravednost i kratkovidnost takve populističke politike, ali su čak i te pametne grupacije kod donošenja odluka u visokim stranačkim tijelima podlegle pritisku skupljanja jeftinih poena kod birača. U Mostu pak, kao trenutačno trećoj ključnoj političkoj snazi, imaju problem jer su s jedne strane dijelom pod utjecajem profesora ekonomije Ivana Lovrinovića koji godinama opsjednuto propovijeda nekakav monetarni prevrat zanemarujući ekstremne rizike svojih recepata, dok s druge strane skoro svi mostovci zaista iskreno kao mala djeca vjeruju u nužnost obračuna s monetarnom politikom i “zlim” bankarima jer zapravo o svemu tome - istinski pojma nemaju.
Potpuno je nebitno što je gore: proračunati i svjesno licemjerni antifinancijski populizam HDZ-a i SDP-a ili pak istinsko nerazumijevanje problematike zastupnika Mosta. Potpuno je jasno da se trenutačno nitko u Hrvatskoj ne fokusira na rješavanje pravih problema jer ta rabota ne donosi jeftine političke poene.
Prognoza: neće biti dobro.
Budimo iskreni i recimo da se hrvatski bankarski sustav može naći u vrlo ozbiljnim problemima ako aktualne regulativne paneuropske rasprave odu neželjenim smjerom. Pitanje izloženosti banaka državi kad je u pitanju udio u ukupnim kreditima srećom je već maknuto s europskog stola. Isto tako, izgleda da je uspješno riješeno i pitanje klasifikacije kunskih potraživanja banaka s valutnom klauzulom kao nižerizičnih kunskih potraživanja. Drugačiji tretman bio bi vrlo loš za banke. No, ostalo je pitanje klasifikacije rizičnosti potraživanja prema državi sukladno rejtingu zemlje. Trenutačno je rizičnost plasmana prema hrvatskoj državi nula. Je li to zaista logično? Zamislite kad bi se ta rizičnost kvantificirala realno, tj. kao stvarni rizik od defaulta? Potop.
Zaključno pitanje za razmatranje: Je li logičnije popraviti rejting zemlje te tako i kvalitetu bankarskih potraživanja prema državi te izbjeći sve možebitne regulativne zamke ili se treba baviti skupljanjem poena kroz prozivanje HNB-a i poslovnih banaka?