Prošla su tolika desetljeća, a scena mi je još uvijek živa pred očima. Nas tri djevojčice iz zgrade sjedimo na stepenicama u ulazu. Imamo karton, papir, bojice i škare. Radimo lutke. Najprije ih Nena nacrta na kartonu, Mira ih izrezuje i crta im lice i kosu, ja crtam i bojam haljine i izrezujem ih. Poslije ih presvlačimo i izmišljamo njihove priče. Naše papirnate lutke idu u grad, razgledaju izloge, šetaju, piju malinovac i razgovaraju, idu u kino. Imamo osam ili devet godina i to nam je omiljena zabava.
Naravno, svaka od nas imala je istu "pravu", a ne papirnatu lutku, onu od tvrde gume, neveliku, s nacrtanim plavim očima i crvenim usnama, koja se jedina mogla kupiti koncem pedesetih u našim dućanima. Ali ona nam je davala manje mogućnosti za maštanje. Za nju...