Ma koliko da je velika i značajna akcija USKOK-a i policije u kojoj je zbog korupcije i pogodovanja na javnim natječajima uhićen predsjednik Uprave Janafa Dragan Kovačević, dok su istragom obuhvaćena dvojica saborskih zastupnika, ujedno gradonačelnika - HDZ-ovac i SDP-ovac - slučaj je samo kap u moru lopovluka koji vlada u Hrvatskoj.
Pogodovanja na javnim nabavama uobičajeni su obrazac po kojemu posluju državna poduzeća, jedinice lokalne samouprave, a i sama Vlada preko svojih ministarstava i uprava. Stvorena su nepisana pravila s kojima je svatko dobro upoznat i striktno ih se pridržava. U svakoj sredini i u svakome poslu se zna tko je miljenik političke klike koja raspolaže proračunskim sredstvima i raspisuje natječaje. Svatko tko se javi na natječaj unaprijed zna koga se preferira, ali se ne buni nego sudjeluje i daje legitimitet takvim poslovima u nadi da će sljedeći, manje izdašan posao, pripasti njemu. Ima i onih koji dignu glavu, pišu pritužbe i sruše pokoji natječaj, ali i oni jako dobro znaju da su nakon toga dospjeli na crnu listu i da se ime njihove firme više nikada neće naći na listi za pozivni natječaj.
Tako to funkcionira godinama, i to na svim razinama. Ovaj oblik korupcije postao je općeprihvaćen i malo je onih koji u tome vide problem. Svi pristaju na pravila igre i nitko se više ne pita treba li se na svaki posao potrošiti najmanje 20-30 posto javnog novca više nego što je potrebno. Umjesto da se ta razlika utroši na kakav javni interes, ona se slijeva u nečije džepove.
A to neće riješiti policija, USKOK, kao ni sudovi. Običajno pravo da svaka vlast kada se dočepa javnih resursa može njima raspolagati kako želi proizvod je politike i jedino ga politika može dokinuti. Takva se volja, međutim, ne nazire ni s jedne strane. Oporba će se skanjivati i osuđivati, a istodobno, barem što se SDP-a tiče, za sam vrh stranke im konkuriraju ljudi koji su osuđeni za sukob interesa, lokalni šerifi koji u ime jedinice lokalne samouprave dodjeljuju poslove svojim firmama.
Što se HDZ-a tiče, kada USKOK nekog klepi po prstima, izbace floskulu “neka institucije rade svoj posao”. Prave se da je sve u redu i da ništa ne znaju. Čak ni kada mediji otkriju krajnje sumnjive poslove, nema reakcije.
Jutarnji je lani pisao kako će se za renoviranje menze u Fini potrošiti 6,5 milijuna kuna i dao usporedbu što su sve drugi učinili s tom količinom novca - od uređenja bolnice do izgradnje i uređenja novog distribucijskog centra Hrvatskih pošta u Zadru. I što se dogodilo? Ništa! Netko je u Fini odgovoran za takav natječaj, a taj netko ima šefa koji nije trznuo. Iznad njega je glavni šef Fine koji također nije reagirao, a nije ni ministar financija, pa na kraju ni premijer.
Ili svježiji slučaj smijenjenog ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića. Od države je bespovratno dobio 2,5 milijuna kuna za otvaranje vinarije. Novac je dobio prema slovu pravilnika koji je sam potpisao, a u postupku dodjele sredstava sudjelovali su oni kojima je donedavno bi šef.
Nitko tu ne vidi problem.
Ne vide ni u tome što je, također smijenjeni ministar Goran Marić čija je imovinska kartica otkrila mnoštvo vrlo čudnih poslovnih poteza, nakon svega zbrinut na državnim jaslama. Zaposlio se na do sada nepostojećem mjestu savjetnika Uprave Hrvatskih cesta.
Pitan za komentar, premijer Plenković lakonski je odvratio “da je čovjek ekonomist i ima puno životnog iskustva”!?
Eto, sve je rekao. I onda neka institucije rade svoj posao.