LABIRINT POLITIKE

Slučaj Puhovskog i Sačića najbolji su primjer besmislenosti zazivanja lustracije u Hrvatskoj

Upravo ova dvojica laserski precizno pokazuju sav besmisao zazivanja lustracije, tri desetljeća nakon pada komunizma
Željko Sačić
 Goran Mehkek/CROPIX
Objavljeno: 12. listopad 2020. 20:21

U danima kada njegov um definitivno više nije bio najpouzdaniji, Božidar Alić hodao je Zagrebom i kliktao kako "Bez lustracije nema Kroacije". A onda su dva događaja iz prošlog tjedna slikovito potvrdila koliko je ludo zazivati lustriranje u Hrvatskoj. Najprije je Zoran Milanović optužio političkog komentatora Žarka Puhovskog kao "drukera" i "ništariju", koji je po nalogu Udbe, 1972. godine bio svjedok optužbe na montiranom procesu zagrebačkim sveučilištarcima, koji su zbog toga završili na robiji.

Puhovski će se braniti kako je to ionako bio montiran proces, sa zadanim završetkom, a veći dio iskaza navodno je potrošio pokušavajući promijeniti ono što je sudac diktirao u zapisnik kao njegove riječi.

"Upravo zato, jedina prava istina o mojem svjedočenju ne nalazi se u službenom zapisniku nego u audiozapisu. Sve ostalo je laž koju godinama šire desničari", odgovorio je Puhovski. U svemu postoji jedan problem. Audiovrpce sa suđenja - nema. I nitko ne zna gdje se nalazi, tako da ne postoji krunski dokaz koji bi potvrdio da su ljudi robijali zbog Žarka Puhovskog, kako uglas tvrde Zoran Milanović ili Željka Markić.

Ali na svjetlo dana isplivao je i partijski dosje žestokog hrvatskog nacionalista i desničara Željka Sačića, u kojem se bjelodano vidi da je dotični državotvorac u prošlosti pisao ode drugu Titu, u svibnju 1980. učlanio se u Savez komunista Jugoslavije, a onda se, dok je radio u sektoru milicije zaduženom za čuvanje partijskih funkcionera i simbola jugoslavenske državnosti, izjasnio kao Jugoslaven.

Za razliku od Puhovskog, Sačić nije demantirao istinitost arhivskog materijala, nego je u izostanku argumenata novinare opisao sofisticiranim terminom: "zlobni antihrvatski gadovi". A opet, upravo ova dvojica ljudi, koji su na dijametralno različitim ideološkim i životnim pozicijama, laserski precizno pokazuju sav besmisao zazivanja lustracije, tri desetljeća nakon pada komunizma.

Lustracijom se iz državne vlasti i javnih položaja uklanjaju kadrovi iz nedemokratskih režima, a sve kako bi se olakšala transformacija društva prema demokraciji i spriječio državni udar kojega bi mogli organizirati takvi prikriveni kadrovi. No u Hrvatskoj ne postoji ni teoretska opasnost, niti je postojala, od starih komunističkih kadrova u smislu prevrata. To je dobro znao i Franjo Tuđman. Njegova bliska suradnica Vesna Škare-Ožbolt svjedočila je da je prvi predsjednik bio za provedbu meke lustracije, bez otvaranja istraga, kakva se odvijala oko njega.

Neki ljudi koji su mu na početku pomogli jednostavno više nisu bili u predsjednikovoj blizini i diskretno su uklanjani iz političkog života, ispričala je Vesna Škare-Ožbolt prije nekoliko godina. Međutim, ima još nešto što je gospođa Škare-Ožbolt propustila reći. Početkom 90-ih, Vice Vukojević i Bože Vukušić temeljito su pročešljali Udbine arhive, i nekim čudom, nestala je gomila materijala, za koji nije poznato gdje je završio.

Za razliku od DDR-a, gdje su sačuvani Stasijevi arhivi, i može se točno vidjeti tko je bio druker, a tko žrtva, u Hrvatskoj to nije moguće. Jer da jest, vidjelo bi se kako je podosta državotvornih Hrvata i pokoji biskup, bilo na Udbinoj doušničkoj listi. Osim toga, velika većina je u međuvremenu umrla ili su u poodmakloj dobi i bez ikakvog utjecaja na društvene događaje. Prilika za lustracijom propuštena je prije trideset godina. Preostala je samo mogućnost da s većim ili manjim gađenjem komentiramo nečije pristajanje da glumi korisnu budalu na montiranom procesu ili kako se netko drugi zaklinjao u Tita i Jugoslaviju. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. listopad 2020 20:25