Devedesetogodišnjak i njegov sin stanovali su na početku Držićeve, jedva stotinjak koraka od mene. Nekoga od njih dvojice, vjerojatnije sina, sigurno sam viđao. Udesilo se da sam s njim koji put u isto vrijeme odnio smeće u kontejner na uglu ulice. Ili smo se mimoišli na glasačkom mjestu u gimnaziji Vladimira Nazora.
Čekali smo nekad obojica u redu pred blagajnom kvartovskog dućana. Pustio sam ga možda ispred sebe jer je kupovao samo jedan artikl, a ja sam bio s punom košarom. On mi se ljubazno zahvalio. Ukratko, sve je ovdje u nas, u splitskom gradskom kotaru Lučac Manuš, bilo normalno, svakodnevno, otrcano i dosadno, jedino što je devedesetogodišnjaka netko ubio, raskomadao sjekirom i bacio ga u more, a sin je skoro trinaest godina poslije svakog mjeseca uredno podizao njegovu ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....