Do šezdesetih godina, u većini je sjevernih i zapadnih društava ideološka razdioba između lijevih i desnih išla demarkacijom imovine i bogatstva. Za konzervativne pokrete i stranke glasovali su oni imućniji, zato što su se bojali da će redistribucijom bogatstva ljevica očerupati njihov imetak. Za ljevicu su glasali oni siromašni, jer su smatrali da je klasni jaz nepravedan, a da se bogati bogate njihovim radom. To je bila klasična klasno-ideološka podjela koja je s manjim promjenama definirala Zapad od Marxa do Clementa Attleea i Olofa Palmea.
Šezdesetih, a pogotovo sedamdesetih, stvari su se, međutim, počele mijenjati. Obrazovni sustav i modernizacija omogućili su djeci bivše lijeve sirotinje obrazovanje i bolje poslove. Pokreti '68. kulturološki su proširili ljevicu u studentsku, povlaštenu populaciju. Globalizacija je načela klasično radništvo. Tijekom razdoblja od dvadesetak godina, formirao se jedan sasvim drukčiji klasni pejzaž, pejzaž koji sjajno opisuje Thomas Piketty u svom "Kapitalu i ideologiji".
Radnička klasa ugrožena globalizacijom napustila je ljevicu i potražila razumljivo utočište u nacionalizmu, populizmu i protekcionizmu. S druge strane, lijevu je politiku osvojila buržoazija koja je bila kulturološki lijeva, no kojoj je globalizirani svijet pasao, koju kapitalizam nije ekonomski ugrožavao, niti su strahovali od blijede. Ljevicu su počela više zanimati identitetska i kulturalna pitanja od onih koja su bila srce lijeve politike stoljeće i pol: a to je rad, zdravstvo, školstvo, stanovanje. Nastala je ona politička kultura koju Piketty - ne bez sarkazma - zove "lijevi brahmani".
Novo pitanje
Ta gentrifikacija ljevice prvi je put u ideološke rasprave uvela novo pitanje: naime, smije li se biti lijev i bogat? Koliko imutak delegitimira ljevičara? I - u kojim je i kakvim okolnostima bogatstvo moralno? Unutar lijeve tradicije, to pitanje nije novo. Američki novinar, publicist i komunistički aktivist John Reed (1887. - 1920.) je - veli legenda - držao otvorena vrata stana, jer je "vlasništvo krađa". Djeca '68. nerijetko su vlastite buržujske prijatelje i roditelje pitali "ako ste lijevi, kako ste onda bogati?". S druge strane, redistribucija bogatstva u komunističkim je društvima nerijetko stvarala novu buržoaziju koja je bez skanjivanja ulazila u nekad tuđe vile.
Zbog tekstova o toj "novoj klasi" Milovan Đilas je izbačen iz SKJ i postao disident. Ta gentrifikacija nove elite tema je desetina jugoslavenskih kulturnih proizvoda, od "Samo jednom se ljubi" Rajka Grlića, preko Velikićeva romana "Astragan" do posljednje, najjetkije epizode Smojina "Velog mista". Epizode, u kojoj se mladi povratnik iz partizana odbija useliti u novi (tuđi) stan s kupaonicom, pa razočaranoj supruzi veli "manje ćemo se prat, ali ćemo bit čistiji".
Ovih dana, pitanje imetka i ljevice na mala se vrata vratilo i u hrvatske ideološke rasprave. "Zaslugu" za to ima dojučerašnja glumica i novopečena zastupnica lijevo-zelenog Možemo! u Hrvatskom saboru Urša Raukar. Prilikom stupanja na saborsku dužnost, ona je ispunila poslaničku obvezu i priložila imovinsku karticu iz koje se ispostavilo da je Raukar – pa, jako bogata žena.
Pokazalo se da u Zagrebu ima dvije kuće, tri stana, dva poslovna prostora, te da sa suprugom posjeduje kuću s okućnicom u Jelsi. K tomu, Raukar je prilježno i vrlo pedantno u karticu unijela i zlatninu, te umjetnine u vrijednosti 120.000 kn. Suvišno je i reći, objava najdeblje imovinske kartice od svih hrvatskih političara (s izuzetkom ministra vanjskih poslova Grlić Radmana) izazvalo je pravu buru na društvenim mrežama.
Desnica je likovala, kao da je Raukar case study za njihovu tezu da Možemo! nije nikakva ljevica, nego šminkerska razbibriga pokondirene buržoazije otuđene od naroda. Razgorile su se spekulacije otkud tolika imovina glumici koja je 20 godina primala neveliku plaću u ansamblu kazališta ZKM. Na koncu, spekulacije je presjekla sama Raukar izgovorivši čarobnu riječ: denacionalizacija. Imovina predaka. A ti preci su - blago rečeno - zanimljivi. Jedan od njih - otac - bio je slavni glazbenik. Drugi - svekar - sveučilišni profesor i vjerojatno najslavniji hrvatski kunsthistoričar 20. stoljeća.
Konačno, prapradjed lijeve bogatašice je hrvatski 19-stoljetni političar, znanstvenik i putopisac Ivan Kukuljević Sakcinski, čovjek koji je 1843. održao prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. Obitelj Kukuljevića - navodi hrvatska Wikipedia - dala je u 19. stoljeću nekoliko župana i podžupana, te imala kaštel u zagorskom Ivancu.
"Sva moja imovina", rekla je Raukar, "obiteljsko je bogatstvo, stečeno prije 2. svjetskog rata." Time je glumica možda i nehotice dotakla ključnu moralnu razdjelnicu koja u Hrvatskoj - fitzgeraldovski kazano - dijeli "old money" i "new money". Bogatstvo stečeno do 1941. na neki se način poima zdravorazumski moralnim. Ono nakon 1941. mora da je nemoralno. Raukar je svoj imetak obranila argumentom koji u Hrvatskoj začepi usta.
Zazor prema bogatstvu
No, pravo je pitanje: je li to razmišljanje ispravno? I - kako je nastalo?
Hrvatska - poput mnogih istočnoeuropskih društava - gaji široko rašireni zazor prema bogatstvu. Nekako se poima da bogatstvo ne može biti stečeno časno, te da netko tko je bogat sigurno mora imati kosture u ormaru. Još 60-ih, zagrebački je sociolog Josip Županov teoretizirao o tzv. egalitarističkom sindromu koji je socijalizam usadio u građane, a koji sankcionira neuspješne.
Srpska povjesničarka Dubravka Stojanović izgradila je cijelu teoriju o razvoju srpskog društva temeljenu na tezi da su zadrugarstvo i egalitarizam kažnjavali i dekuražirali poduzetne. Na temelju toga, dio liberalnih intelektualaca počeo je egalitaristički sindrom kriviti za neuspjeh kapitalizma u Hrvatskoj. Na prizemnijoj razini, taj se narativ očituje u mitu o "hrvatskom jalu". Kako taj mit funkcionira, moglo se vidjeti u medijskom praćenju reakcija na uspjehe Mate Rimca.
No, kako to katkad biva kod liberalnih interpretatora, i ovoj teoriji fali historiografska dijakronija, te klasna dimenzija. "Hrvatski jal" - naime- nije nastao ni iz čega. On je rezultat dviju povijesnih datosti. Prva je od njih ta da je Hrvatska društvo ekonomsko-političkih diskontinuiteta u kojem se obiteljski imetak teško mogao akumulirati. Druga - da su mnoga bogatstva koja u međuvremenu nastala rezultat nakaradnih političkih okolnosti, klijentističkih prednosti ili čak prijesne otimačine.
Prvu povijesnu datost lako je argumentirati. U Hrvatskoj je teško zamisliti bogatunske dinastije kakve postoje u Britaniji, Francuskoj ili američkoj istočnoj obali. Mi živimo u zemlji u kojoj se zbog političkih i ekonomskih eksternalija prečesto počinjalo iz početka. Agrarne reforme su (i neka su) otuđile agrarnoj eliti jedini imetak koji je imala: zemlju. Niz promjena valuta obesmislio je uštedu u novcu. Ona ušteda koja je postojala izjedena je višekratnim inflacijama. Židovska imućna klasa izgubila je sve '41., njemačka i talijanska nakon 1945.
Rasni su zakoni uništili jedan dio industrijsko-trgovačke buržoazije, poratna nacionalizacija drugi. Samo je moja generacija imala prilike za života doživjeti tri hiperinflacije i dobro upamtiti da je novac samo papir. Tomu treba dodati i specifičnu sudbinu koju su u povijesti imale stambene nekretnine. Nešto što je bilo talijansko postalo bi promjenom država hrvatsko ili srpsko, nešto srpsko hrvatsko. Generacija rođena oko 1960. ili 1970.- dakle, ona kojoj su roditelji nešto stekli u socijalizmu - doslovce je prva generacija Hrvata koja u smislu stečenog imetka ne mora počinjati iz početka.
Druga povijesna datost još je uočljivija. Jer, kad govore o "jalu" spram Rimcu, liberali zaboravljaju da je Rimac iznimka. Prevladavajući dio današnjih hrvatskih bogatstava nije se temeljio na inovaciji i proizvodnji. Temelji(o) se na klijentističkim vezama i specifičnim odnosima s vladajućim aparatom, o čemu sad prekrasno svjedoče skandali iz splitskog urbanizma. Temelji(o) se na povlaštenoj poziciji u pretvorbi 90-ih, pretvorbi koja je obično završavala kataklizmom za zaposlene, te s bogatstvom za aktere privatizacije. Krenemo li još dalje u prošlost, stvari su slične.
Jedan dio pretvorbenih aktera svoju je bolju startnu poziciju izgradio pripadništvu partijskoj nomenklaturi (primjer je otac Grlić Radmana, jedinog političara koji je bogatiji i od Urše Raukar). Nebrojena su djeca partijskog establišmenta koja su danas u biznisu, od Vanje Špiljka koji na Krku upravlja marinom do Milenka Bijedića koji kao developer turistificira zapadne uvale Šolte. Brojne nekretnine na sjeverno-zagrebačkim adresama ne tako dalekima od one Urše Raukar danas naseljavaju potomci onih koji su u te kuće ušli '45. kao zaslužni dio nove elite. Jedna od takvih nasljednica bivše židovske vile - ne zaboravimo - zove se Ankica Tuđman.
Klijentelizam, pretvorba i đilasovska "nova klasa" usadili su u memoriju dugog trajanja hrvatskih građana uvjerenje da uvijek tu postoji mitski "prvi milijun" - onaj do kojeg ste došli ili neuvijenom pljačkom, ili mutnim vezama s nekim od problematičnih režima. To ionako široko uvjerenje građanima iz tjedna u tjedan produbljuju skandali s vjetroelektranama i stočnim farmama, građevinskim muljažama i Mercedesima koji nekako niknu u ministrovoj garaži.
Kad se - međutim - spustimo dublje u prošlost, te rezerve nestaju. Prljav je novac, izgleda, samo onaj stečen od časa kad su Wehrmacht (ili, ajde, Titova vojska) ugazili u Zagreb. Sve prije toga, "old money", nije predmet zazora. To je jasno prepoznala i Urša Raukar obranivši se od difamiranja time što je ukazala da je njen imetak - star.
Rentni prihodi
Je li tako? Piketty bi rekao - ne. Jedna od teza njegovih ekonomskih knjiga je ta da je zapravo taj osamnaestostoljetni i devetnaestostoljetni "old money" najsporniji, jer se on pogotovo ne temelji na inovaciji i proizvodnji, nego na renti. Argumentirajući slikovito to primjerima iz Jane Austen i drugih pisaca, on ocrtava tu feudalnu i postfeudalnu ekonomiju u kojoj su posjednici dobivali nekakve rentne prihode iz Irske ili Jamajke, a da pritom nisu mrdnuli prstom. Nije odviše drukčije funkcioniralo ni rentijerstvo u Hrvatskoj, zemlji koja feudalizam ukida tek 1848., a agrarnu reformu provodi tek - polovično - 20-ih.
Pritom stvar to više moralno komplicira što je jedan od najvećih rentijera takve vrste u Hrvatskoj - Katolička crkva. Hrvatska javnost sa samorazumljivom odobravanjem gleda na masovni povrat crkvene imovine u 90-ima, nikad ne postavljajući pitanje kako je tu imovinu Crkva akumulirala, te kako bi ona trebala obeštetiti potomke višestoljetne eksploatacije. U Hrvatskoj se potomci bivših plemića samozadovoljno šepure u plemićkom zboru, ne pomišljajući da su možda dužni nešto nadoknadite djeci vlastitih kmetova koji su njihovu imovinu unaprjeđivali i daćama uvećavali 600 godina.
Predak Urše Raukar - Kukuljević Sakcinski - bio je iznimno vrijedan čovjek: polihistor, arheolog, povjesničar, filolog, političar, putopisac. Naradio se u životu kao konj i ostavio puno. Istinski je velikan. Ali - on se mogao i obrazovati i posvetiti dane studiranju, među inim, jer je imao rentu. Rentu koju danas ima njegova prapraunuka, koja se zahvaljujući tome može posvetiti radu u istom domu u kojem joj je sjedio prapradjed: Saboru. Njih oboje imaju privilegij da mogu (ili: da su mogli) živjeti od pikettyjevske rente na golemi, nataloženi, stečeni imetak.
Kukuljević Sakcinski taj je privilegij mogao imati jer je živio u feudalnom klasnom društvu. Urša Raukar ga može imati iz drugog, vrlo jednostavnog razloga: jer je HDZ 90-ih sproveo povrat imovine. Taj povrat nije sprovela ljevica. Nije ga sprovelo Možemo!.
Sprovela ga je Tuđmanova konzervativna vlast, vođena temeljnim ideološkim uvjerenjem da je imetak stečen do 1945. u osnovi moralno ispravan (uz jedan preduvjet: da je vlasnik tog imetka Hrvat, a ne Talijan, Židov ili Nijemac). To ideološko uvjerenje bilo je jedan od temelja tuđmanističkog projekta, njegove zamisli o "Hrvatskoj 200 obitelji", njegove društvene fresko-fantazije o HDZ-u kao "stranci koja ujedinjuje Hrvatsku od seljaka do ostataka plemstva".
Ovisno o vašim ideološkim preferencijama, podržat ćete to uvjerenje ili ne. No - da nije bilo tog preduvjerenja, te da nije bilo tuđmanovskog povrata imovine, danas Raukar ne bi imala sedam kuća i stanova. Zagrebačka glumica možda je bogata ljevičarka. No, novu redistribuciji bogatstva kojoj to duguje kreirala je - desnica.