"Sramotno”, “poražavajuće”, “ispodprosječno”, “nepismeno” - tako bismo otprilike mogli sažeti ovotjedne reakcije na rezultate petog PISA testiranja, koje se u Hrvatskoj održalo lani. Otkako su naši 15-godišnjaci prvi put pristupili PISA testu prije 12 godina, pojavljuju se ti epiteti, ne nužno istim redoslijedom.
I svaki put rezultati pokazuju, kao uostalom i ovi na posljednjem testiranju kojem je pristupilo 6600 naših učenika, da kaskamo za razvijenim zemljama Europe u čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti - za Slovencima koji su ostvarili 21. mjesto zaostajemo dvadesetak mjesta, Estoncima koju su bili 5. nismo ni blizu, a u leđa gledamo i učenicima azijskih zemalja koji redovito zauzmu prva tri mjesta. Kako su nam objasnili statističari, naši su učenici, iako prividno u sredini rang-ljestvice (u čitalačkoj pismenosti na 29. mjestu, u matematičkoj na 40., a u prirodoslovnoj na 36. od ukupno 79 zemalja), zapravo ispodprosječni s obzirom na to da se u metodologiji PISA testova sve zemlje ravnaju prema rezultatima zemalja članica OECD-a.
Tako Hrvatska u čitalačkoj pismenosti (479 bodova) ima gotovo deset bodova manje od prosjeka tih zemalja, 20 bodova manje od Njemačke te 75 bodova manje od čitalačkih prvaka Kineza. Dodatnim statističkim natezanjem doznat ćemo da je petina hrvatskih učenika funkcionalno nepismena i da ih 64 posto ne zna izračunati površinu stana. Dovoljno je to, prema izjavama nekih javnih aktera, da se u Hrvatskoj odmah proglasi Dan žalosti, dok je drugima to dobrodošla municija za dnevnopolitička prepucavanja. Konsternacija je, dakako, obvezna, a rijetki će u toj kakofoniji postaviti ono djetinjasto pitanje – dobro, čemu to? U pet rundi PISA testiranja Hrvatska je potrošila, kako smo doznali, oko pet milijuna kuna. Što smo time dobili?
Boris Jokić, nekadašnji voditelj kurikularne reforme, smatra da smo dobili korektiv kojim obrazovne vlasti mogu popraviti manjkavosti u vlastitom sustavu.
- Mnogi će reći da rezultati nisu važni jer ne ispituju ono što se uči u školi, ali u Hrvatskoj ni drugi pokazatelji postignuća nisu dobri. Tisuće učenika ne mogu položiti ni ispite osnovne razine na državnoj maturi. Kad pogledate zaključne ocjene učenika gimnazija i četverogodišnjih strukovnih škola, vidjet ćete da 44 posto učenika ima zaključnu ocjenu dovoljan iz matematike na kraju 2. razreda, a PISA rezultati su samo jedan od tih pokazatelja - kaže Jokić.
Pitanje se nameće, ako već imamo podatke da uspjeh naših učenika nije osobito blistav, treba li nam onda OECD, globalni ekonomski autoritet koji se prije dvadesetak godina hobistički počeo baviti edukacijom, reći kako da usmjerimo svoju edukacijsku politiku. Još važnije, što oni time dobivaju? Izuzev nekoliko naših milijuna što je za organizaciju s godišnjim budžetom od 380 milijuna eura, zapravo, sitniš.
Statistička vratolomija
- Sudjelovanje u ovim ispitivanjima nije jeftino ni za koga, pa ni za Hrvatsku, i treba postaviti pitanje što smo dobili. Jasno je da ispitivanje služi i kao element geopolitičkog pozicioniranja kroz rangiranje i usporedbe zemalja. Taj aspekt ispitivanja osobno smatram najmanje zanimljivim. Fetišizaciju rang-lista smatram štetnom i ne smatram rang pojedinih zemalja posebno važnim podatkom. Puno je važnije dobiti uvid u pojedine razine znanja, povezanost sa socioekonomskim okruženjem. To su stvari koje PISA nudi, a koje političari ignoriraju - odgovara.
U proglasima OECD-a, njegovim pamfletima i agendama, primjerice publikaciji prikladnog naziva “Ekonomija temeljena na znanju”, možemo naći da je, prema njima, “znanje pogonska sila za produktivnost i ekonomski rast”. Na drugom mjestu tvrde: “Kada bi svaka država članica Europske unije postigla poboljšanje u PISA rezultatima za 25 bodova (što su, primjerice, postigle Njemačka i Poljska u posljednjem desetljeću), BDP cijele EU povećao bi se do 6 posto do 2090., a takvo bi povećanje odgovaralo ekonomskom rastu od 35 bilijuna eura.”
Iako nigdje nisu objasnili kojom su statističkom vratolomijom došli do tog podatka, većina zemalja, zauzeta svojim plasmanom, neće propitkivati njihovu agendu. Neki će autori, s druge strane, pitati što li je to iza OECD-ove plemenite misije za globalno ekonomsko blagostanje. Tako talijanski profesor i psiholog Vasco d’Agnese smatra da OECD na obrazovanje pogrešno gleda kao ekonomsku kategoriju koju se može “procjenjivati, uspoređivati, mjeriti, u krajnjoj liniji tretirati kao proizvod”.
- Primarna svrha obrazovanja trebalo bi biti obrazovanje, a, prema riječima OECD-a, obrazovanje bi trebalo služiti svjetskoj ekonomiji, štoviše jednoj određenoj verziji svjetske ekonomije. Bojim se da će obrazovanje, ako upadne u tu ulogu, postati sredstvo reprodukcije postojećeg sustava, a ne prostor na kojem bi se trebale događati nove, neplanirane i eksperimentalne stvari - piše d’Agnese u svojoj knjizi “Propitkivanje OECD-ova obrazovnog poretka”.
Reaganov alarm
Takvo mišljenje podupiru i mutne informacije o počecima OECD-ova uključivanja u PISA ispitivanje. Iako ima nekoliko različitih verzija te priče, načelno je mišljenje istraživača da je koncept OECD-ova “globalnog testa” proizašao je iz pritiska američkog predsjednika Ronald Reagan i francuskih socijalista na vlasti 80-ih godina. Pojednostavljeno, Reagan je oglasio alarm tvrdeći da je ispodprosječno stanje američkih škola zabrinjavajuće, a sve sa skrivenim poslovnim planom privatizacije javnog školstva. S druge ideološke strane, francuski su socijalisti smatrali da je njihov obrazovni sustav odviše buržujski i htjeli su ga učiniti egalitarnijim. Obje zemlje, svjesne da njihove reforme neće naići na široko odobravanje javnosti, sklopile su nevoljko savezništvo i OECD-u, kojeg su obje članice, naložile da kao neutralno tijelo dokaže da su obrazovni sustavi manjkavi i da im hitno treba reforma. Potkraj 90-ih osmišljen je test koji bi rangirao zemlje po znanju njihovih 15-godišnjaka i - ostalo je povijest.
Ipak, našu namjeru da PISA test predstavimo kao program koji želi birokratizirati i utanačiti nešto što bi trebao biti humanistički ideal obrazovanja poljuljao je razgovor s jednim od najpoznatijih finskih obrazovnih stručnjaka Pasijem Sahlbergom, trenutno profesorom obrazovne politike na Sveučilištu u Sydneyju. Nekima će biti poznat i kao akter koji je 2005. godine u Zagrebu, s ondašnjim ministrom obrazovanja Draganom Primorcem, pregovarao o reformi školstva. Bio je tada voditelj tima Svjetske banke koja je hrvatsko obrazovanje kanila poduprijeti sa 85 milijuna dolara. Međutim, Sahlberg je naglo povučen iz Zagreba kad je u Sanaderovoj Vladi glasno izrazio mišljenje da bi taj novac trebalo potrošiti na, jel’, obrazovni sustav.
- Ne bih htio o tome previše govoriti, jednostavno nisu bili zainteresirani za prijedloge koje sam imao, a to je da se naglasak potrošnje sredstava stavi na nastavnike i profesionalizaciju njihova rada. Oni su htjeli ulagati u infrastrukturu i računala. Nije tajna da je u to vrijeme bilo puno zloupotrebe novca - objašnjava te nastavlja razgovor u smjeru finskog uspjeha na PISA-i.
Što je tajna učenika koji su, od 2000. godine i prvog testiranja, svaki put među prvih deset zemalja?
- Nismo očekivali da ćemo tako dobro proći na tom prvom testiranju, malo nas je to iznenadilo. Ipak naša ideja obrazovanja jest donekle humanistička, uravnotežena. Nismo imali isključivo ekonomske ili matematičke predmete u školama, nego je to bio zdravi balans umjetnosti, kazališta, prirodnih predmeta i jezika - kaže Sahlberg. Za dobre rezultate, dodaje, zaslužna je reforma obrazovanja koju su započeli 70-ih godina. Prva je odluka bila da se razredi ne razdvajaju. Drugim riječima, da učenike ne segregiraju prema uspjehu, nego da imaju mješovite razrede sastavljene od uspješnih i manje uspješnih učenika. Drugo, njihovi učitelji moraju obvezno imati magisterij sa svojih područja, a obično najbolji učenici srednjih škola odlaze za nastavnike jer je na učiteljske fakultete jako teško upasti.
- Moja je žena Hrvatica, pa sam imao prilike upoznati jako puno hrvatskih profesora i nastavnika. Moram reći da su oni vrhunski stručnjaci u svojim područjima, ali, znate, vladati dobro materijom drukčije je od onoga kako ćete to predavati. Mi u Finskoj njegujemo određenu filozofiju, a to je pokret prema interdisciplinarnosti, rješavanju problema i samoučenju, što u Hrvatskoj nedostaje - pojašnjava.
Sahlberg se složio s nama da je pozadinska priča OECD-a ekonomska i da, sasvim sigurno, i ta organizacija ima svoju agendu, koja se, kako kaže, ogleda prvenstveno u procjenjivanju buduće globalne radne snage. Međutim, prema njemu, PISA ima i dobru stranu, a to je “snaga da pokrene rasprave u obrazovanju”.
Taj društveni fenomen, koji se javlja nakon rezultata PISA-e, nije uvijek mirna rasprava, nego češće uključuje medijsku paniku, političke pritiske, pa čak i pozive na ostavke u ministarstvima. Toliko je raširen da su ga istraživači prozvali - PISA šok. Najbolje dokumentiran slučaj takvog obrazovnog tektonskog poremećaja nakon rezultata PISA-e pogodio je 2000. godine Njemačku. U prvoj godini OECD-ova testiranja Nijemce, koji su vjerovali u apsolutnu nadmoć svog obrazovnog sustava, šokirala je činjenica da su njihovi učenici ispodprosječni u svakoj kategoriji, to više što je Njemačka jedna od osnivačica OECD-a. Usporedbe radi, u čitalačkoj pismenosti njemački su srednjoškolci te godine postigli 484 boda, što je bilo 15 bodova ispod OECD-ova prosjeka i vrlo blizu rezultata koji su tada postigli hrvatski učenici. Mediji su to potencirali dramatičnim naslovima “Poraz u svakom pogledu”, žestoke javne debate su uzele maha, roditelji su ustali, a stolac tadašnje ministrice obrazovanja Edelgard Bulmahn opasno se zaljuljao. Radišni Nijemci nisu čekali te su do kraja 2002. godine uveli nekoliko radikalnih reformi. Među ostalim, programom “Škola cijeli dan” povećali su prosječno vrijeme koje učenik provede u školi s četiri sata na šest i pol. Povećali su broj polaznika predškolskih programa (prema lanjskom radu ekonomistice Maddalene Davoli, od vrlo slabe prolaznosti, u nekoliko godina broj onih između 4 i 6 godina u tim se programima popeo na 96 posto). Škole su dobile veću autonomiju, izrađeni su nacionalni standardi, a profesori i nastavnici, osim što su obvezno morali biti magistri na svojim područjima, prolazili su rigorozne edukacije za nastavničke kompetencije i godinu dana prije početka rada stažirali uz mentora. Efekt tih reformi pokazao se već na PISA testiranju 2009., kad su rezultati iz matematičke pismenosti njemačkih 15-godišnjaka skočili za 20 bodova, a prirodoslovne za 25 bodova.
Očekivano, takvi obrazovni zahvati nisu bili jeftini. Ilustracije radi, Njemačka je po učeniku od njegove 6. do 15. godine života u 2006. godini izdvajala blizu 60.000 dolara (400.000 kuna), a do 2015. godine to je povećala na 80.000 dolara (530.000 kuna).
Pristanemo li stoga na suhi statistički jezik OECD-a i zavrimo li u pregršt njegovih podataka, za koje, načelno, vlada konsenzus da su vrlo korisni svim edukatorima i istraživačima, možemo zaključiti sljedeće: ništa nije sigurno. U prethodnom slučaju Njemačke, primjerice, bilo bi jednostavno zaključiti da je formula jasna - više državnog izdvajanja po učeniku znači bolje rezultate na PISA testovima. Međutim, upravo nas statistika demantira. Rezultati njemačkih učenika nakon 2012. godine, kad su izdvajanja bila na vrhuncu, počeli su stagnirati da bi na lanjskom testiranju zabilježili zabrinjavajući pad od, u prosjeku, deset bodova za svako područje. Visoka izdvajanja, ali i obrazovne reforme u njemačkom su se slučaju pokazali kratkog vijeka. Iako su i danas oni iznad OECD-ova prosjeka, daleko su od zlatnog doba, koje je bilo desetljeće prije, kada su puhali za vrat Japancima i Južnokorejcima. Sada su po rezultatima gotovo izjednačeni sa Slovencima.
Ana Markočić Dekanić iz Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, koje uime OECD-a provodi PISA-u, odgovorila nam je da postoji pozitivna korelacija između visine izdvajanja i rezultata u čitalačkoj pismenosti, ali...
- Iznad iznosa od 50.000 dolara po učeniku povezanost između izdvajanja po učeniku i postignuća u čitalačkoj pismenosti slabi. To znači da stopa rasta rezultata nakon određenog iznosa koji se izdvaja gubi na snazi, ali povezanost i dalje postoji - odgovara.
Što se sve može mjeriti?
Hrvatska po učeniku izdvaja 52.491 dolara (oko 352.000 kuna), to je ispod prosjeka OECD-a (89.092 dolara koliko, recimo, izdvaja Slovenija) i u kategoriji s Čileom, Mađarskom i Litvom, prema izvještaju NCVVO-a. Od Čilea su naši rezultati bolji, a za Mađarskom i Litvom zaostajemo za koji bod. Međutim, europski PISA prvaci Estonci za svoje učenike izdvajaju istu cifru kao i Hrvatska, ali oni su na lanjskom testiranju završili peti.
U statističkom “ćorsokaku” završit ćemo i krenemo li logikom da bogatije zemlje nužno imaju bolje PISA rezultate. I vrijedi to, doduše, za Singapur. S BDP-om od 98 tisuća dolara po stanovniku, prema zadnjim podacima Međunarodnog monetarnog fonda, pet puta većem od hrvatskog, Singapur već godinama dominira vrhom rang-ljestvice PISA-e, pa je tako i ove godine završio drugi. S druge strane, Luksemburg, jedna od najbogatijih zemalja svijeta koja, uzgred rečeno, ima prilično dobar obrazovni sustav, na PISA testiranju postiže rezultate kao i Hrvatska, iako Luksemburžani po učeniku za vrijeme školovanja izdvajaju dvostruko više, točnije 110.000 dolara (730.000 kuna) i bilježe BDP po stanovniku od 109.000 dolara.
Normiranje obrazovanja brojkama, čini se, ima svoja ograničenja, a riskiramo upasti u istu klopku koju je duhovito opisao jedan domišljati harvardski student nalazeći nevjerojatne statističke podudarnosti. Posprdno kaže on, može se naći pozitivna korelacija između povećanog broja samoubojstava i godina u kojima izlaze novi filmovi Nicholasa Cagea. Opravdano je stoga pitati - koji su onda točno faktori koji utječu na uspješnost učenika na PISA testovima? Iz NCVVO-a navode da to može biti zapravo sve - od individualnih karakteristika učenika, kognitivnih sposobnosti, obiteljskog okruženja, socioekonomskog statusa obitelji i škole, školskog okruženja, nastavne prakse, duljine uključenosti u predškolski odgoj. Možemo li sve to izmjeriti?