Vozači koji tijekom ožujka između 19 sati navečer i 7 sati ujutro voze međimurskim cestama, na nekima će od njih ugledati skupinu mladih ljudi koji u zaštitnim reflektirajućim prslucima, užurbano i s kantama u rukama prelaze cestu. Uz rub kolnika ugledat će ogradu visoku desetak centimetara koja se proteže stotine metara. Naiđu li prvi put na ovaj prizor, ništa im neće biti jasno, usporit će i polako proći pored grupe, a iznad glave će im lebdjeti znak upitnika. Stanu li, pak, i pitaju o čemu se radi, doznat će da je u tijeku velika akcija spašavanja. Međimurski volonteri, okupljeni pod kapom Međimurske prirode - Javne ustanove za zaštitu prirode, prenose žabe iz šuma u kojima provode zimu do vode u kojoj se mrijeste. Budući da im se na tom putu kojim prolaze stoljećima ispriječila cesta, mnoge ne uspiju preživjeti. Zato su mladi Međimurci postavili ogradu, uz koju su u zemlju ukopane kante i žabe jednostavno upadnu u njih i tako si spase život. Volonteri ih potom nježno premještaju u drugu kantu i prenose preko smrtonosne ceste. Mnoge od njih su u paru, veća i deblja žaba na leđima prenosi manju, koja se toliko čvrsto drži ispod njenih pazuha da ih je nemoguće razdvojiti. Ženka debela od jajašca prenosi mužjaka do mrjestilišta, koji za razliku od nje, koja šuti, glasno krekeće.
1500 km ograde
Ista se ograda nalazi i s druge strane kolnika kako bi se, kad završe s mriještenjem, sigurno vratile u svoja staništa. Svake se godine prijavi dovoljan broj volontera koji će pomoći žabama da prežive.
Međimurci žabe spašavaju na četiri crne točke, a ukupno su postavili oko 1,5 kilometara ograde. Klimatske promjene poremetile su ritam prirode pa žabe izlaze i vraćaju se sve ranije.
- Dosad su se, iako još nije ni sredina ožujka, mnoge žabe izmrijestile u retenciji i već se vraćaju. Dakle, s proljetnim porastom temperatura i kišama, žabe se u svojim skloništima bude iz zimskog sna i kreću na razmnožavanje u obližnju vodenu površinu. Ispuste jaja koje mužjak oplodi i već nakon tjedan do dva se vraćaju. Njihove se bebe, punoglavci, vrlo brzo u vodi razviju nakon čega i oni prelaze na kopno. Na tom im se putu često ispriječi prometnica i masovno stradavaju. Najveći je problem s krastačama koje odlaze masovno u vrlo kratkom vremenu i kreću se vrlo sporo, tek tu i tamo poskoče, pa lako stradavaju. Za razliku od njih, šumske žabe su odlični skakači, mogu preskočiti i do dva metra pa znatno brže prijeđu preko prometnice. Doslovno je preskoče u dva koraka - poučava nas Sara Kočić, viša stručna suradnica Međimurske prirode za edukaciju i interpretaciju. Kaže nam da je ideja o spašavanju žaba potekla od g. Celingera iz Nedelišća koji se na cesti Črečan-Macinec nagledao puno žaba koje su na svom prirodnom putu stradavale pod kotačima automobila.
Smrt pod kotačima
- Tako smo 2013. godine postavili prvu ovakvu ogradu, potom i na drugoj crnoj točki u Selnici, na ovoj gdje smo sada, kod retencije Križopotje je treća i četvrta je u Palovcu. Osim žaba, pronalazimo i spašavamo i male vodenjake - kaže. Inače, žabe i vodozemci su u Hrvatskoj zaštićena vrsta i ožujak je mjesec njihovog razmnožavanja, ali i pogibanja. Smatraju se najugroženijom skupinom kralježnjaka na Zemlji i izumiranje prijeti čak trećini. Za to su uglavnom krivci promjena staništa, krčenje šuma, isušivanje močvara, preusmjeravanje vodotoka, onečišćenje voda i, izuzetno opasno po njih, cjepkanje staništa prometnicama.
Volonteri su na crnim točkama gotovo svakodnevno. Za našeg su posjeta u svakoj kanti zatekli 20-ak žaba. Mirne su, ne pokazuju strah kad ih uzimaju u ruke. Iako i već riječ "krastača" kod mnogih izaziva gađenje, čini se da imamo sasvim krivu percepciju kako one zaista i izgledaju. Sugestivan naziv ne odgovara njihovom izgledu. U spašavanje se najviše uključuju učenici Srednje škole Čakovec i Gimnazije Josipa Slavenskog, a u Palovcu je to lokalna osnovna škola, kao i u Selnici.
Zora
Zora Jambrović, trinaestogodišnjakinja iz Strahoninca, žabe prenosi od prošle godine, ali toliko je aktivna volonterka u raznim akcijama da je 2022. proglašena "volonterom godine". - Gradila sam zidove za žabe, skupljam ih i rado se uključujem u akciju. Volim životinje i nema one koja bi mi se gadila, tako ni krastače. Vidjela sam dosta pregaženih žaba na cesti i nije mi se svidjelo to gledati pa sam pitala mamu kako bih im mogla pomoći - kaže ozbiljna Zora. S njom je i majka, na kojoj je Zora testirala ekološki otisak koji ostavlja. - Rezultat je bio da bi nam, kad bi svi živjeli poput mene, trebala Zemlja i po, što me potaknulo na razmišljanje. Slučajno smo na internetu naletjele na tekst o akciji Međimurske prirode za spašavanje žaba i zajedno smo se priključile - kaže Zorina mama Lucija.
Zorinim su školskim kolegicama žabe "fuj". Učiteljica ih je, kaže, pokušavala potaknuti da se upišu na popis volontera, ali bezuspješno.
Prije dvije su godine, vjeruje Sara Kočić, oborili rekord. - Bio je 30. ožujka kad sam samo na ovoj lokaciji, od 8 do 10 sati ujutro, prikupila više od 1000 žaba. Svaka prenesena žaba uredno se upisuje u registar, s mjestom i vremenom kad smo je prenijeli - ponosna je Sara.
Valja znati da svaka žaba, vodozemci općenito, igra značajnu ulogu u kontroliranju brojnosti kukaca, recimo komaraca. Osjetljive su na onečišćenja, što ih čini dobrim bioindikatorima te zbog čega se često koriste za monitoring, sustavno praćenje okoliša. Konkretno, spašavanjem žaba spašavamo i sebe.
