Stjepan Knežić u dnevnom boravku čeka svoje sustanare. Njih dvadeset i pet počet će stizati oko 18 sati. Do tog će vremena gledati poslijepodnevni TV program i održavati vatru da ljudi ne dođu u hladno. Proluftat će spavaonicu i upaliti grijanje. Kuhati neće, mlađi će, kad dođu, ispeći roštilj.
Dok Stjepan razgovara za Jutarnji, starica, mješanka Nada lijeno se izvalila ispred vatre. Promotrila nas je ispod oka, protegnula se i opet zaspala. Koliko ima godina, Lazar ne zna.
- Pronašao sam ju kao štene, godinu dana poslije Oluje - siguran je da nije pobrkao godine. Dobro se sjeća Oluje na Banovini. Poslije nje se vratio u dom, odakle je protjeran. Pa doveo u njega i Nadu.
Nada je, dakle, možda i najstarija "psica" na Baniji. Svakodnevni je ovo ritam zadnjih mjesec dana u Hrastovici, selu blizu Petrinje.
Lijek za psihu
Stjepan je domaćin svojim susjedima. Kamp su podigli na ravnom dijelu zemlje, pedesetak metara od njegove kuće, na blagoj uzbrdici.
Suseljani čije su kuće opasne za život "preselili" su se k Stjepanu na njivu. Prvo su tu parkirali aute i spavali u njima, danas borave u dva kontejnera, jednoj kamp-prikolici i velikom vojničkom šatoru.
Vojska se pobrinula da automobile zamijene krevetima u šatoru.
- Prolazili su ovuda u džipu, stali i pitali hoćemo li da nam podignu jedan šator. Kako ne, nisam ni slutio da oni imaju ovakav šator. Došli su vojnici, postavili ovaj veliki šator i motor. Sutradan su donijeli i ovaj drugi šator - hvali vojsku Stjepan.
Taj drugi šator im je ostava. Dnevni boravak u "civilnom" je šatoru koji se danonoćno grije.
- Vatru ne gasimo, ali uvijek ju netko čuva za nedajbože. Dobar je to osjećaj koristi za one koji ionako ne mogu spavati. Ja? Ja baš i previše spavam - smije se Stjepan.
Ponosno nam pokazuje spavaonicu u vojnom šatoru.
- Zna vojska što radi, ovaj šator ima vlastitu klimatizaciju za grijanje i hlađenje. Udobno je, nikad ni prevruće ni prehladno. Vidite onaj veliki 'stroj'? To je motor za klimatizaciju - drago je Stjepanu da su dobili vojnički šator.
Alternativa spavanja u autu čini se hotelom s pet zvjezdica. Do pred koji dan u šatoru je spavalo i sedmero djece, ali u međuvremenu su svi s majkama otišli k rodbini, "negdje gdje ne trese", kaže nam Stjepan.
On je, sa 74 godine, tu najstariji. Najmlađem koji je ostao je 16. Sedam je žena, 18 muškaraca.
U ovo "naselje", kod Knežića, pristižu i ljudi iz okolice. Dobiju kontejner, nemaju kuda s njim, pa pitaju Stjepana jel' mogu tu. I evo ih, zasad dvojica.U "dnevnom boravku", uz peć na drva, grije ih i električna grijalica te visoka "lampa" na plin.
- Elektra nam je u šator spojila struju. Kažu da će račune tri mjeseca plaćati država, boce plina kupujemo sami - pokazuje na desetak boca plina poredanih pokraj šatora.
Nasuprot "dnevnog boravka" dva su velika kazana i peka, iz desecima metara udaljene kuće crijevom dolazi voda. Jučer su kuhali tri bunceka sa zeljem. U uvjetima u kojima su se našli, ovi su se ljudi snašli najbolje što umiju. Kuće su im blizu. Pa mogu svaki dan prčkati nešto oko njih. Psihički ih to drži.
- Ovi koji rade, ujutro tu popiju kavu i odlaze na posao. Idu u Zagreb, nema tu posla. Moji sinovi i jedan susjed zajedno putuju autom. Vraćaju se oko pola sedam - kaže. Zoran je ovo primjer onoga o čemu govore psihijatri, najbolji lijek za napaćenu psihu je društvo ljudi koji vas razumiju.
Plan za novu kuću
Stjepan Knežić kuću na usponu više ne želi. Gospodarsku zgradu pokrili su volonteri i ona će ostati gdje jest. Novu bi kuću podigao tu, na ravnom.
Prije rata je gore imao 11.000 pilića, protjeran je, vratio se u pustoš. Dobio je od HBOR-a 46.000 njemačkih maraka kredita, pokušao s činčilama. Posao je za godinu dana propao, kredit ostao. Na činčile ga podsjeća još samo "brijeg" od njihovih kaveza.
Nije mu dosadno. Svaki drugi dan odlaze u šumu po drva za loženje, nekome dođe kontejner pa ga pomažu podići, navečer gledaju TV. Tko se želi istuširati, može u jednome od kontejnera, "gazdi" ne smeta.
Baš je stigla i Đurđica Karaga. S majkom i bratom spava u kamp-kućici. Kuharica je, s pandemijom je lokal zatvoren, završila je na burzi.
- Zvao nas je gazda da će uskoro otvoriti - sretna je. Nije lako naći posao na Banovini. Kamoli u struci. - Kako je? Teško. Ali opet, dobro kako bi moglo biti.