Gotovo sve države bivše Jugoslavije planski odugovlače s povratom imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Na prostoru bivše Jugoslavije vraćeno nam je samo zrno od imovine koja nam je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata, a vrijedi milijune, tvrde u Patrijaršiji SPC-a. U SPC-u kažu kako je Hrvatska posljednjih godina počela postupno vraćati oduzetu im imovinu, ali uglavnom je riječ o imovini manje vrijednosti. Prema njihovoj dokumentaciji, u Hrvatskoj imaju pravo na povrat oko 700 hektara zemljišta, najviše u osječko-poljskoj i baranjskoj eparhiji - 2300 hektara šuma, a u gornjokarlovačkoj i slavonskoj - 17 zgrada, 27 parohijskih domova...
Također posjeduju vlasničku dokumentaciju za hotel Banija u Petrinji, Đački dom i Higijenski zavod u Karlovcu, Muzičku školu “Josif Runjanin” u Vinkovcima, Srpski dom u Vukovaru, ali i više objekata u Dalju, Daruvaru, Šibeniku i drugim gradovima. U samom centru Zagreba potražuju četiri stambeno-poslovne zgrade sa oko 40 stanova. U Zadru su pak zahtjev za povratom imovine podnijeli još 1997. te traže povrat dijela parkinga kod crkve Svete Marije, zemljište južno od pravoslavne crkve Svetog Proroka Ilije, zgradu trokatnicu u Ulici knezova posedarskih te jedan stan u Ulici Blaža Jurjeva koji je vlasništvo crkve, ali je u njega useljen zaštićeni najmoprimac.
Za razliku od Hrvatske, gdje je povrat ipak počeo, u Bosni i Hercegovini se nije maknuo od početka. Tako već godinama Srpska pravoslavna crkva ne može vratiti vlasništvo nad zgradom Bogoslovije u Sarajevu te vrijedno zemljište na Miljacki. Osim toga, potražuju i 60 stanova u Sarajevu koji su u međuvremenu otkupljeni. Najmanje problema s povratom imovine SPC ima u Sloveniji. U toj državi su im oduzete dvije parcele u Celju i Mariboru, od kojih je dosad vraćena samo jedna.
Kao i sve ostale konfesije, i Srpska pravoslavna crkva u bivšoj Jugoslaviji ostala je bez najvećeg dijela zemljišta i šuma tijekom agrarne reforme 1945. SPC je tada ostao bez 70.000 hektara plodne zemlje i šuma. Naime, prema tom zakonu, crkva je mogla posjedovati samo deset hektara zemljišta i šume, dok su crkve i manastiri od izuzetne povijesne važnosti mogli zadržati tri puta više. Godine 1958. uslijedio je Zakon o nacionalizaciji. Njegovom primjenom vjerske zajednice ostale su bez 1181 nekretnine. Najveći dio tih objekata danas je u vlasništvu privatnih osoba koje su ih od države otkupile po simboličnoj cijeni ili im ih je država dodijelila.