Kad je Sabor ustavnim promjenama 2000. smanjio ovlasti predsjednika države i time zamijenio dotadašnji polupredsjednički sustav parlamentarnim, način izbora predsjednika ostao je isti. I dalje je ostao izravan izbor predsjednika, a ne u parlamentu kako to čine države s čistim parlamentarnim sustavom.
“Trend izravnog izbora predsjednika Republike prevladao je u većini postkomunističkih država. Primjerice, od 15 postsovjetskih država, samo Estonija i Latvija biraju predsjednike u parlamentu, a sve ostale uvele su predsjednički ili polupredsjednički sustav i biraju na općim izborima”, kazao nam je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti Davor Boban. Na izravnim izborima predsjednika države danas bira i većina srednjoeuropskih postkomunističkih država.
Poljska ima polupredsjednički sustav dok su se ostale opredijelile za parlamentarni sustav, a ipak predsjednika biraju na izravnim izborima. Čak i Češka koja je u nekoliko izbornih ciklusa svoje predsjednike birala u parlamentu (Vaclava Havela, Vaclava Klausa), 2012. je uvela izravan izbor predsjednika. Od srednjoeuropskih postkomunističkih država, jedino Mađarska predsjednika bira u parlamentu.
Ankete
Većina zapadnoeuropskih država s parlamentarnim sustavom vlasti (ako nisu parlamentarne monarhije), predsjednike biraju u parlamentu. Iznimka su Island, Irska i Portugal pri čemu valja imati na umu da se Portugal salazarovskog autoritarnog režima oslobodio tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Hrvatska je u prvom desetljeću državne samostalnosti imala iznimno moćnog predsjednika, Franju Tuđmana. Možda upravo zbog toga i navike na neposredni izbor predsjednika, prilikom ustavnih promjena 2000. u Saboru se uopće nije raspravljalo o mogućem ukidanju izravnog izbora.
Zanimalo nas je što o načinu izbora predsjednika misle četvero mogućih predsjedničkih kandidata koji prema dosadašnjim anketama uživaju najznačajniju podršku. Zoran Milanović je u premijerskom mandatu tvrdio da predsjednika države treba birati u Saboru. Tvrdi da i danas misli jednako te da je to jasno i obrazložio kad je u lipnju objavio predsjedničku kandidaturu. Milanović je tada rekao. “Moje je mišljenje da su ljudi koji su dosad došli na tu funkciju na demokratski način počeli sebe doživljavati većima od svega i to se pretvaralo u neku vrstu megalomanije. Smatrao sam zato da je bolje da se to uredi na drugi način, ali dok se to ne uredi, stvari su došle do toga da se moram kandidirati”.
Predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović nam je na pitanje treba li mijenjati sadašnji način izbora predsjednika poslala sljedeći odgovor: “Neposredni izbor je ishodište najvećeg demokratskog legitimiteta koji predsjedniku Republike uz prava i obaveze određene Ustavom omogućuje biti glas naroda prema svim drugim institucijama vlasti RH te ga stoga treba zadržati”.
Miroslav Škoro nam je na isto pitanje odgovorio da se predsjednika države i dalje treba neposredno birati na izborima te da prema anketama to želi čak 90 posto hrvatskih građana. “Moje je mišljenje da nipošto ne smijemo dozvoliti da predsjednik najveće stranke, koji trenutno ima faraonske ovlasti, pored saborskih zastupnika, sudaca Ustavnog suda, glavnog državnog odvjetnika, ravnatelja HRT-a, bira još i predsjednika Republike. Neposredno birani predsjednik može i treba biti zaštitnik od samovolje stranačkih oligarhija koje su se potpuno odvojile od čestitih članova stranaka i građana koje navodno predstavljaju”, tvrdi Škoro.
Zloporaba ovlasti
Mislav Kolakušić se zalaže za uvođenje “predsjedničkog sustava” koji podrazumijeva izbor predsjednika na izravnim izborima. A što o tome misle politolozi i ustavno-pravni stručnjaci?
“Izravan izbor predsjednika treba ostati”, kaže nam sveučilišni profesor politologije u mirovini Ivan Grdešić. “Mi smo još uvijek politička nacija u potrazi za identitetom, za nekom političkom točkom koja objedinjuje, pogotovo u uvjetima koalicijskih vlada. Zato nam je neposredno izabrani predsjednik potreban da predstavlja državu na jednoj simboličkoj točki”, tvrdi.
Opasnosti da bi neposredno izabrani predsjednik mogao utjecati na Vladu je, smatra, neutemeljen jer je predsjednikov utjecaj u parlamentarnom sustavu tek simboličan. “Ako bismo predsjednika birali u parlamentu, onda bi Vlada i on pripadali istoj političkoj grupaciji što dovodi do koncentracije moći, a podjela vlasti nije loša pa makar i na simboličnoj razini”, tvrdi Grdešić.
Sličnog je stava i profesorica ustavnog prava iz Rijeke, Sanja Barić: “Lijepo je birati predsjednika u parlamentu. To dobro zvuči. Međutim, neposredno izabrani predsjednik može u trenutku političkih sukoba biti važan jezičac na vagi i faktor stabilnosti, to više što se u proteklih 19 godina koje su iza nas pokazalo da predsjednik u parlamentarnom sustavu i nema neke velike mogućnosti za zloporabu predsjedničkih ovlasti. Da, mislim da su argumenti puno snažniji da ostane ovako kako jest s nekim malim preciziranjem i poboljšanjem predsjedničkih ustavnih ovlasti”, zaključuje Barić.
Međutim, profesor politologije Davor Boban upozorava na rizike izravnog izbora predsjednika u parlamentarnim sustavima. Izravni predsjednički izbori, tvrdi, imaju pravog smisla u predsjedničkom i polupredsjedničkom sustavu u kojima je ustavno moćni predsjednik stvarni čelnik izvršne vlasti koji može kreirati i provoditi političke odluke.
Međutim, dio država i nakon uvođenja parlamentarnog sustava ostaje pri izravnom izboru predsjednika, ili ga kasnije uvode, zbog želje da se građanima dade što snažniji osjećaj da imaju upliv u izbor tijela državne vlasti, ali i zato što je građanima ponekad teško dokazati da bi za kvalitetu demokracije možda bilo dobro ukinuti izravan izbor. Unatoč malim ovlastima koje predsjednik u Hrvatskoj nakon 2000. godine ima, dio građana ga, ističe Boban, još doživljava puno značajnijim nego što je njegova stvarna uloga i ima previsoka očekivanja od njega, a mediji i javnost i dalje s velikim zanimanjem prate predsjedničke kampanje.
Povjerenje građana
Pojašnjavajući rizike izravnog izbora šefa države, Boban kaže: “U parlamentarnim sustavima u kojima se predsjednika bira izravno ni jedan političar osim njega nema legitimitet koji proizlazi iz volje građana izražene na općim izborima. U takvoj situaciji velikog raskoraka između skromnih predsjedničkih ustavnih ovlasti i velikog legitimiteta predsjednika, postoji opasnost od ekscesnog korištenja predsjedničkih ovlasti, od sukobljavanja s Vladom i premijerom. To može ugroziti načelo ‘checks and balances’ (provjere i ravnoteže) koje je u temeljima liberalne demokracije”.
Boban upozorava i na još jednu opasnost - u parlamentarnim sustavima u kojima se predsjednici biraju izravno predsjedničke kampanje postaju arene pogodne za promicanje neodgovorne politike. Raskorak između snažnog legitimiteta s jedne i slabih ovlasti koje predsjednik ima s druge strane, tjera kandidate da u kampanji obećavaju stvari koje po svojim ovlastima nakon stupanja na predsjedničku dužnost nikako ne mogu ostvariti. To je, ističe Boban, naročito opasno u državama u kojima vladaju visoka korupcija i gospodarska kriza.
U takvim okolnostima jača želja birača za radikalnim obećanjima i kandidatima koji nude radikalna rješenja. Kad takav kandidat stup na dužnost i povuče se unutar svojih ustavnih ovlasti, dolazi do razočarenja prevarenih birača. Posljedica je - rušenje povjerenja građana u institucije.