- Za dva dana trebam se iseliti iz podstanarskog stana, a nemam gdje. Svjesna sam da mi je činjenica što imam deset godina starog labradora, ma od kruha boljeg psa, otegotna okolnost u potrazi za stanom, ali ne mogu vjerovati što mi se dogodilo i što trenutno proživljavam.
Zato sam odlučila izići u javnost kako drugi ljudi ne bi morali proći kalvariju poput moje. Ne želim da, ako sam već ja prevarena i pokradena, netko novi doživi isto - uzrujano započinje priču o svojim podstanarskim mukama u Splitu profesorica hrvatskog jezika I. Č., koja zbog svoje naivnosti, nije joj to sada, nakon svega, teško priznati, ni sama ne može vjerovati kakav stres još uvijek proživljava, piše Slobodna Dalmacija.
I. Č. je trenutni stanodavac nedavno otkazao najam stana, jer mu je nužan za osobne potrebe, pa se brže bolje bacila u potragu za novom adresom stanovanja u Splitu. Naravno, svjesna kako je riječ o nimalo laganom podvigu u razdoblju malog broja slobodnih podstanarskih stanova u Splitu čiji su ih vlasnici spremni dati u dugoročan najam, bez izbacivanja uoči turističke sezone. Pa se itekako obradovala kad je u moru svakojakih oglasa pronašla i onaj stanovite Ane (prezime poznato redakciji), koja oglašava više stanova na nekoliko popularnih online platformi za iznajmljivanje.
- Nazvala sam je, kazala kakav stan trebam, rekla da imam i psa. Kazala je da ima stan za mene i sve smo dogovorile, iako mi je u startu rekla i da su podstanari koji trenutno žive u tom stanu u temperaturi, pa ga ne možemo ići pogledati.
Ali mi je poslala fotografije stana... U panici, zbog potrebe za brzim iseljenjem iz sadašnjeg stana, jer mi je gazda dao samo mjesec dana, odmah sam pristala naći se s gospođom Anom.
Potpisale smo ugovor još 3. listopada, tada sam joj dala i 3450 kuna (2300 kuna za najam plus polog u visini polovice tog iznosa). Ugovorile smo najam jednosobnog stana na Visokoj od 1. studenog s preuzimanjem ključeva 26. listopada. Čak smo kroz razgovor shvatile da poznajemo i neke iste ljude, pa mi ništa nije bilo sumnjivo.
Tada nimalo nisam dvojila o njezinim poštenim namjerama. Sve mi je djelovalo transparentno, no kako je vrijeme odmicalo počeo je niz izgovora da mi se ne preda ključ stana, što me nagnalo na sumnju - govori I. Č.. Nije, kaže, isprva nimalo posumnjala kad je vidjela da u ugovoru stoji samo ime i prezime posrednice, te njezin OIB i adresa, nikakva agencija ili kakav drugi podatak koji bi ukazivao na profesionalno posredovanje u prometu nekretninama. Toliko je bila u panici da što prije pronađe stan da je brzo pristala na sve.
Brojni izgovori
- Kako se približavao datum useljenja brzo je uslijedilo zavlačenje. Izgovori tipa "dijete mi je bolesno", "vlasnik stana moli krunicu", "u bolnici sam s djetetom", a uz to nikako da dobijem ime vlasnika. No, ono što mi je najsumnjivije bilo jest da ta adresa, Tavelićeva 44, koja je u ugovoru - uopće ne postoji.
Išla sam prošetati da vidim gdje je to, ali su mi susjedi i poštar koji tu, na Visokoj, radi 20 godina rekli da prvi put čuju za tu adresu. Tad su mi stvari postale jasnije - uzrujano će I. Č. i nastavlja priču.
- Posrednica Ane u međuvremenu me šalje kod nove potencijalne stanodavke na Visokoj, na adresi Tavelićeva 41, i pritom mi govori da sakrijem psa, na što joj uzvraćam da sam potpisala ugovor o najmu stana gdje pas nije sporan. I odlazim ga vidjeti... No, po dolasku na tu adresu shvaćam da nije moguć najam s psom niti je vlasnica očekivala da ću doći, iako joj gospođa Ane, kao, traži podstanare. Ludilo...
Napokon, jer je već 7. studenog, a ja sam bez stana i novca, odlučujem otići na policiju i prijaviti slučaj. Čim sam ušla i rekla identitet gospođe, rekli su mi da ima više od 40 prijava, a operira širom Dalmacije - Knin, Zadar, Solin, Dugi Rat, nema gdje je nije bilo. Pa i sada je oglašena na internetu i već možda vreba novu žrtvu, jer smo, gledajući online oglase uočili da ima više oglašenih stanova, ali nijedan sa slikama.
Uistinu mi nije jasno kako to i dalje radi - ne može doći k sebi od čuđenja I. Č. Navodi i da je posrednica Ane, dok je davala iskaz u policiji, nazivala, proklinjala je i prijetila joj, iako joj tijekom višekratnih telefonskih razgovora i razmjenjivanja poruka povodom nikad realiziranog useljenja u podstanarski stan na Visokoj ona sama nijednom nije uputila ružnu riječ. Samo je tražila da joj vrati njezin novac. Policija je, veli nam, savjetovala da se pokuša s njome naći kako bi joj vratila novac.
- Da mi misli vratiti novac, ne bi ga ni uzimala. I sad me još traži broj računa kako bi mi vratila novac. Ali rekla sam joj da sam joj dala novac na ruke, pa da mi ga na isti način izvoli i vratiti. I to na istom mjestu gdje sam joj ga i dala. Ne vjerujem da će do toga doći, ali ako i dođe nije mi uopće svejedno ponovo se nalaziti s takvom osobom - otvoreno će I. Č., opetovano se iščuđujući nad činjenicom da netko takav i dalje operira, na slobodi.
Bez imena vlasnika
- Za postupak policije imam samo riječi hvale, ali što je s višim institucijama? Je li moguće da ona i dalje nekažnjeno može varati ljude i da ostaje na tome da joj nitko ništa ne može? Jer što? Policija je privodi i pušta?! Ne razumijem...
Tko je onda uopće može zaustaviti? Pa ja sam imala jedan prometni prekršaj, dobila sam kaznu u roku od dva tjedna. Ovo je kazneno djelo, žena okolo vara ljude. Na stranu što mi je uzela novac, pare dođu i odu. Ali stvorila mi je problem. Računala sam da sam pronašla stan. A nisam.
Sve su mi stvari u kutijama. Imam još dva dana za iseljenje iz sadašnjeg stana, a nemam gdje. Cijeli listopad mi je prošao u dopisivanju s njom. I sad moram moliti trenutnog stanodavca, ako mi uopće iziđe ususret, da mi da još nešto vremena za iseljenje. Užas! Ili idem na ulicu - nemoćno će I. Č.
Ističe i da je od posrednice Ane uporno, ali uzaludno, pokušavala doznati ime vlasnika stana na Visokoj u kojega se navodno trebala useliti.
- Nije mi bilo jasno zašto mi ga ne želi reći, a već sam joj dala novac. To su bili samo takvi izgovori... Ma nije niti za prepričavanje. Govorila je o nekakvom aneksu ugovora, svašta nešto. Tvrdila da vlasnik stana živi 50 km dalje od Splita, najprije spominjala Drniš, pa onda Sinj...
Pa čekaj, ne možeš me toliko mantati! Pa onda "naći ćemo se danas", pa "naći ćemo se sutra"... Uglavnom, od cijelog tog stana imam samo fotografije, a pitaj Boga koji je to zapravo stan i čiji je. Ime vlasnika ne znam, adresa ne postoji, ključeve nemam, baš kao ni novac koji sam joj dala.
Znam, u panici sam nasjela na priču. I stvarno me u svemu ovome ne mori toliko novac koliko očaj i stres koji proživljavam. I još mi takva osoba, u proklinjanju, kaže: "Dabogda nikad ne našla stan". Grozno je to čuti, a ja istodobno pokušavam zadržati civiliziranu razinu komunikacije - govori I. Č., pitajući se tko je tu lud, piše Slobodna Dalmacija.