Donacije za Petrinju odmah nakon potresa počele su se prikupljati i u brojnim sportskim klubovima. Zbog pandemije, treninzi su omogućeni samo vrhunskim sportašima, no u pomoć stanovništvu Petrinje odazvali su svi, i oni koji su bili kod kuće, svatko sa svojim prilogom.
Jednu takvu akciju pokrenula je i Helena Jurišić, članica Kickboxing kluba "Mornar", uspješna sportašica koja je s bratom i trenerom Dariom Jurišićem oformila mali stožer u klubu kako bi prikupili sve ono što je Petrinjcima bilo najpotrebnije u tom trenutku, piše Slobodna Dalmacija.
– Preko nekih naših poznatih, čuli smo za jednu obitelj iz sela pokraj Petrinje pa smo odlučili njima direktno pomoći. Riječ je o majci i ocu s dvije djevojčice, od osam i jedanaest godina, koji su i prije živjeli jako teško, a nakon potresa ostali su doslovce bez ičega. Odnijeli smo im prekrivače, toplu odjeću, grijalice, hranu, novac... Članovi kluba spremno su se odazvali i dali od srca svoje priloge. U Petrinju smo krenuli brat, ja, Mate Grčić, Marko Miliun, Ana Bajić i još neki...
Kada sam sve to gledala na televiziji, imala sam posve drugu sliku. No, kada sam došla kod tih ljudi, raspala sam se. Taman je pao snijeg, bilo je jako hladno, a oni bez ičega s tom malom djecom, koja su bila zaista prestrašena. Mlađa curica je pretrpjela veliki šok zbog svega. Toga dana kada ih je zadesio potres, istrčala je bosa vani. Sada više ne želi ući u neki zatvoreni prostor. Toj djeci zaista treba psihološka pomoć, ma i odraslima, ali njima malenima pogotovo – govori Helena, s kojom su se djevojčice malo zaigrale, postavši barem na trenutke opet djeca koja zaslužuju bezbrižno i razigrano djetinjstvo.
Što će biti dalje s njima, nepoznato je. Škole ni vrtića nema do daljnjega, nema igre pred kućom, ni s prijateljima, roditelji su im ionako radili poslove sa skromnim primanjima, a sada su bez posla.
Stigla im je u međuvremenu i kamp-kućica, ali kakav je to život u nekoliko kvadrata lima?!
– Boli te duša i srce kad promisliš što su ti ljudi sve proživjeli. Država bi se zaista trebala ozbiljno posvetiti pomoći Banovini.
Mi iz kluba opet za nekih mjesec dana planiramo ići gore. Sad razmišljamo kako im pomoći oko obnove kuće, pa i dati ruke oko toga, donijeti im opet neke donacije ovisno o tome što im bude potrebno. Njima sve dobro dođe, vjerujte mi. A oni opet, tako su skromni i puni zahvalnosti. Stalno nam šalju poruke zahvale, presretni su što smo se upoznali, kao da smo im ne znam što dali. To te baš gane. Zvali smo ih da dođu u Split, no sada ne žele nikamo. Obećali su doći na ljeto – kazuje Helena za Slobodnu Dalmaciju.
Fascinirala ju je solidarnost među ljudima koji su skočili sa svih strana kako bi dali svoj mali obol pomoći Petrinjcima. Mnogi su tek tada čuli za taj kraj na rubu Panonske nizine, prepun riječnih tokova i ljudi skromnih i ponosnih, koji ne smiju biti više zaboravljeni.
– Kad vidite kako oni žive, mnogi naši problemi su zapravo minorni – komentira Helena.
