Otkako je koalicija lijevog centra prije godinu dana došla na vlast, Katolička crkva i s njom blisko povezane nevladine udruge otvorile su nekoliko frontova uzduž kojih se, prema vlastitom shvaćanju, bore za dušu hrvatskog naroda. Tu se radi o više ili manje izraženim sukobima s Vladom po pitanjima pobačaja, eutanazije, medicinski potpomognute oplodnje, istospolnih zajednica i, najnovije, zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama. Najmanje se prašine diže oko pobačaja s obzirom na to da je Crkvi i srodnim udrugama potpuno jasno da o tom pitanju postoji prešutni konsenzus između stranaka na vlasti i ključnih aktera opozicije, što upućuje na zaključak da je protivljenje abortusu svedeno na marginalne društvene skupine. U javnosti se također relativno malo raspravljalo o eutanaziji, što se može objasniti kategoričkim odbijanjem takve prakse od strane opozicije i podijeljenim stavovima oko tog pitanja unutar vladajuće koalicije. Drugačije stoji s preostale tri teme, što znači da su Crkva i njeni laički istomišljenici trezveno i realpolitički procijenili u koje se bitke isplati upuštati, a u koje ne.
Dok se crkveni krugovi umjetnoj oplodnji i istospolnim zajednicama otvoreno suprotstavljaju zbog kršćanskih dogmi o svetosti života od začeća i svetosti braka (između muškarca i žene), iznenađujuće žestok otpor prema kurikulumu zdravstvenog odgoja svoje ishodište ima u nečemu drugome - u opskurantističkoj tradiciji Katoličke crkve. Opskurantizam (od lat. obscurans) ili zamračivanje je praksa usko vezana uz inkviziciju koja je europski kontinent “čistila” od hereze između 12. i 19. stoljeća, a to je ime dobila u 16. vijeku, u sklopu rasprave trebali li spaliti sva djela židovskih autora ili ne. Zagovaratelji spaljivanja židovskih knjiga - dominikanci ili crni fratri - prozvani su opskurantistima zbog nastojanja da zamrače znanje koje bi moglo unijeti pomutnju u prevladavajući kršćanski svjetonazor. Isti motiv danas pokreće crkvene velikodostojnike i njihove laičke saveznike u Hrvatskoj - po svaku cijenu zaustaviti distribuciju znanja koje bi moglo poljuljati fundamente kršćanskog pogleda na svijet, pogotovo kada se radi o temi koja najviše preokupira teologe svih triju abrahamskih religija: spolnosti.
Preokupacija, da ne kažemo opsesija, ljudskom spolnosti jasno dolazi do izražaja kad analiziramo koji dijelovi zdravstvenog odgoja najviše smetaju crkvenim krugovima. Njihove žestoke kritike, koje ponekad prelaze i granicu klevete, ograničene su na modul nazvan Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje, dok ih ostala tri modula u programu (Živjeti zdravo, Prevencija ovisnosti i Prevencija nasilničkog ponašanja) po svemu sudeći uopće ne interesiraju. Kao naročito skandalozan izdvojen je sat “Vlastito tijelo u promjenama” koji djecu 5. razreda osnovnih škola poučava o spolnosti kao sastavnom dijelu čovjekova života, pri čemu se spominje i masturbacija. Nastavni program ovdje predviđa i objašnjenje pogrešnosti nekad raširenih vjerovanja o štetnosti onaniranja, poput onih o navodnom slabljenju kralježnice i gubitku vida, što je od strane Crkve shvaćeno kao poziv na samozadovoljavanje. Također im je krajnje problematičan sat o “Ulozi medija u vršnjačkim odnosima” namijenjen učenicima 6. razreda u kojem se obrađuje tema pornografije, jer u njemu vide poziv na konzumaciju pornografskog sadržaja iako je potpuno jasno da cjelokupni kurikulum zauzima negativan stav prema pornografiji i ostalim stereotipiziranim prikazima seksualnosti u raznim medijima. Sat “Prihvaćanje različitosti u seksualnosti” za polaznike 7. razreda, u kojem se raspravljaju problemi poput stigmatizacije i diskriminacije seksualnih manjina, interpretiran je kao pokušaj nametanja devijantnih seksualnih praksi! Isto tako, sat “Odgovornog spolnog ponašanja” za osmaše u kojem se obrazlaže važna uloga kontracepcije komentiran je kao ohrabrenje osnovnoškolcima da ulaze u predbračne spolne odnose.
Sve u svemu, prepoznatljiv je obrazac prema kojemu se pružanje informacija temeljenih na znanstvenim činjenicama nastoji difamirati kao propagiranje nekršćanskih seksualnih praksi. Drugim riječima, radi se o borbi protiv znanja, čime je Crkva zajedno sa svojim ispostavama u svijetu nevladinih organizacija zabrazdila duboko u opskurantizam, najtamniju i najopasniju tradiciju unutar katoličanstva protiv koje se prosvjetitelji unutar i izvan Crkve bore od razdoblja renesanse do danas.
U svojoj ofenzivi protiv zdravstvenog odgoja Crkva barata s nekoliko spornih teza. Prva od njih je uporno pozivanje na fantomsku većinu među hrvatskim pukom koja navodno živi prema crkvenom nauku i u svemu se slaže s Kaptolom. Popis stanovništva iz 2001. godine (nitko ne zna kada ćemo dočekati rezultate cenzusa iz 2011.) doduše pokazuje da se 88% hrvatskih građana izjasnilo kao katolici, ali je gotovo nemoguće odrediti koliki je među njima postotak praktičnih vjernika, a koliko je onih kojima katoličanstvo predstavlja tek segment osobnog i kolektivnog identiteta. Da ni sama Crkva ne vjeruje u tu fantomsku većinu, najbolje pokazuje odustajanje od pompozno najavljivanog referenduma o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji.
Druga se pogrešna teza odnosi na hipotetsku situaciju u kojoj bi Crkva u Hrvata doista raspolagala s apsolutnom većinom praktičnih vjernika. Naime, ni u tom hipotetskom slučaju zdravstveni odgoj ne bi smio biti doveden u pitanje jer odredba o sekularnosti, zapečaćena u hrvatskom Ustavu, ne ovisi ni o kakvim postocima niti o većinama i manjinama; ona takve efemerne brojčane podatke transcendira. To znači da bi hrvatsko školstvo i u hipotetskom slučaju postojanja apsolutne većine praktičnih vjernika imalo pravo i obavezu djelovati isključivo na znanstvenim zasadama bez ikakvog upliva crkvenog nauka (ovdje se dakako dotičemo i problematike vjeronauka u državnim školama, ali o tome je dovoljno pisano na drugim mjestima).
Treća i filozofski promatrano najinteresantnija sporna teza Katoličke crkve je ona o “slobodi izbora” roditelja kada je u pitanju spolni odgoj. Naime, nadbiskup Bozanić više je puta istaknuo da država nema pravo nametati sekularni spolni odgoj djeci već da su roditelji ti koji moraju imati slobodu odgajati svoju djecu prema vlastitom moralnom i svjetonazorskom nahođenju. Drugim riječima, nadbiskup smatra da država nema pravo, ali da roditelji imaju pravo nametati svojoj djeci vlastite nazore o spolnosti; dakle, vrijednosnu diktaturu države zamjenjuje vrijednosnom diktaturom obitelji. Postavlja se pitanje: gdje je u svemu tome dijete?
Ono od čega Crkva najviše strahuje je mogućnost vlastitog odabira mladog čovjeka koji je zamisliv jedino ako posjeduje znanje. Bez znanja vlastiti odabir ni teoretski nije izvediv. Upravo zato Crkva se i opire znanju kao glavnoj opasnosti za svoj vrijednosni monopol. Poslužimo li se biblijskom alegorijom, mogli bismo reći da su djeca u osnovnim i srednjim školama nalik Adamu i Evi koji nesvjesni svoje spolnosti nevino uživaju u blagodatima rajskog vrta. U tom kontekstu zdravstveni odgoj je poput stabla spoznaje s kojega djeca ne smiju jesti jer će u suprotnom biti istjerani iz raja. U kakvoj 19-stoljetnoj karikaturi ministar znanosti vjerojatno bi bio prikazan kao zmija koja Evi nudi jabuku. Ova će alegorija nekome možda zvučati smiješno, ali se ključ za razumijevanje žestokog crkvenog otpora zdravstvenom i spolnom odgoju krije upravo u Knjizi postanka koja opisuje čovjekovo vjerolomno posezanje za znanjem nakon kojega je zauvijek prognan iz zemlje obilja. U Svetom pismu se kasnije pojavljuje i Lucifer (od lat. lucem ferre) ili svjetlonoša koji potomcima Adama i Eve donosi luč znanja kojom će rasvijetliti tminu neznanja. Koliko se ova kršćanska simbolika pokazala strukturom dugog trajanja najbolje pokazuju još uvijek aktualni izrazi opskurantist, za onoga koji želi zamračiti znanje, i prosvjetitelj, za onoga koji ga želi rasvijetliti (prosvjeta je sinonim za obrazovanje). Niti odabir crne boje u fašizmu i crvene u komunizmu nije slučajan; tako crna boja označava mrak, tminu, dok crvena boja predstavlja plamen kojim se taj isti mrak osvjetljava.
Po svemu sudeći, Crkva u Hrvata još se nije spremna odreći svoga političkog angažmana. Dapače, u vremenima velike slabosti glavne opozicijske stranke ona preuzima ulogu najizraženijeg oponenta aktualne Vlade. Pokušaji Kaptola da mobilizira vjernike do sada nisu urodili plodom tako da je jedina (negativna) funkcija koju je Katolička crkva uspješno ispunjavala u proteklih godinu dana ta da konstantno diže tenzije i rovari protiv Vlade koju optužuje da je “nenarodna” i da provodi “kulturnu revoluciju”. Ovakva militantna retorika najbolje pokazuje da se Crkva još uvijek nije makla dalje od zastarjele i pomalo dosadne strategije crvene panike kojom se sve političke stranke od centra nalijevo nastoji prikazati kao direktne nasljednike omraženoga jugokomunističkog režima. Izgleda da će hrvatski građani takvo ponašanje Crkve morati trpjeti sve dok ona prirodnim tokom stvari ne bude svedena na mjeru Katoličke crkve u jednoj Francuskoj ili Češkoj, gdje su joj glavne zadaće dobrotvorni rad, celebriranje nedjeljnih misa te organizacija krstitki, vjenčanja i sprovoda.