Krajem 90-ih, kada je Hrvatska već bila oslobođena i u potpunosti integrirana u svoj državnopravni okvir, kako se to tada govorilo, bila je na rubu izolacije, pa i sankcija zbog praktičke nesuradnje sa Haaškim sudom. Tadašnja vlast potpuno je ignorirala Haag, što je bilo pogubno. Hrvatska nije bila vjerodostojna, što je u Tužiteljstvu i velikom dijelu međunarodne zajednice izazivalo poprilično nezadovoljstvo te je prouzročilo nazadovanje Hrvatske i otežalo njezin međunarodni položaj - rekao nam je na početku razgovora jedan od vodećih ljudi iz tadašnjega hrvatskog političkog vrha koji je godinama surađivao i vodio “bitku” s predstavnicima Haaškog suda.
- No, nije uvijek Hrvatska bila jedini ‘krivac’, često se i Haag postavljao paternalistički, bahato i neoprezno, ne uzimajući u obzir svu delikatnost odnosa u bivšoj Jugoslaviji, a pogotovo onoga što se događalo tijekom ratnih sukoba - otkriva nam sa smiješkom taj bivši dužnosnik dok zadovoljno ispija dugi gutljaj kave, sjećajući se mnogih svojih okršaja s tadašnjom tužiteljicom Carlom Del Ponte .
Uspostava mira
Haag je bio zamišljen kao sud koji mora pridonijeti uspostavi mira na ovom području. Zbog toga su oni, kaže naš sugovornik, ratove u Hrvatskoj i BiH definirali ne kao agresiju Srbije, već kao građanski rat, u kojem su svi krivi, premda ne podjednako. Odlučili su zato iz svakog naroda, odnosno svake zemlje osuditi određen broj ljudi za ratne zločine za neku određenu vojnu akciju ili operaciju, koja je onoj drugoj strani, koja je tada najviše nastradala, bila bitna da se kazni. Naime, oni su gradirali odgovornost po principu - najviše treba biti Srba jer su oni sve počeli, pa onda Hrvata te najmanje Bošnjaka jer su najveće žrtve. Takvim pristupom sebi su stvorili temelj za takvo postupanje. Nazovimo to ‘stupnjevanje odgovornosti svih strana u sukobu’.
Trebalo je zadovoljiti očekivanja jednih prema drugima. Oni su smatrali da će ako osude predstavnike svakog od naroda, zadovoljiti i umiriti svaku od strana. No, Haaški sud je bio odlučna institucija koja je htjela suditi ratnom zločinu, što je vrlo važno, bez obzira na to što je on ipak bio osnovan političkom odlukom i uvijek imao taj politički kontekst.
Što se tiče Hrvatske, Haag je odredio dva događaja koja je smatrao da su dovoljno “jaka” da zadovolje Srbe - Medački džep i Oluju. U trenutku kada pada izbor na te dvije akcije, Haag još ne zna koga konkretno od sudionika sudski goniti. Tek kada su definirali na koje će se akcije fokusirati, oni se ozbiljnije počinju baviti onim što se tamo događalo.
Istražitelji u Zagrebu
Njihovi istražitelji stižu u Zagreb, potražuju dokumente, traže razgovore s određenim ljudima. Tek nakon toga isplivavaju dva imena - general Ademi za Medački džep i general Gotovina za Oluju. Haag se odlučio za Gotovinu, ne samo zato što je on bio zapovjednik u Oluji, nego i zato što su procijenili da je on dovoljno jaka ličnost koja može “parirati” okrivljenicima sa srpske strane. Naime, u tom trenutku i Franjo Tuđman i Gojko Šušak i general Červenko, kao najjače “hrvatske ratne ličnosti”, nisu među živima te im se Gotovina učinio najpogodniji, pa mu oni daju veći značaj nego što ga je, po formaciji, imao. Gotovina je osim toga bio i vrlo jak simbol hrvatske strane rata, a u javnosti je figurirao kao “čovjek Franje Tuđmana”. Haag je ustrajnije počeo ubrzavati i “nabrijavati” Gotovininu poziciju kako bi održao svoje principe te dao određenu satisfakciju Srbima, koji su tada, 2001. godine, već dogovorili transfer Slobodana Miloševića u Haag.
No, kada je u Zagreb sredinom 2000. stigao prvi dopis iz Haaga u vezi s Gotovinom, Oluja je bila definirana kao međunarodni sukob dviju država! Na to nismo pristali i tražili smo izmjenu jer u protivnom odbijamo suradnju s Haagom. Kada je Carla Del Ponte odbila tu mogućnost, Hrvatska praktički od jeseni 2000. do početka 2001. godine nije imala komunikaciju s Haagom. Doduše, u optužnici koja je stigla u lipnju 2001. godine nema spomena o “zločinačkom pothvatu” koji će naknadno biti unesen u optužnicu, jer se ta kvalifikacija spominje kod Miloševića.
Gotovinin bijeg
- No, bilo je jasno da se, nakon što je Milošević krajem lipnja prebačen u Haag, Hrvatska neće izvući te da će pritisak da izruči Gotovinu biti sve jači - kaže naš sugovornik. No, kada se gotovo raspala koalicijska Vlada zbog optužnice Gotovini, na ljeto 2001. godine dolazi i do njegova bijega iz Hrvatske.
- Iako je Gotovina pobjegao, gotovo godinu dana nema velikog pritiska iz Haaga na Zagreb, pogotovo jer je u Haag otišao Rahim Ademi. Opsadno stanje u vezi s njim nastaje kada je iz haaškog pritvora, da se brani sa slobode, pušten general Ademi. Tada u Tužiteljstvu nastaje panika - ‘u Sheweningenu nema Hrvata!’ Narušen je balans. I tek tada, 2002. godine - prisjeća se naš sugovornik - kada je Gotovina već gotovo godinu dana u bijegu i nitko ne zna gdje se nalazi, Haag počinje hajku i on postaje onaj Hrvat koji jednostavno mora odgovarati. Tenzije se podižu, raste pritisak na Hrvatsku te traje stalna potraga, uz senzacionalističke vijesti da je viđen ovdje ili ondje. Pogotovo su ga ‘ubacili u orbitu’ kada su na prijedlog Britanaca, Gotovinu, u izvješću Vijeća sigurnosti UN-a o suradnji s Haagom, stavili u istu ravan s Ratkom Mladićem.
Velika se bitka vodila oko definicije Oluje, nastavlja naš sugovornik, jer upravo se na tome lomio slučaj Gotovina. Naime, hrvatska strana podastrijela je dokaze - od “krajinskih” i srbijanskih dokumenata te transkripata telefonskih razgovora “krajinskih” dužnosnika s Beogradom koji su snimile naše obavještajne službe, po kojima je “evakuacija stanovništva” bila dio plana Beograda, Banje Luke i Knina, a ne panični kaotični bijeg Srba pred Hrvatskom vojskom.
- Naime, napravljen je točan plan bijega. Oni su to uvježbavali. Slušao sam snimku žestoke svađe ‘krajinskih’ vojnih lica s ‘civilnim’ dužnosnicima. Oficiri su objašnjavali da vojska neće moći braniti prazan teritorij - priča dalje naš sugovornik.
Plan je bio sljedeći: Milošević se nadao da će međunarodna zajednica izvršiti pritisak i vratiti izbjegličke kolone Srba natrag u njihove domove te zaustaviti napredovanje Hrvatske vojske i natjerati je da se povuče na početne položaje. No, preračunali su se. Međunarodna zajednica ima mehanizme takvog djelovanja, ali to je ipak tromi mehanizam koji ne može reagirati odmah, odnosno treba im najmanje tri-četiri dana. A upravo u tom intervalu HV je obavio operaciju oslobođenja “krajine” i rat i pažnja međunarodne javnosti prebacili su se na BiH, pa se taj plan Beograda izjalovilo.
Cementiranje stanja
- Sljedeći korak, razmišljali su, kada se zacementira takvo stanje, trebao je biti ujedinjenje SAO Krajine s Republikom Srpskom, pod obrazloženjem da je to nužno kako se ne bi ponovno dogodio egzodus srpskog stanovništva. Kasnije se namjeravalo ići na ujedinjenje sa Srbijom, čime bi Miloševićev plan stvaranja ‘velike Srbije’ bio završen. Dakle, još prije nego što je suđenje Gotovini počelo, Haag je imao na svom stolu argumentaciju da bijeg Srba nije izazvan naletom HV-a nego je bio smišljeni dio dobro uhodanog plana - istaknuo je bivši dužnosnik. No, tvrdi, tek je sudac Theodor Meron odbacio taj pritisak “podijeljene odgovornosti” koju je ustanovio Haag te se odredio prema dokazima i dokumentima.
Sanader htio raspisivanje referenduma
Kada je stigla optužnica za generala Gotovinu u srpnju 2001., tadašnji premijer Ivica Račan razgovarao je sa svim relevantnm političkim čimbenicima u zemlji, pa tako i s Ivom Sanaderom, tadašnjim šefom oporbenog HDZ-a. Sanader je bio protiv izručenja, ali je predložio referendum o izručenju generala Gotovine. Račan je odbio taj prijedlog, jer je ishod referenduma bio izvjestan, a s njim se ništa ne bi moglo u odnosima s Haagom. On naprosto nikoga nije ni na što obvezivao.
Granić izbacio Carlu Del Ponte iz ureda
Carla Del Ponte je fajter. Njena taktika je da vas odmah s vrata počne napadati, ali ako joj ne vratite istom mjerom, nego se počnete povlačiti, ona nasrće još žešće.
No, ako i vi na nju vičete i ponašate se slično, onda se smiri te možete ravnopravno razgovarati, prisjeća se sa smiješkom svojih susreta s Carlom Del Ponte naš sugovornik.
Ona poštuje protivnika, ali zna biti površna. Doduše, često je bila žrtva svojih suradnika koji su joj znali podmetnuti neke stvari koje ona nije dobro proučila.
Tako, kaže naš sugovornik, kruži priča da je Račanov potpredsjednik Vlade Goran Granić u jeku jedne žestoke svađe oko Oluje i Gotovine izbacio Carlu Del Ponte iz ureda.
Sudska pošteda za visoke oficire JNA
Dokaz političkog aspekta Haaga je i činjenica da Tužiteljstvo nije podiglo niti jednu optužnicu protiv nekog visokog oficira iz vrha JNA. Čak ni Ratko Mladić nije optužen u Haagu za zločine koje je počinio kao oficir JNA, nego isključivo kao zapovjednik snaga bosanskih Srba.
Naime, kaže naš sugovornik, JNA je očito imala “mandat” od međunarodne zajednice da u razdoblju od proglašenja neovisnosti Hrvatske i Slovenije 26. lipnja do proglašenja prekida svih veza sa SFRJ 8. listopada 1991. godine pacifizira Jugoslaviju. Očito da je manevarski prostor haaškog Tužiteljstva bio politički ograničen te se, zbog spomenutog dogovora, ne dira vojni vrh JNA.