- Kako se vi ne bojite?
- Koga?
- Korone.
- Pa ja nju volim.
Mi pitamo, a vlasnik legradskog doma Ladislav Sabo nam odgovara.
Njegov je, ustanovilo se, ilegalan. "Dom" za starije i nemoćne, novo žarište pandemije Covida-19 u Hrvatskoj.
Od 36 korisnika i četvero zaposlenih, koronavirusom je zaraženo, 24 staraca i troje zaposlenih.
- Možete li malo doći? - zovemo ga.
- Dođite vi tu – zove on nas.
Priđem na dva metra udaljenosti. Na licu imam masku. Iz čiste pristojnosti ne prilazim bliže čovjeku koji zavaljen u stolicu pod trijemom uz ulazna vrata u prednji dio objekta, pije Laško pivo. Maska mu je spuštena na bradu. Što se njega tiče, mogla sam i bliže. Nudi me pivom. Odbijam.
Tek kasnije saznajem da je i Ladislav Sabo zaražen koronavirusom.
U ponedjeljak ujutro, 5. listopada, ispred kuće/"Doma" u mirnoj legradskoj ulici, strah.
Prizor nejake starčadi koja drhti od straha dok ih četvero njih u skafanderima, jednog po jednog, kako dolaze vozila, unose u kola Hitne pomoći, grči u želucu. Nagledaju se novinari u životu svačega, ali toliko straha u očima koje preklinju, rijetko. Sitan gospodin u kolicima, ne želi ići.
- Ne idem nikam, pustite me na miru. Ne idem s vama i gotovo – pokušava se suprotstaviti ljudima u bijelom, koji su se nadvili nad njega. Pokušava se obraniti psovkama. Uzalud. Otpor traje nekoliko minuta. Što su mu rekli da se predomislio pa dozvoljava da ga smjeste u jarko žutom vozilu, ostaje među njima.
Ženska osoba u majici kratkih rukava, tek s maskom na licu, pokušava ih smjestiti što udobnije na kolicima. Preklinju ju, tko riječju, tko pogledom, da ih vrate gdje su bili. U njihov krevet u "Domu", gdje su svi i sve što poznaju.
Ispred legradskog "Doma" za starije i nemoćne, nikome nije lako. Danas je treći dan kako korisnike, grupicu po grupicu, odvoze u koprivničku bolnicu. Kako se čiji test pokaže pozitivnim, tako slijedi, po njih, stravičan trenutak dolaska vozila Hitne i ljudi u skafanderima.
'Sve je ovo reklama'
Pred bijelim objektom, uredne okućnice, znatno većim no što se to čini na prvi pogled s ulice, od ponedjeljka stoji zaštitar. Njegov je posao ne puštati ljude unutra, ni one koji su unutra, van. Angažirao ih je načelnik Općine, Ivan Sabolić.
Zadatak kontroliranja preuzeo je osobno voditelj koprivničke Zaštitarske tvrtke "Jurenec". Stoji preko puta ulice. Pada kiša.
- Vlasnik je pokušao komunicirati sa mnom, rekao sam mu da ne prilazi. Da ostane ispod trijema kuće. Svi se mi toga bojimo, iskreno – kaže.
- Oni se, vidim, trude organizirati život što normalnijim. Naručili su što treba i dostavljeno im je. Sad su tražili vodu, po pola litre, u bočici – opisuje nam zaštitar kako je proteklo jutro.
Dok stojim ispred trijema, gazda Sabo mi lakonski tvrdi da on radi legalno.Tvrdi i da "svako selo ima nekoga tko se bavi čime i on".
- Sve je ovo reklama. Sad mi je Trump uzeo naslovnicu. Gledajte, meni je sve ovo reklama. Ja podržavam Trumpa da on ne vjeruje u pandemiju. Bolnica sigurno po jednom korisniku dobije novce. I naša doktorica bude dobila postotak koga je ona dovela u bolnicu. Budite sigurni da bude tu još pozitivnih. Jer se to traži. Da bolnica nešto zaradi – uvjerava nas Ladislav Sabo.
I što se čini najbizarnije, on izgleda kao da zaista vjeruje u ono što govori.
- Znači, tvrdite da nema bolesnih kod vas? Pa sad su javili da ih je 27 – kažemo mu.
- Nema veze, da ih je i 50. Imate i vi, imam ju i ja, urokljiv je.
- Svatko radi svoj posao. Ja svoj, vi svoj. Vi si samo napunite rubriku kak hoćete. S vama prvom razgovaram. Evo, ovi moji unutra sad misle da sam budala kaj vam uopće pričam. Vi bude nešto napisali, pa budu drugi od vas to prepisali – smije se.
- Uzrujavalo me sve dok je počelo, sad mi je sasvim svejedno. Manje je za kuhanje, sve je manje posla. I radnice su u izolaciji. Sad polako sami radimo kako smo i na početku – veli.
Čudak
Kćerka Ladislava Sabe, viša je medicinska sestra u koprivničkoj bolnici. Budući da živi s roditeljima, a sad je u samoizolaciji, neslužbeni je dogovor da ona brine koga treba hospitalizirati. Kažemo Sabi da je to, eto, sreća u nesreći, što ima nju sad doma.
- Zato sam ju i napravil. Znal sam ja kaj bude bilo – vjeruje da je duhovit Ladislav Sabo.
O Ladislavu Sabi u Legradu svi misle otprilike isto.
- Čudak – reći će. Kažu Legrađani i da njihov sumještanin ne poštuje zakone, da oduvijek smatra da je iznad njih. Prva susjeda Nevenka s njim se spori oko velikog komada zemlje, uz ulicu. Gazda Sabo tu je nadogradio kuću.
- On s nikim od nas susjeda ne kontaktira. Nitko mu nije smio u dvorište, rekao je da za njega nema zakona. "Tužite me, za mene zakona nema", govorio nam je. Ovaj dio hiže kaj je napravio, na mojemu je. Veli da je sve to njegovo. I što ću ja? Sama sam, muž mi je umro. Ne znam što može napraviti. Hoću biti mirne duše – kaže umirovljenica.
Stanare doma je uglavnom poznavala, većina ih je iz sela.
Uz ono da je "čudan", mještani smatraju i das je Ladislav Sabo "jako svojeglav". Pa tako nikad ne zove komunalce da mu očiste septičku jamu, nego sadržaj ispušta u polje. Uzgaja ovce pa ih često, bez da ikoga pita, pušta na napuštena zemljišta. Neka od njih i ogradi pa koristi kao svoje vlasništvo. Mještani su se žalili, ali bezuspješno.
Također, prije nekoliko je godina imao tumor, od kojega se odlično oporavio.
- Ironično je što je cijelo vrijeme oporavka nosio masku kako ne bi pokupio neki virus, a sada u ovoj krizi vrlo neodgovorno ne nosi masku. Ili mu je na bradi ili ju uopće nema – govori nam mještanin.
I za vrijeme razgovora s nama, Ladislav Sabo često je spuštao masku, pa ju povlačio na usta, ali ispod nosa.
Nitko se nije žalio na 'dom'
Iako se Ladislav Sabo, reklo bi se prema pričama mještana, nije družio ni s kim ili rijetko s kim, a za kojeg mi za našeg boravka u Legradu, nismo čuli, većina je poznavalo nekoga od stanara. Svi će reći da se nitko nije žalio na uvjete u domu. Da je gazda, izgleda, o ljudima dobro brinuo. Za razliku od svega drugoga što je radio.
Kad su došli epidemiolozi kako bi uzeli bris, Sabo im je "prijavio" 31 korisnika. Ostale je zanijekao. Brisevi još 14 korisnika uzeti su tek nakon što je inspekcija utvrdila pravi broj stanara "Doma" u Legradu.
- Ti su starci uvijek bili dobre volje, izlazili su, šetali, odlazili u dućan. Nikad se nikome nisu požalili, niti su izgledali u nevolji. Poznajemo ljude smještene unutra i sad smo zaista u velikom šoku. Žao nam je ljudi. Ali moram reći da je tu jako lijepo. Mi pojma nismo imali da je to bez dozvole. Slavili su rođendane. On im je organizirao domjenke, pjevali su... Čuli smo. Zadovoljni su bili, lagala bih kad bih rekla drugačije. Jako nam je žao tih staraca – govori susjeda preko puta.
- Bojite se?
- Bojimo. Kako ne – tiho govori.
Za "Dom" se pročulo i dalje od Koprivničko-križevačke županije, pa su osim Legrađana, u njemu boravili i stariji iz okolnih županija.
Puno stanovnika sjevera živi u inozemstvu, stariji ne žele od doma pa se moraju za njih pobrinuti. Iz financijske komocije Europe, najlakše se pobrinuti za smještaj u Domu. Još kad je on blizu kuće, sretni su svi.
U Koprivničko-križevačkoj županiji jedan je državni dom i u njemu se na smještaj u prosjeku čeka po pet godina.
Cijena je ista kao i kod Ladislave Sabe, 3500 kuna u prosjeku.
- Čula sam da ovi plaćaju po tri i pol, a da je Ministar plaćao 6000.
- I ministar je tu smješten. Koji?
- Bivši načelnik općine.... Mi ga tak zovemo – vele nam.
Zarada od 126.000 kuna
Načelnik Legrada, Ivan Sabolić, ni sam nije imao pojma da Sabin "Dom" nema potrebne dozvole. Svi znaju da ga je inspekcija zatvarala, ali su, kaže, vjerovali da je dozvolu opet i dobivao kad je "Dom" radio.
- Mi podataka o takvim stvarima nemamo. To je isključivo ingerencija Ministarstva. Čudi nas da njima takvo što može promaknuti – kaže načelnik, poznat po tome što jer nedavno stare i poluruševne kuće u Legradu prodavao po jednu kunu.
Kako je Ladislav Sabo godinama radio bez bilo kakvih dozvola, nije jasno nikome. Iako, i on sam je rekao:
- Radio sam kao što se sve u državi i radi.
Pitanje je i kako je plaćao četiri zaposlene radnice, budući da je njegova tvrtka "Keris d.o.o." u likvidaciji. Još nije poznato jesu li radile na crno. Ako jesu, jesu li to znale i što je s doprinosima za zdravstveno i mirovinsko?
Jutarnji list traži odgovore na ova pitanja.
U "Domu" Ladislava Sabe u Legradu u ovom je trenutku bilo 36 korisnika.
Izračunamo li da je u prosjeku smještaj koštao 3500 kuna (zanemarimo li Ministra i njemu slične, ima li ih) Ladislav Sabo prošli je mjesec zaradio 126.000 kuna. Porez nije platio.
