Kako sam rođen 1965., pripadam hrvatskoj generaciji koja je proživjela obrazovni eksperiment koji je ostao kolokvijalno upamćen kao “šuvarica”. Srednju sam školu pohađao upravo u doba kad je hrvatsko školstvo bilo ustrojeno po modelu Šuvarove reforme školstva, voluntarističkog i sveudilj kritiziranog eksperimenta kojem, međutim, s današnje vremenske distance viuše vidim neloše strane.
Jedan od temelja “šuvarice” bio je da se u srednjem školstvu prebriše granica između radničkih zanimanja i onih zanimanja koja su sukladno klasnoj renti “automatski” vodila na fakultet. Što je to u praksi značilo? Značilo je da sam pohađao klasičnu gimnaziju, ali da sam tijekom dvije godine radio industrijsku praksu i tokario u škveru. Takva škola imala je i ideološku i ekonomsku kopču s tadašnjim okružjem. Jer, tada- sredinom 80-ih - Split je još uvijek bio mediteranski Sheffield: nad Kaštelima se dizao gusti industrijski dim, Kaštelanski zaljev bio je žutocrven od izljeva prehrambeno-prerađivačke industrije, a društveni život odvijao se prije smjene u fabrici u šest ujutro uz malu vekiju.
Malo je tko tada mogao pomisliti da za petnaestak godina ništa od tih “rumenih zora” neće postojati.
Nova proizvodnja
Nije to pomišljao ni sam sistem, koji je sukladno modernističkoj dogmatici vjerovao da budućnost može biti jedino u industrijskoj proizvodnji. Dakako, to je uvjerenje oblikovalo i obrazovnu ideologiju. A ta je ideologija počivala na dihotomiji “proizvodna zanimanja/neproizvodna zanimanja”. Pritom je definicija “proizvodnje” bila prilično skučena. “Proizvodnja” je podrazumijevala proizvodnju nečeg fizički opipljivog- industrijskog ili poljoprivrednog proizvoda. Tu dihotomiju “proizvodnog” i “neproizvodnog” sustavno su potpirivali akteri koji to rade i danas - novine i TV, političari, pedagoški autoriteti i vladajuća sveučilišna oligarhija. Svi su oni bili upregnuti u kampanju da se djecu od 13 godina nagovori da odu u “proizvodna zanimanja”, umjesto u ona “neproizvodna” (recimo, gimnaziju, ili upravnu ili ekonomsku školu).
Samo deset godina kasnije, međutim, svijet o kojem su oni govorili posve je nestao. Proizvodnja kojoj su trebala služiti proizvodna zanimanja zbrisana je u tranziciji. Nestale su mljekare, pivovare, tekstilni i plastični kombinati, tvornice ferolegura, polivinilklorida, salonitskih cijevi i elektronskih sklopova, a od cijelog pejzaža “rumenih zora” ostao je tek škver, toliko smežuran da se u Splitu danas šegače da je on najveća bravarska radionica na svijetu. Moj se grad probudio se u vrlom novom svijetu u kojem su vam začudo kudikamo korisnija znanja koja ste mogli dobiti u tzv. neproizvodnim zanimanjima. Na primjer, znanje povijesti umjetnosti ako ćete raditi kao turistički vodič, ili dobar engleski ako ćete stan iznajmljivati turistima. Ili - na primjer - znanje književnosti i filma ako ćete, poput mene, postati filmski kritičar i pisac. I ako ćete idućih trideset godina živjeti na tržištu tako što doslovce i doista “proizvodite” - ali proizvodite tekstove.
Priča o “proizvodnim” i “neproizvodnim” zanimanjima se - ukratko - pretvorila u voluntarističku, ideološku floskulu. Ona je počivala na fantaziji o ekonomskom razvoju koja se pokazala pogrešnom. Također, ona je pokazala da vi ne možete budući ekonomski razvoj projektirati u retorti školstva.
Zašto se vraćam na ovu staru i danas potpuno nerelevantnu priču? Zato što opet živimo u društvu koje misli da ekonomski razvoj može projektirati u retorti školstva. Zato što opet živimo u društvu koje gaji ekonomsku fantaziju koja nema empirijsko pokriće. Zato što se oko te fantazije razvio cijeli jedan svijet nadgradnje, voluntarističkih fantazija i ideoloških floskula, a uzgajaju ga isti oni akteri koji su 80-ih uzgajali mit o “proizvodnim zanimanjima”: dakle - vladajuća ideologija, politika, novine i pedagoška oligarhija. Samo, tajna fetiš-riječ kojoj se sada klanjamo ne zove se proizvodna zanimanja, nego se krije iza mitološkog akronima: STEM.
Kad je sredinom prošle godine združenom akcijom akademske oligarhije i klerikalnih nacionalista srušen pokušaj školskog kurikuluma Borisa Jokića, jedan od ključnih argumenata protivnika reforme je bio taj da u timu nije bilo “delegata” STEM područja - dakle - prirodoznanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike. Koncem jeseni, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović je čak iz kanadskog Waterlooa poručila da je “budućnost hrvatskog obrazovanja STEM područje”. Tijekom ožujka, HAZU je objavila “crvenu” knjigu obrazovne reforme u kojoj je naznačila manjkavosti STEM područje kao ključni problem propale obrazovne reforme, da bi prošlog tjedna predsjednica Republike imenovala svoje specijalne savjetnike za dva područja za koja drži da su od njenog specijalnog interesa. Takva su samo dva - demografija i - STEM. Pritom je za savjetnika za STEM imenovala Nenada Bakića, burzovnog investitora i neoliberalnog ekonomskog komentatora, čovjeka koji nije tek neutralni strukovni tehnokrat, nego čovjek jakog i nerijetko dogmatskog ideološkog garda, garda koji je (uzgred) pokatkad povezan i s njegovim investitorskim interesima. STEM je - ukratko - poprimio razmjere Svetog Grala koji je potpuno izgubio vezu s konkretnim inženjerstvom ili prirodoznanstvom. On je postao kumir, “opća misaona paradigma” i “razvojni model promjena ukupnog obrazovanja” (J. Burušić).
Dijete sam inženjera, cijeli sam život okružen inženjerima, matematičarima i prirodnjacima, te je zaista posljednje što bih htio to da se shvati da i najmanje podcjenjujem te izvanredne profesije. Držim da STEM treba podržavati, ako ništa drugo zato što će oni koji diplomiraju kemiju ili elektrotehniku lakše emigrirati u Kanadu ili Švedsku, pa će im društvo tako korisno vratiti novac koji su njihovi roditelji uplatili kao porez. No, oko našeg narativa o STEMU postoje problemi. Prvi od njih je voluntaristička ekonomska fantazija koju taj mit uključuje. Drugi je, pak, implicitna ideologija koju uključuje.
Pred samo nekoliko godina, u predizbornoj smo kampanji vidjeli prizor skupine srednjodalmatinskih političara koji su se fotografirali pred ledinom u Dugopolju. Jedan od njih - tada saborski zastupnik - u mikrofone novinara obećavao je da će tu “niknuti samo startupovi”. Nekako u to doba, sjedio sam s čovjekom iz najuže obitelji, ekspertom iz STEM područja koji je u Zagrebu razvio uspješan startup koji u ovom trenutku na tržištu vrijedi eurske milijune. Firma, međutim, i dandanas ima devet zaposlenih, i više neće rasti. Gledajući provincijske političare kako se ponosno smiješe uz mikrofon, rekao mi je “da, istina, eto jedino što mi treba za startup je ledina”.
Tu su startupovi
Politička obećanja o STEM revoluciji padaju u društvu i prostoru koji je temeljito deindustrijaliziran, u kojem su nakon propasti industrije brojke nezaposlenosti strašne, te koji monokulturno opstaje od servisne industrije turizma s niskim multiplikativnim faktorom i niskom obrazovnom razinom. U jednom takvom društvenom ambijentu, dopadljivo je reći: “OK, propala je Jugoplastika, izgubili smo 11.000 radnih mjesta, ali nema veze - zato su tu startupovi”. Dopadljivo, ali i neodgovorno, jer svi koji to izgovaraju znaju da to nisu ni sumjerljivo brojke, ni sumjerljive demografije.
Naime, čak i pod pretpostavkom da se ta STEM revolucija dogodi - koga će ona zahvatiti? Koliko će ljudi u njoj raditi? Tko će ti ljudi biti? Koliko će ona duboko penetrirati u najširu populaciju? Koliko će se - ako će se - uopće moći temeljiti na lokalnoj demografiji? Što je s onima koji po zvonastoj krivulji distribucije kognitivnih sposobnosti ne mogu ući u tu ligu? Hoće li preostaci onih 11 tisuća koji su nekad radili u socijalističkim kombinatima kuhati kave i pospremati kuće onoj devetorici iz startupa? Koje je uopće mjesto radišnih, ali prosječnih u tom novom svijetu STEM tehnokracije? Što ona donosi njima - dakle, većini onih za koje bismo željeli da su ekonomski aktivni? Što će u njoj raditi većina današnjih studenata koji, upravo zato što su sveučilišta omasovila, studiraju najčešće lakše i manje zahtjevne programe? Ili - pak - što će donijeti onoj još široj demografiji koja neće uopće studirati? Da li se u unutar ovakve obrazovne ideologije podrazumijeva da su oni za otpad? Da su - naprosto - nedovoljno izvrsni, te samim tim zaslužni/krivi za vlastito siromaštvo i marginalizaciju? Ma koliko antipatična, ovakva bi obrazovna ideologija bila u osnovi legitimna. Ali, onda to treba reći, a ne trgovati fantazijom da će neki hrvatski Zuckerberg ili Musk u Dugopolju otvoriti 5000 radnih mjesta.
Tu dolazimo - dakako - i do drugog spornog mjesta mita o STEM-u, a to je njegova implicitna ideologija. Nije sporno da je hrvatsko školstvo - uključujući sveučilišta - strašno nefleksibilno, da se odlijepilo od svijeta rada, da se tromo prilagođava tržištu. Za razliku od niza lijevih analitičara koji barataju riječju “tehnoznanost” kao babarogom, te se snebivaju nad idejom da bi škola i tržište morali biti povezani, mislim da ovo jesu ozbiljni i legitimni problemi. To su teme koje se tiču samo fakulteta STEM područja, nego i obrazovanja tokara ili web dizajnera.
Ali, škola ne služi i nije nikad služila samo usvajanju znanja koja su izravno upotrebljiva za rad. Škola je uvijek imala - i mora imati - još niz funkcija.
Jedna od njih je ono što zovemo “opća kultura”, a marksisti bi rekli da je ta “opće kultura” termin kojim se maskira nešto drugo: znanja koja vam omogućavaju da participirate u vladajućoj klasi. U tom smislu, hrvatska je škola potpuno zastarjela, jer su “opća kultura” za nju još uvijek Hektorović i Vraz, dok vam za participiranje u kulturi vladajuće klase danas trebaju “Blade Runner”, Johnny Štulić, Joy Division i Corto Maltese.
Druga funkcija je ona svladavanja formaliziranih “zapreka” za napredovanje u hijerarhiji. Da biste pečatili projekt, vi morate završiti arhitekturu. Da biste liječili ljude, morate imati specijalizaciju, te vas, čak ni ako ste amaterski kući pročitali sve medicinske tomove, nikad nitko neće pustiti u ordinaciju. Upravo je ova dimenzija školstva koja je u Hrvatskoj hipertrofirala. Fakulteti za kojima u Hrvatskoj vlada najveća navala (i na kojima je - ako pamtimo - bilo najviše trgovanja ispitima) jesu pravni, ekonomski i prometni - i to ne zato što polaznici gaje dječju strast za rimskim pravom i održavanjem telematičkih sustava, nego zato što su to fakulteti koji pružaju ulaznicu u sustave koji su najveći poslodavci u Hrvatskoj - a to su državni aparat, javna i komunalna poduzeća. Oni su - također - produžena egzistencijalna karta za stotine i tisuće neizuzetnih koji bi u drugoj epohi i ekonomskom okružju radili u nekoj Jugoplastici ili “jugoplastici” i ne bi se trudili studirati. Nemojmo se lagati - takvih je, zapravo, na hrvatskim fakultetima većina. A to je nešto što nećete promijeniti iznutra iz obrazovanja, nego mijenom političkog okružja.
Treća funkcija obrazovanja je - dakako - razvoj kognitivnih sposobnosti i kritičkog razmišljanja. Tu su STEM predmeti važni (dakako, ukoliko se njihova nastava ne svodi na biflanje slojeva atmosfere i dijelove bubrežne stanice, kao što je slučaj danas). No, sposobnost apstraktnog razmišljanja ne razvija samo matematika, razvija ga i gramatika. Sposobnost kritičkog razmišljanja ne razvijaju STEM predmeti, nego i društveno-humanistički. Tu sposobnost - usudio bih se reći - najprije razvijaju humanistički predmeti, ali da bi je razvijali, oni ponajprije moraju biti oslobođeni stega ideologije i monološke dogmatičnosti. Upravo humanistički predmeti - ali koncipirani sasvim drukčije nego što je danas u hrvatskim školama slučaj - stvaraju kritičkog građanina.
Milijuni niz štenge
Upravo bi to - kritičko razmišljanje koje bi stvaralo kritičkog građanina - trebala biti srčika reforme obrazovanja. Upravo je to, međutim, ono čega se vladajuća ideologija najviše i plaši, što se jasno vidjelo u lanjskim raspravama o kurikularnoj reformi. Čak i plahi pokušaj da se unutar programa dotaknu svete krave nacionalnog kanona i nacionalističkog narativa izazvale su val konzervativne moralne panike koji je reformu naposljetku i ugušio.
A ako polazište škole nije to - razvoj mišljenja i kritičnog građanina - onda je i cijela priča o STEM revoluciji bespredmetna. Ona će se svesti samo na elitističkiju, klasno nepošteniju verziju socijalističke apologije “proizvodnih zanimanja”. Umjesto da proizvodi nekritičke socijalističke trudbenike za komunističku industriju, škola će u tom slučaju proizvoditi nekritičke tehnokratske aparatčike za korporacijske hijerarhije u industriji softvera, financija, telekomunikacija, energetike i farmacije - dakle, perpetuirat će onu ekonomiju i onu srednju klasu koju već imamo. S tom razlikom da je socijalistička industrija u desetljećima prije svog fijaska barem unaprijedila život milijuna, dok će ova nova revolucija “proizvodnih zanimanja” zahvatiti uski krug sposobnije ili klasno pripremljenije elite, dok će milijuni preostalih biti bačeni niz štenge, prepušteni šikari sive ekonomije i prekarnog rada.