'EURO DO 2023.'

ŠTO NAKON UVOĐENJA EURA? Profesor s Ekonomskog pojašnjava: 'Građani će se možda osjećati prevarenima, banke i mjenjačnice će izgubiti dio prihoda'

Dr. sc. Vladimir Šimić
 Jakov Prkić/HANZA MEDIA

Hrvatska ekonomska zbilja najviše je u znaku demografskih kretanja i iseljavanja mladih te zbivanja oko "Agrokora", a jedna od značajnijih tema je i uvođenje eura. Dr. sc. Vladimir Šimić, docent na Ekonomskom fakultetu u Splitu, na nedavnom Financijskom doručku Splitske banke kazao je da uvođenje eura očekuje 2023. godine. Prenosimo intervju Slobodne Dalmacije.

Je li realno uvođenje eura 2023.?

- Ta godina predstavlja optimističan pogled na mogući scenarij za uvođenje eura. Kod ciljanja 2023. imao sam na umu potrebne korake koje Hrvatska treba provesti, ali i vrlo ozbiljne namjere Vlade RH i središnje banke da Hrvatsku što prije uvedu u društvo zemalja koje koriste euro. Optimizam koji sam tom godinom izrazio ne proizlazi iz povjerenja u Vladu, nego iz činjenice da je hrvatsko gospodarstvo u uzlaznoj putanji.

Također, iskustvo nas uči da je RH uz vanjske pritiske (poticaje) brže i odlučnije bila spremna provesti reforme, prisjetimo se samo iskustva vezanog za pristupanje u članstvo EU-a. Izgleda da se nositelji ekonomskih politika, pa onda i političari i društvo u cjelini, odgovornije ponašaju kad imamo ispred sebe jasan cilj i zadani domaći zadatak koji moramo izvršiti.

Navedeni faktori mogu pomoći da provedemo nužne strukturne reforme i ubrzamo fiskalnu konsolidaciju koja će biti potrebna da bi se zadovoljili kriteriji za uvođenje eura. Brojni rizici postoje za odvijanje ovako optimističnog scenarija i sasvim je opravdano razmišljati o realnosti ovakvog očekivanja. Ciljanje relativno rane godine za uvođenje eura opravdano je zbog očekivane prevage koristi u odnosu na troškove i vrijeme je da kao društvo pokažemo odlučnost i optimizam za provođenje reformi.

Koji su koraci u tom procesu uvođenja eura?

- Prvo, RH pristupa europskom tečajnom mehanizmu (ERM 2) u kojem mora provesti minimalno dvije godine (uz zadržavanje raspona fluktuacija tečaja između kune i eura +/- 15 posto oko dogovorenog središnjeg pariteta) te se nakon toga podvrgava testu ispunjavanja ostalih kriterija konvergencije (niska inflacija, održivost javnih financija, kriterij kamatnih stopa).

Spomenimo da su iskustva zemalja iz središnje i istočne Europe prilično raznolika. Tako je u tečajnom mehanizmu najkraće vrijeme provela Slovenija (dvije i pol godine), a najduži boravak je imala najmlađa članica eurozone Litva, koja je uvela euro 2015. (uz boravak u tečajnom mehanizmu duže od 10 godina).

Priča oko zadovoljenja preostalih kriterija konvergencije je zahtjevnija i tu će se RH naći pred pravim izazovom, uz brojne rizike za ispunjavanje kriterija, posebno onih vezanih uz javne financije, koji zahtijevaju snažnu i odlučnu fiskalnu konsolidaciju.

Što građani i gospodarstvo Hrvatske dobivaju?

- Očekivane koristi od uvođenja eura za Hrvatsku i njezine građane i poduzeća su brojne. Teorijski gledano, a što je u velikoj mjeri i potvrđeno iskustvom zemalja koje su uvele euro, očekuje se smanjenje transakcijskih troškova, eliminiranje tečajnog rizika, smanjenje troškova računovodstva i povećanje transparentnosti cijena, te se očekuje niža percepcija rizika zemlje i smanjenje troškova financiranja.

Ukidanje tečajnog rizika i smanjenje ukupne premije rizika može dovesti do lakšeg odvijanja međunarodne razmjene i pojačanog interesa stranih ulagača za Hrvatsku. U cijeloj priči na umu treba imati i strukturu hrvatske ekonomije i značaj turizma, gdje se također očekuju pozitivni učinci zbog lakšeg odvijanja transakcija u jedinstvenoj valuti.

Koji nam troškovi predstoje?

- Uvođenje eura sa sobom nosi i određene troškove. Zemlja gubi monetarni suverenitet i mogućnost korištenja samostalne monetarne i tečajne politike, a javit će se i direktni tehnički i administracijski troškovi. Banke i mjenjačnice će izgubiti dio prihoda zbog izostanka buduće konverzije valuta, ali to je u drugu ruku ušteda za građane i poduzeća.

Ovdje također valja spomenuti i troškove članstva u eurozoni, jer će RH morati izvršiti uplatu u kapital Europske središnje banke (ESB) i Europskog stabilizacijskog mehanizma, što će samo u prvoj godini članstva uzeti oko 150 milijuna eura, a kroz period od 12 godina još će se uplatiti iznos oko 600 milijuna eura.

Što su pokazala iskustva drugih zemalja koje su uvodile euro? Koje bi greške eventualno Hrvatska mogla izbjeći? Koliko su cijene rasle?

- Iskustva zemalja koje su uvodile euro prije Hrvatske sugeriraju da neto koristi prevladavaju. Jedan od čestih strahova koji se pojavljuje u javnosti vezan je uz porast cijena nakon uvođenja eura, a koji se najčešće veže uz zaokruživanje cijena na višu vrijednost. Premda se ne može isključiti taj rizik, iskustva drugih zemalja pokazuju da navedeni efekt nije previše značajan. Tako službene procjene pokazuju da je stopa inflacije nakon uvođenja eura bila viša za 0,2 do 0,3 postotna poena.

Da približimo čitateljstvu što to znači, ova procjena kaže da po uvođenju eura inflacija neće biti 2 posto, nego 2,2 posto ili 2,3 posto. Iskustvo zadnje zemlje koja je uvela euro - Litve, pokazuje da je inflacija zbog eura bila viša za 0,04 do 0,11 postotnih poena.

Treba napomenuti da se navedene brojke odnose na košaricu dobara koje koristi reprezentativno kućanstvo, što znači da generalno ne treba očekivati značajan porast cijena, ali nije isključeno da će doći npr. do porasta cijene kave ili neke vrste kruha zbog eventualnog zaokruživanja.

Jedan od načina za izbjegavanje ovakvog scenarija i eventualnog "varanja" građana je praksa koja se obično uvodi, a obuhvaća dualno iskazivanje cijena, u domaćoj valuti i u eurima, u periodu od npr. šest mjeseci prije i poslije uvođenja eura.

Bi li se moglo dogoditi da se prije raspadne eurozona negoli Hrvatska uvede euro? Nekad se u javnosti čuju i takva razmišljanja.

- Pitanje održivosti eura posebno se aktualiziralo sa zadnjom globalnom financijskom krizom i brojnim članicama eurozone koje su upale u ozbiljne poteškoće zbog visoke zaduženosti i vrlo lošeg stanja javnih financija. Grčka je najbolji i najpoznatiji primjer, koji je u velikoj mjeri doveo u pitanje opstojnost eura.

Iako su temelji eurozone dobro uzdrmani, ova kriza je iznjedrila prije spomenuti Europski stabilizacijski mehanizam koji je pomogao ne samo Grčkoj nego i Španjolskoj, Portugalu, Irskoj i Cipru pri izlasku iz krize. Provode se i daljnji koraci za učvršćivanje institucionalne osnove eurozone. Premda brojni rizici ostaju prisutni vezani za održivost i funkcioniranje eurozone, moje je predviđanje da će euro opstati i da će Hrvatska postati članica eurozone.

Mislite li da se dovoljno čini u smislu fiskalne konsolidacije?

- Kako bismo zadovoljili kriterije za ulazak u eurozonu, Hrvatska ozbiljno mora krenuti putem jače fiskalne konsolidacije, a to će se posebno vidjeti na primjeru kriterija udio javnog duga u BDP-u, gdje je tražena visina do 60 posto. RH je krajem 2016. godine ovaj pokazatelj imala na razini od 87 posto, a smanjenjem proračunskog deficita vrijednost krajem ove godine se očekuje na razini oko 80 posto.

Ovakav razvoj je za pohvalu i donekle pokazuje odgovornije ponašanje Vlade, ali imajmo na umu da ovome značajno doprinosi stanje poslovnog ciklusa i rast hrvatskog gospodarstva zbog kojeg rastu javni prihodi, dok izostaje hrabrost da se direktnije takne pitanje rashoda, a posebno ne dolazi u obzir da bi se oni smanjivali.

Poremećaji na financijskim tržištima ili bilo kakav značajniji potres u hrvatskom gospodarstvu sugeriraju da su rizici itekako prisutni i da trenutna pozitivna kretanja u gospodarstvu treba odlučnije iskoristiti za snažniju fiskalnu konsolidaciju.

Izvoznici su uvijek tražili drukčiju tečajnu politiku i sad su zagovornici uvođenja eura. Koliko je hrvatska ekonomija zapravo konkurentna?

- Uz herojske napore koje vidimo kod nekih poduzeća koja su itekako konkurentna i prisutna na svjetskim tržištima, kod nas se ipak pokazuje da poduzeća ne koriste u dovoljnoj mjeri prilike koje se nude na europskim ili još šire, svjetskim tržištima.

Potrebna je snažnija orijentacija poduzetnika na izvozna tržišta (što zahtijeva poznavanje tih tržišta, vladanje jezikom, upravljanje valutnim rizicima i sl., a ne samo konkurentniju proizvodnju), a neizostavan dio priče svakako je i potreba za daljnjim strukturnim reformama. Reakcije izvoznika na uvođenje eura za sada su prilično pozitivne i svakako se može prepoznati da oni smatraju da će koristi prevladati i da će to pomoći njihovom poslovanju.

Koliko će se stanje u koncernu "Agrokor" i ta priča kojoj se ne nazire kraj odraziti na ukupnu hrvatsku ekonomiju?

- Kriza oko "Agrokora" prvenstveno je ekonomsko pitanje i kao takvo bismo ga trebali promatrati i rješavati. Nažalost, ova tema puno više opterećuje hrvatsku javnost kroz sveprisutnu političku notu i služi političarima za svakodnevno prepucavanje, umjesto da se stvaraju uvjeti da se bez velike buke ova kriza što prije riješi.

Iako je kriza oko "Agrokora" u jednom trenutku poprimila prilično zabrinjavajući ton, trenutne procjene sugeriraju da efekti na ukupno gospodarstvo ne bi trebali biti onoliko veliki i negativni kako je to po izbijanju krize izgledalo. U pokušaju razrješenja krize mislim da je za sada smirujuće djelovalo podmirenje dijela duga malim dobavljačima nakon novog zaduženja "Agrokora".

Nažalost, u situaciji u kojoj javnost ne raspolaže dostatnim informacijama, teško je dati ozbiljniju procjenu efekata i procjenu okončanja krize, pa bih o tom pitanju ostao prilično suzdržan.

Kako gledate na demografska kretanja i problem iseljavanja mladih? Ima li među vašim bivšim studentima onih koji su otišli u inozemstvo?

- Demografski trendovi zbilja izazivaju veliku zabrinutost, a dugoročna perspektiva izaziva još više razloga za brigu. Prirodno kretanje stanovništva slično je trendovima u razvijenim zemljama, ali sve više mladih koji odlaze, posebno onih obrazovanih, dugoročno podriva ljudski kapital ovog društva i dovodi u pitanje njegovu ekonomsku održivost.

Studenti Ekonomskog fakulteta u Splitu često koriste Erasmus program za mobilnost pa provedu jedan semestar na stranim sveučilištima. Tu upoznaju stranu kulturu, savladaju jezik, shvate i koliko sami vrijede u odnosu na strane studente, što je vrlo pohvalno, ali sve veći broj onih koji odlaze nakon završenog fakulteta, a zanimljivo i pronalaze posao bez prevelikih poteškoća, ipak bi nas trebao malo više zabrinuti.

Mladi ljudi po mom mišljenju ne dobivaju dovoljno prilika u našem društvu, a nažalost ponuda radnih mjesta jest manjkava, što je često i razlog za odlazak iz zemlje. Jedno od rješenja može biti sveobuhvatnije bavljenje poduzetništvom i uzimanje svoje sudbine u svoje ruke. To nije jednostavno u društvu koje u pravilu gaji prilično negativne emocije prema poduzetnicima i u kojem ne postoji regulatorni okvir koji bi bio poticajan za upuštanje i bavljenje poduzetništvom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. veljača 2024 15:44