IN MEMORIAM

Što nas je fasciniralo kod Ive Banca? To da postoji historiografija izvan partije

Sjećanje Ratka Cvetnića, kžnjiževnika i publicista, na svog bliskog prijatelja
Ivo Banac
 
 Dragan Matić/Cropix

Glas o njemu stigao je iz Amerike zajedno s knjigom “Nacionalno pitanje u Jugoslaviji” što ju je, koju godine nakon nastanka, zagrebački Globus objavio u hrvatskom prijevodu. Knjiga je postala hit ne samo među onima koji su se tada smatrali opozicionalnim intelektualcima, ili ih je generički antikomunizam držao u uvjerenju da su to - dakle i intelektualci i opozicija - nego i na srednjostrujaškoj sceni tadašnje Hrvatske.


Spomenimo samo tjednik Danas, koji je doista znao ono što se u međuvremenu u medijima sasvim izgubilo, naime poredati teme po važnosti; iz današnje perspektive čini mi se da je upravo Danas pronio taj glas, a svakako je u jednom trenutku toga naglo ubrzanog vremena, u “godinama raspleta”, stav o Bancu, o njegovoj knjizi, bio nešto bez čega se nije izlazilo u grad. Što nas je to fasciniralo u “Nacionalnom pitanju”? Svakako ono što bi nas u određenoj mjeri fasciniralo i danas: naime, to da postoji izvanpartijska historiografija.


Potom se pojavio u Hrvatskoj, i tad smo se upoznali, preko zajedničkog prijatelja, moga školskog kolege, klasičnog filologa, kojem je upravo u to vrijeme pomogao u odlasku na Yale i stvaranju respektabilne interkontinentalne karijere.
pučki mit Tada sam, u njegovim prvim javnim istupima, osobito onima na televiziji i radiju - ne možemo zanemariti ni nekoliko velikih intervjua što ih je dao Marku Grčiću - uočio još jednu neobičnu kvalitetu: njegovu sposobnost da odgovori na postavljeno pitanje. Da, i to je bila novost koju smo dočekali s neskrivenim simpatijama, prepoznajući u tome akademsku školu koja nas zaobilaznim putem, preko velikih američkih sveučilišta, vraća tradiciji evropskog sveučilišnog diskursa.

Drugi razlog njegove neobične slave iz tog vremena ponajviše je, čini mi se, vezan uz jedan od pučkih mitova koji su se razvili u gluhoj komori komunizma: nazovimo ga mitom o Amerikancu. Taj mitski naše gore list, trebao je - kako se vjerovalo valjda još od Velikog rata - doći na mesijanskom oblaku (svakako iz daleka, kao što su dolazile sve mitske figure koje su posljednjih tisuću godina stupale na naše pijedestale), podsjetiti nas na sve što smo u komunizmu zaboravili, preuzeti kormilo i okrenuti Zvonimirovu lađu na Zapad.


Međutim, iako je iz te naše dijaspore došlo briljantnih pojedinaca, iako su mnogi dovukli svoje stečevine, materijalne i duhovne, napustivši sigurne društvene pozicije, nitko od njih (s uvjetnim izuzetkom onih par poduzetnih momaka iz Legije stranaca) nije donio nikakav „sistem“. Ako je trebalo romantičara, intelektualaca, dragovoljaca, kamikaza širokog profila, ljubavnika i luđaka… Je li možda i sam u jednom času povjerovao u taj mit? Možda.


Naša Kroacija

Njegovo “Nacionalno pitanje” moglo je biti taj oblak. Međutim, ono što briljantni povjesničar, potekao iz emigrantske obitelji koja je zamalo završila na Daksi, nije mogao, ili nije želio povjerovati, a što je bitno ograničilo njegov politički doseg, jest vrlo jednostavna činjenica: tko želi graditi državu ne može je graditi bez Partije. I tako se s iskustvom što ga je stekao u svom političkom djelovanju mogao kao suautor bez ostatka potpisati pod pjesme još jednoga našega velikog emigranta, Borisa Marune - i pod onu “Bilo je lakše voljeti te iz daljine”, kao i onu “Hrvati mi idu na jetra”.


- Tako je to u našoj Kroaciji - znao bi uzdahnuti na kraju ponekog od razgovora što bismo ih poveli na tu temu.


Ne pamtim da smo se družili igdje drugdje nego za stolom. Pred dobrim jelom i pilom pokazivao je iznimno, gotovo djetinje veselje. Posljednjih godina često smo se nalazili kod mene u Mraclinu, ponekad u privatnim prilikama, a ponekad i na našim pučkim knajpama, usred vreve u kojoj nas je vonj kotlovine i znojnih tamburaša, to bruegelovsko isparavanje, guralo do same granice neumjerenosti. Isprva me kao domaćina malo opterećivalo kako ćemo riješiti animiranje gospodina profesora uzimajući u obzir sve te yaleske standarde i ostalo, pogotovo usred publike kojoj ne treba puno promila da odapne neku od svojih prigodnih strjelica.


Ali, ne samo da ga nije trebalo zabavljati, nego bi upravo on po nekoj inerciji začas zasjeo usred kora koji su podjednako činili istomišljenici, oni s drugačijim mišljenjem, kao i tradicionalne kajkavske mirovne snage koje, iz sigurnosnih razloga, nikakvog mišljenja nemaju.


Ako bi fešta pala u vrijeme kad bi on i Andrea bili u Dubrovniku ili na nekom putu, začas bi zaredala pitanja.

- A de je Banac? Baš sam mu imel nekaj za povedati.


Prilikom zadnje od takvih prilika, kad smo jesenas pekli rakiju, htio sam njemu, temeljno nesklonom bilo kakvoj fizičkoj aktivnosti, pokazati dobar primjer pa sam ga upoznao s jednim od svojedobno najpopularnijih naših sportaša, koji i danas drži kilažu iz svoje natjecateljske ere.


- Eto, Ivo - kažem - već osmo desetljeće, a pogledajte u kakvoj je savršenoj formi.
Pogledao me malo sućutno:


- Kao i svi mi.


Mraclinske knajpe

I onda se nasmijao na onaj gargantuovski način kojim je ispraćao vlastite dosjetke, što bi ponekad prikrilo činjenicu da je znao biti iznimno duhovit. Već trenutak poslije kao svaki pravi bonkulović tražio je po stolu nešto s čime ćemo presjeći taj suvišni razgovor, a to bi obično bilo ono što su mu doktori najstrože branili.


Stoga, ako mogu pretpostaviti mjesto na kojem će mi povjesničar, političar, pisac Ivo Banac nedostajati, onda to neće biti ni njegov gostoljubivi Gruž, ni Zagreb, nego upravo naše mraclinske knajpe s kojih bi ga Andrea, istovremeno nježno i energično, znala pokupiti baš onda kad bi - po općem mišljenju - rasprava bila na vrhuncu. Tako nam je uvijek preostajalo tema, dovoljno toga “za povedati” pri idućem susretu, koji smo već nazirali negdje u perspektivi.


Obzirom na intelektualnu kondiciju i obveze koje je i dalje izvršavao, svakako je otišao prerano. Ideja, planova skica, jamačno je bilo za još jedan puni život. Pa ipak, teška bolest ostavila mu je vremena izmiriti se s Gospodinom, što u kršćanskom svjetokrugu nije najmanja usluga koju život može ponuditi. I zato, na rastanku, dragi gosparu Ivo, iz Turopolja nemamo drugih poruka osim ove: Mir Božji duši Vašoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. rujan 2021 07:42