U nedjelju ujutro, čekajući let za Manchester, na zagrebačkom sam aerodromu dijelio čekaonicu s društvom koje se spremalo čarterom za Liverpool.
“Jake snage” nogometnog establišmenta, Mirko i Božica Barišić, Tomislav Marčinko, Tomislav Svetina, Božo Galić, Ivica Šparavec, dužnosnici i njihovi privjesci koji godinama obitavaju u stadionskim ložama nisu išli tek pogledati spektakl na Anfieldu i usput špancirati Mathew Streetom. Oni su istovremeno slali poruku čovjeku koji je iz objektivnih razloga preskočio izlet - mi smo na istom brodu, Zdravko Mamić je totem ove organizacije, on je naš brat.
Kada je u ljeto 2015. godine Zdravko Mamić završio u istražnom zatvoru, nogometni narod nije skrivao euforiju. Na maksimirski derbi Dinama i Hajduka nekoliko dana poslije hapšenja sjatilo se 25 tisuća gledatelja, klub je nakon dugo vremena morao otvoriti i gornju etažu sjeverne tribine, ali čim je Mamić izašao iz Remetinca i sebi izmislio savjetničku funkciju u klubu, priča se vratila u stare, poznate kanone.
Početak kraja
Funkcionirao je on kao siva eminencija Saveza i gazda Dinama, donosio odluke iz sjene, smjenjivao Niku Kovača i inaugurirao Antu Čačića, kupovao i prodavao, mešetario i režirao, dok mu je predsjednik HNS-a Davor Šuker obredno ljubio prsten, plaćao jamčevinu za izlazak na slobodu i u rijetkim javnim nastupima radovao se budućim zajedničkim večerama u Opatiji.
Sastav čartera za Liverpool, dakle, to je budućnost hrvatskog nogometa u dogledno vrijeme, ako mene pitate. Svi vi koji vjerujete da je presuda Mamiću i Damiru Vrbanoviću početak kraja, da počinje neka opsežna čistka ili barem “diferencijacija” kadrova, prerano ste skočili iz fotelja. Nogometni savez je žilava zvjerka i neće se dati lako reformirati. Ako je vladajuća politička garnitura shvatila da joj savezništvo s Mamićem nanosi štetu, ako ga se odrekla predsjednica i premijer ga više ne želi u prvim redovima stranačkih konvencija, ako se pravosuđe distanciralo od čovjeka koji je godinama brutalno drmao nogometnom scenom, to nikako ne znači da će sada domino-efektom padati utvrde koje je Mamić godinama kontrolirao.
Da, otperjao je on u Bosnu i Hercegovinu, ali njegov duh i dalje vlada Maksimirom i vrhom nebodera u Vukovarskoj i mnogim lokalnim nogometnim organizacijama. Mamić-beg je tata kojem će vazali i dalje rado trčati u susret. Hrvatski nogomet je u stvarnosti radosni talac ovog nevjerojatno okretnog i sposobnog prostaka, tu imamo problema s nekom vrstom stockholmskog sindroma.
Zajedništvo
Naša današnja priča umnogome podsjeća na Italiju 2006. godine. Kada su talijanski karabinjeri uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj upali u prostorije nogometnog Saveza i de facto raspustili organizaciju premreženu korupcijom, javnost se uspaničila.
Iz sportskog rakursa tajming je bio grozan, ali je društvo pozdravilo čistku i drakonsko kažnjavanje Juventusa. Mjesec dana poslije Italija je postala svjetski prvak. Može li se kod nas dogoditi nešto slično? Može li presuda Mamiću biti impuls koji će pokrenuti i reprezentaciju i Savez da krenu u smjeru uspjeha, jačanja zajedništva, čišćenja vlastitih redova ili ćemo kao i prije ostati zarobljeni u nekakvom limbu?
Rezerviran gard Hrvatskoga nogometnog saveza nakon presude kaže da bi Šuker htio igrati oprezno, ali s druge strane Dinamovo otvoreno neprijateljstvo prema osječkom sudu sugerira s kojih će se pozicija nastaviti ova bitka.