Nakon što je u njihovu kuću počela prodirati voda, obitelj Hajdinjak iz Male Gorice kod Petrinje iselila se u stambeni kontejner.
Ionako već slabih živaca od stalnog podrhtavanja tla, još im je samo trebala voda da dokusuri i on malo nade da je najgore prošlo.
Dok je za četverogodišnju Petru to novo, zanimljivo iskustvo, majka Sandra, otac Josip, baka Ankica i stric Ivica sa strepnjom ulaze svako malo u kuću i provjeravaju slijeva li se negdje novi mlaz vode. A tako bistru, kakva je ova, nikad u svome domu nisu vidjeli.
- Voda u bunaru uvijek je bila žuta, otkad je iskopan, valjda od željeza. Koristili smo je samo za WC. Evo je sad, kristalno čista, suza nije tako čista - ne vjeruje baka Ankica što ih je snašlo.
- Strah nas je, kako ne bi bilo. Sve ovo, jedno za drugim, potres pa voda, što je sljedeće? - pita se baka.
Kad je njezina snaha Sandra u špajzi primijetila vodu, ona je lokvicu pripisala kondenzaciji. No Sandra je sumnjičavo svaki čas brisala, a voda iznova prodirala. Kad je vidjela "potočić", koji se slijeva posred hodnika i nestaje ispod ormara, i baka je shvatila da se nešto događa.
Zlu ne trebalo, Josip je obitelj evakuirao iz kuće. Glavom su im se vrtjeli prizori iz Mečenčana i sve veće rupe pune vode. Sjetila se baka i priče svog pokojnog oca iz djetinjstva.
- Tu je gore bila crkva. Nakon potresa u Zagrebu početkom 20. stoljeća, preko noći je 'potonula'. Doslovno. Sjećam se i sama prestravljenih odraslih tad - govori.
Muči je kuk, izlizao se, imala je termin za ugradnju umjetnog u Sisku, ali zbog potresa je otkazan. Boli je, osobito kad se mijenja vrijeme, kaže. A danas je baš takav dan. Ujutro sunce i toplo, pa hladno i kiša da bi oko podneva opet granulo sunce i zatoplilo.
Nije Hajdinjacima baš jasno ni da je njihova kuća prvo dobila zelenu naljepnicu "uz napomenu", iako su oštećenja velika. Dio se kuće "odlomio". No nisu preispitivali, ali više se u kući ne usude biti.
U kontejneru im, vele, nije loše, dobili su Tehnixov, s kuhinjicom i kupaonicom. Sin koji rano odlazi na posao spava u kontejneru koji su im poklonili zagorski vatrogasci, a nekad je služio za pečenje piceka pa još ima i reklamu.
- Ljudi nam vele, evo, kontejner uz cestu i možete i zaraditi, ionako restorani ne rade - smije se baka Ankica. Fala Bogu, pa se nije zaboravila smijati.
Procjena je geotehničara da se radi o takozvanoj likvefakciji tla, pri čemu tlo gubi nosivost i čvrstoću pa prelazi u tekuće ili polutekuće stanje, a što na kraju rezultira nestajanjem tla pod temeljima, nije ih umirila.
Zelenu naljepnicu na vratima kuće uz glavnu cestu Zagreb - Petrinja, zamijenila je narančasta, privremeno neupotrebljivo.
- Jel' nas strah? Ne znamo imamo li ispod vodeni krevet ili što. Potrebne su, rečeno nam je, dodatne analize tla. Vode ima, pa nema... Vidjet ćemo. Kod mnogih je susjeda pijesak u bunaru, a tu iznad je ljudima u dvorištu izbio vrući pijesak. Možda da toplice neke napravimo - smije se Sandra Hajdinjak. Nervozan je to smijeh, u grču.
Pijesak u bunaru ima i obitelj Antolić, s druge strane ceste. Njima je to, preko hidrofora, i voda za piće jer vodovod je prošao samo jednom stranom ceste. I to tek prije dvije godine. Kad će i njihovu stranu, pojma nemaju.
Oko kuće, kao i u cijelom kraju, blato. Više se na Baniji život bez blata ni ne sjećaju.
Gospođa Marica vuče vodu iz bunara. Blatnjava je, mutna. Ne mogu je koristiti ni za piće ni za pranje. Pitku vodu sad dobivaju u Crvenom križu, a tuširaju se u susjednoj, bratovoj kući, od tamo donose i vodu za životinje.
Lidija Antolić učiteljica je u Letovaniću, s privremenim radnim mjestom u Lekeniku, gdje učenici odlaze autobusima.
- Zvala sam vatrogasce, došli su, ali nisu imali muljne pumpe da izvuku mulj. Nismo ih uspjeli nabaviti. Pa eto, koristim priliku ako ih neki DVD ima, da dođe i pomogne svima nama u selu koji zbog mulja nemamo vodu - apelira.
Iako im je kuća narančasta, privremeno neupotrebljiva, oni u njoj žive. Kontejner nisu i neće ga tražiti. Tražila ga je, vele, njezina baka čija kuća je kuća u Dumačama "crvena", pa su joj rekli da ga je "ona već dobila".
- Netko je zapisao da je kontejner dobila, a to nije bila istina. Pa je tata Ivo išao s njom u Stožer i na kraju su joj ga dali. Da dobijete kontejner morate jako puno šetati, tražiti, moliti. Iskreno, nismo ljudi da idemo prositi - zaključuje Lidija. Lice joj izgleda u grču, obrazi dršću. Ipak, kaže, sve je lakše dok je sunce i pokazuje na prve visibabe u vrtu.