Godine 1945., u jednom od savezničkih bombardiranja koja su praktički na dnevnoj bazi ‘tuširala’ Rijeku pod njemačkom okupacijom, bomba je pala odmah pokraj zgrade na današnjoj adresi Ivana Grohovca 1. Radi se o ‘gospodskoj’ zgradi u sklopu koje je tada djelovao dječji vrtić (poslije studentska menza, pa salon namještaja, pa trgovine jeftinom odjećom; danas je tamo prazan poslovni prostor), a stanari su, kako se to kaže, bili bolje fijumanske obitelji.
BORBA MARIJANA HANŽEKOVIĆA Dulje od godine za dozvolu da liftu vratim stari sjaj
Zgrada nije pretrpjela veća oštećenja, ali zbog posljedica eksplozije na najvišem katu zaglavio se lift koji 1945. godine nije imao tko popraviti jer su bolje fijumanske obitelji, ako su i preživjele rat i oslobođenje Rijeke, pobjegle u Italiju.
Godine 1955. u zgradu se sa svojim roditeljima, u stan na četvrtom katu, doselila Ismerija Butimar, tada petnaestogodišnja djevojčica, i dočekao ih je pokvareni lift, na istom mjestu kao i deset godina prije.
Iako se pričalo o popravku, prva ozbiljnija inicijativa bila je 70-ih. No, zbog spleta okolnosti, ulica Ivana Grohovca 1 je preskočena i novi su lift dobili njihovi susjedi na kućnom broju 3.
U međuvremenu, uvedeni su strogi konzervatorski propisi koji su bitno zakomplicirali popravak. Godine 2013. zgrada je i dalje bez lifta, no dobra je vijest da je restauracija u završnoj fazi i da bi uskoro mogla biti završena.
- Na tome se radi deset godina. Samo za prikupljanje svih potpisa stanara trebalo mi je šest mjeseci. Nešto konkretnije počelo se raditi 2008. Svi me pitaju: ‘Kad će biti lift?’, a iskreno ni sama ne znam što odgovoriti. Restauracija kabine je pri kraju, ali preostaju još motor i električne instalacije. Nadam se da će biti gotovo za godinu dana, ali to ne mogu sa sigurnošću tvrditi - izjavila je Ismerija Butimar, danas 73-godišnjakinja koja od svih stanara najduže živi u toj zgradi i predsjednica je kućnog savjeta.
Na inicijativu gospođe Butimar, suvlasnici zgrade upustili su se u dugotrajan i skup projekt obnove lifta koji bi na kraju mogao stajati više od 100 tisuća eura. Glavninu te svote platit će sami, a Grad Rijeka već je dao 300 tisuća kuna te za ovu godinu osigurao još 60.
- Život bez lifta ovdje je grozan. Stubište je usko i strmo, uopće nije predviđeno da se njime hoda. Sve mi je teže uspinjati se. Problem je već kada nosiš stvari s tržnice, a kamoli nošenje namještaja, kućanskih aparata. Razmišljala sam o preseljenju, ali, iskreno, kada se naučite živjeti u centru grada, teško vam je uopće zamisliti da odete negdje drugdje. Ovdje mi je sve blizu, placa, crkva, doktor - rekla je Ismerija Butimar.
Zgrada je sagrađena 1914., po projektu Luigija Lupisa u stilu kasnog klasicizma i zajedno s liftom pouzdane austrijske marke Stigler pod konzervatorskom je zaštitom. Taj je lift jedan od šest preostalih secesijskih liftova u Rijeci (najstariji je onaj na adresi Frana Supila 13 iz 1912. godine) i svaku fazu njegova popravka moraju odobriti konzervatori kako bi bio istovjetan originalu. Službeno, zgrada ima četiri kata, premda ih je realno sedam (piano terra elevato, mezzanino i tavan, gdje su napravljeni stanovi), a stubište je spiralno, široko oko metar i pol te je originalno projektirano samo kao zamjena za lift u slučaju požara ili kvara. No, privremeno je stanje ovdje potrajalo 68 godina.
- Suprug mi je bolestan i već tri godine, zbog lifta, ne izlazi iz kuće. Ako treba u bolnicu, nema nikoga da ga spusti, moramo zvati Hitnu - ispričala je 70-godišnja Nevenka Baus s petog kata, jedna od 30-ak stanara u 12 stanova u zgradi.
Ružica Jablan, 52-godišnjakinja s drugog kata, ima multiplu sklerozu i također izbjegava napuštanje stana jer joj je stubište prava muka. - Suprug je ovdje odrastao i ovdje živim već 30 godina, od udaje - rekla je Ružica. Kada lift bude gotov, zbog nje će biti prilagođen ulaz za invalide. Snježana Petković sa sedmog kata, srećom, nema zdravstvenih problema, no njezin je otac invalid i zbog lifta joj ne može dolaziti u posjete.
- Doselila sam se ovamo 2006. godine, a prodavatelj mi je rekao da će lift biti gotov za dva-tri mjeseca. Imam kredit u švicarskim francima i kada se sjetim toga dok se uspinjem u stan, bude mi još teže - sarkastična je stanarka iz tavanskoga stana. Osim na prva dva kata i na bivšem tavanu, stanovi su prosječno veći od 100 četvornih metara, s time da ih jedan dio ima oko 150 kvadrata. Pričuva je tri kune po kvadratnom metru, no to još nije dovoljno za redovito održavanje tako stare zgrade.
Prema riječima Dolores Bučić iz Centar opreme, tvrtke koja upravlja tom zgradom, za svaki zahvat na zajedničkim prostorima treba tražiti odobrenje konzervatora, a zatim slijedi prikupljanje ponuda za izvođače radova, pa opet odobrenje konzervatora. Prozori u hodnicima u Ivana Grohovca 1 stari su i dotrajali, a ako bi ih se mijenjalo, trebalo bi napraviti istovjetne kopije. PVC stolarija ne dolazi u obzir, kao ni vanjske jedinice klima uređaja na pročelju ili satelitske antene...
Grede koje su držale konstrukciju lifta zamijenjene su novima, napravljena je i nova čelična mreža, istovjetna staroj, ali će trebati postaviti još jednu unutarnju mrežu jer su, po sigurnosnim propisima, otvori preveliki. Ipak, stanari sada imaju razloga za optimizam jer trenutak kada će kabina za tri osobe krenuti prema vrhu više nije toliko nedostižan.