Vladina odluka o zamrzavanju cijene bijelog kristalnog šećera na 7,99 kuna izazvala je prošlih dana pravu malu pobunu kod dijela trgovaca. Neki od njih ograničili su prodaju s obrazloženjem kako ne žele kršiti Zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi jer im je nabavna cijena viša od one koju je ograničila Vlada.
I to je istina, trenutna nabavna cijena za kilogram šećera iz jedine preostale hrvatske šećerane, u Županji, je oko devet kuna. Potvrdio nam je to u srijedu Željko Zadro, predsjednik Uprave Hrvatske industrije šećera. Pitali smo ga i kako su proizvođači šećera doživjeli Vladinu mjeru zamrzavanja cijene šećera na MPC od 7,99 kuna.
Gašenja šećerana
- Nažalost, u RH danas postoji samo jedan proizvođač šećera, Vladina mjera odnosi se na maloprodajne lance koji imaju više dobavljača šećera, a ne samo Hrvatsku industriju šećera. S našim dugogodišnjim ugovornim partnerima i kupcima u maloprodaji uskladit ćemo nastavak suradnje u skladu s ovom privremenom mjerom - kaže. Dodaje kako je proizvodnja šećera energetski najintenzivnija u odnosu na sve ostale grane prehrambene industrije i na nju je snažno utjecao porast cijena energenata.
- Primjerice, samo utjecaj porasta cijene prirodnog plina, u odnosu na višegodišnji prosjek cijene ovog energenta je 3,20 kn po kg proizvedenog šećera. Unatoč smanjenim prinosima šećerne repe ove godine, nema bojazni da bi domaće tržište ostalo bez dostatnih količina šećera ove godine i nema nikakvog razloga za stvaranje umjetnih nestašica od strane trgovaca ili za stvaranje zaliha kod potrošača - smatra Zadro.
Valja napomenuti kako je cijena šećera u maloprodaji narasla od početka ukrajinskog rata gotovo dvostruko, ponajprije zbog rasta troškova proizvodnje, a velikim dijelom zbog rasta cijene plina koji je najvažniji energent u preradi šećerne repe čija kampanja upravo počinje. Potkraj prošle godine uvozni se šećer iz Austrije i Njemačke prodavao i po dampinškim cijenama, na što su upozoravali iz jedine preostale hrvatske šećerane. Posljedica je to poremećaja na europskom tržištu uslijed ukidanja proizvodnih kvota i gašenja stotina šećerana zbog nove orijentacije EU.
I Hrvatska je morala ugasiti proizvodnju u šećeranama u Osijeku i Virovitici jer u usporedbi sa zemljama u okruženju koje su članice EU, s tri šećerane na četiri milijuna stanovnika Hrvatska ima značajno veći broj šećerana u odnosu na broj stanovnika, nego što je to slučaj u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj ili Italiji. Iako Hrvatska ima veliku tradiciju u proizvodnji šećerne repe, a sve su šećerane posljednjih godina uložile i velike napore u edukaciju proizvođača, organizaciju proizvodnje i osuvremenjivanje proizvodnih pogona, ukidanje šećernih kvota na razni EU imalo je velike posljedice i na proizvodnju šećerne repe i šećera u nas.
Šećer je prije ulaska u EU bio najvažniji izvozni proizvod, prinosi po hektaru i danas su u europskom vrhu, ali smanjenje poticaja po direktivi iz Bruxellesa smanjilo je zanimanje poljoprivrednika za šećernu repu i prinos se prepolovio. Danas je dovoljan za proizvodnju oko 100.000 tona, što je dostatno za potrebe prehrambene industrije i potrošnju kućanstava.
Omjer industrijske potrošnje šećera u odnosu na ostalu potrošnju kućanstava na razini cijele EU je 77: 23, a slično je i u Hrvatskoj.
Kletski kemičari
No u rujnu počinju najintenzivniji radovi u industrijskom i hobističkom pretvaranju voća u pekmeze, sokove, rakiju, vino… Tad se bilježi i najveća potrošnja šećera, a samim tim i zarada trgovaca pa je jasno zašto im zamrzavanje nije najbolje sjelo. Dok se za neke proizvode šećer neizostavno koristi u recepturi, oko došećeravanja i zaslađivanja grožđa i mošta vode se stalne polemike.
Kako kažu enolozi, najčešće je neophodno kad je nizak slador u grožđu, ali često se zlorabi u proizvodnji tzv. "delaneca od tuduma" po raznim podrumima. Iskusniji kletski kemičari nabavljaju šećer "za svaki slučaj" još u proljeće da izbjegnu gužve i navalu na šećer koja počinje u jesen.
Kako je ova godina bila sušna i očekuje se veća koncentracija šećera u voću, pravim proizvođačima neće trebati došećeravanje. No veliko je pitanje koliko je takvih koji rade vino i rakiju za svoj gušt, a koliko za sivo tržište, razne turističke točionice i gostionice.