INTERVJU ZA GLOBUS

STUDENTSKI KAPELAN DON STOJIĆ 'Homoseksualci su božja djeca i ja ih ljubim'

Boris Kovacev / CROPIX

Kad sam prvi put razgovorao s homoseksualcem, shvatio sam da pred sobom imam osobu koja trpi. Taj momak je preda mnom plakao. Otad sam nepovjerljiv prema konceptu "homoseksualac" i konceptu "heteroseksualac". Za mene postoje samo osobe, muško i žensko

Nakon što sam, u petak navečer, završio razgovor s hrvatskim svećenikom salezijancem i studentskim kapelanom Sveučilišta u Zagrebu don Damirom Stojićem (rođ. 1973.), sjeli smo u njegov volkswagen polo i zaputili se u Sesvetska Sela, na istočnom obodu Zagreba, u župnu crkvu sv. Antuna Padovanskog gdje se te večeri održavao dekanatski susret mladih, i to upravo pod Stojićevim vodstvom. S nama u društvu, tj. u polu, bila su i dvojica zagrebačkih studenata iz Stojićeve ekipe: Vigor i Matija. Njegova ekipa – najuža jezgra njegovih suradnika studenata – ima desetak ljudi, i mladića i djevojaka, piše Globus.

Rođeni ste u Torontu?

- Ja sam, kako se to obično kaže, »made in Canada«. Roditelji su mi, međutim, iz Hercegovine. Mama je iz Rasna, u općini Široki Brijeg, a tata iz Dragićine kraj Međugorja, u općini Čitluk.

Otac mi je po zanimanju bio poštar; radio je, dakle, u državnoj službi. Prigodom krštenja mojega najstarijeg brata Stanka dobio je upozorenje da pripazi što radi jer bi, u protivnom, lako mogao izgubiti službu. On je na to reagirao tako da je, zajedno s majkom, emigrirao u Kanadu – još prije moga rođenja.

Imali smo kuću u centru Toronta. Tata je radio u klaonici, a mama u tvornici sapuna. Međutim, naša je kuća 1979. izgorjela. Imao sam tada pet-šest godina.

Što se točno dogodilo? Netko vam je zapalio kuću?

- Pravi razlozi nikada nisu utvrđeni. Jednostavno – sve smo u tom požaru izgubili. I danas se sjećam kako su tulile sirene i kako je tata mene i moja dva starija brata uzeo u ruke, u parku u kojem smo se u tom trenutku nalazili, i počeo trčati prema kući. Onda se sjećam kako smo svi zajedno, cijela obitelj, stajali pred kućom koja gori i gledali u tu vatru. Nisam zaboravio ni opori miris te paljevine.

Nakon toga smo neko vrijeme živjeli kod ujaka, a onda je otac, uz pomoć hipoteke, kupio novu kuću, u zapadnom dijelu Toronta, na granici s Mississaugom. I mi smo tada počeli ići u hrvatski duhovni centar Norval, jer nam je on bio vrlo blizu. Svake nedjelje smo po cijeli dan bili u Norvalu.

Tko je tada ondje bio glavni?

- Fra Mladen Čuvalo. Tek sam poslije doznao da je on bio neposlušan fratar i ja mu danas to nikako ne opravdavam – ali on je stvarno bio dobar čovjek. On je bio s narodom, i kada sam još kao mladić poželio biti svećenikom, htio sam, zapravo, biti isti kao on.

Koja vam se njegova osobina najviše sviđala?

- Strast. Sjećam se kako je mahao rukama. Volio sam ga gledati. Bio je zbilja žestok fratar.

Moji me roditelji, međutim, nisu htjeli opterećivati kontroverzijama Norvala, koje kao klinac ionako nisam razumio, pa su me za sve sakramente vodili u torontsku župu, gdje je bio velečasni Josip Gjuran. Gjuran me tamo poučavao, dok me Juraj Jezerinac, koji je u toj župi bio kapelan, pričestio, rekao je don Stojić u razgovoru za Globus.

...

INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA

Izdvajamo