Za stan od 90 kvadrata u prekrasnoj starinskoj vili, jednoj od najljepših u Zagrebu, koja je smještena u Ulici Ivana Gorana Kovačića 37 i u kojoj je smješten Muzej arhitekture HAZU, država je nedavno donijela odluku o korištenju prava prvokupa, kako bi ga pripojila toj kulturnoj ustanovi. Budući da je taj stan u kući u zagrebačkoj ulici najatraktivnijoj za obiteljsko stanovanje, svota za koju se planirala kupnja nije zapravo visoka - 135.000 eura.
No razlog je tome pravne naravi, cijena i vrijednost određene su 2009. godine, a spor u kojem se država borila na pravo prvokupa bio je dugotrajan. Ministarstvo državne imovine početkom svibnja pozivom na Zakon o zaštiti i o očuvanju kulturnih dobara donijelo je odluku o korištenju prava prvokupa i kupnji toga stana u prizemlju koji se sastoji od tri sobe, hodnika, kupaonice, predsoblja u objektu koji je zaštićeno kulturno dobro na zahtjev Ministarstva kulture.
Stan će se, kako se vidi u objavljenoj javnoj odluci, kupiti od Maje Babić iz Zagreba i tvrtke Telenerg iz Zagreba. Nakon što ga kupi RH će podnijeti prijedlog za upis prava vlasništva. Štoviše, država je prije ovoga tužbom i presudom iz 2017. godine koja je lani postala pravomoćna poništila kupoprodajni ugovor sklopljen između Maje Babić i te tvrtke iz 2009. godine, kojoj je ona stan tada prodala. Sklapanjem tog ugovora, prema odluci Trgovačkog suda, bilo je povrijeđeno pravo RH na prvokup, a država se izjasnila da prihvaća cijenu iz poništenog ugovora.
Upitno vlasništvo
“Sredstva za kupnju osigurat će Ministarstvo kulture jer u kući u kojoj je stan od 1995. godine djeluje Hrvatski muzej arhitekture HAZU čija zbirka ima više od 18.000 arhivalija koje su kao i zgrada također zaštićeno kulturno dobro”, stoji u odluci Ministarstva državne imovine.
Međutim, kako neslužbeno doznajemo, upitno je je li taj stan uopće ikada i trebao biti u privatnom vlasništvu, a sve je oko njega zavijeno velom tajne, o kojoj mnogi govore nerado. O ovom smo se slučaju željeli raspitati kod ravnateljice Hrvatskog muzeja arhitekture Borke Bobovec, ali nas je uputila dalje na HAZU.
- To je sve još u postupku i nije gotovo, tako da još nije vrijeme za pisanje o tome. Dobro je što su država i Ministarstvo kulture donijeli odluku o prvokupu i kupnji stana, ali ne bih govorio o tome, jer ovdje stan još ne vodimo kao dio muzeja - rekao je akademik Velimir Neidhardt, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
No tko je vlasnica stana Maja Babić? Ona je kći nećakinje Vilka Šeferova slikara, koji je dobio na korištenje atelijer stan u prizemlju tadašnje Majstorske radionice za arhitekturu, a koji su 1975. godine pripojeni Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Nakon slikarove smrti u stanu je živjela njegova nećakinja koja je naslijedila stanarsko pravo, ali je njezina kći, navodno, nakon majčine smrti, iako tu, tvrde upućeni, nije stanovala, uspjela u postupku otkupa otkupiti taj stan. Neslužbeno doznajemo da za to nije bilo osnove. Za to je i Akademiji uplatila novac. Maju Babić, koja potom stan prodaje tvrtki Telenerg, nismo dobili za komentar ovog slučaja.
Međutim, dobili smo odgovor iz Telenerga.
- Riječ je o stanu koji je dio zgrade Muzeja, zgrade koja se u zemljišnim knjigama još vodi kao općenarodna imovina, a koji je prijašnja vlasnica koja je imala stanarsko pravo otkupila. Kako nekretnina formalno nije imala zabilježbu da je kulturno dobro, prodavateljica ga nije na prodaju najprije ponudila državi - rekao nam je direktor tvrtke Dubravko Radić.
Poništenje ugovora
Ta je zabilježba, tvrdi D. Radić, upisana naknadno, nakon što je kupoprodaja realizirana, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, pod čijim je okriljem Hrvatski muzej arhitekture, potom je zatražila poništenje kupoprodajnog ugovora. Njegova tvrtka kupila je, kaže on, taj stan za moguće uređenje svog uredskog prostora. Stan se u međuvremenu koristio kao skladište, a u njega, dodaje on, nije investirano zbog spora i strogih propozicija obnove... I tako je prekrasna vila proživjela još jednu dramu, jednu od mnogih u svojoj burnoj povijesti. Zavirimo u njezinu bogatu povijest i ovog dijela Zagreba. Sredinom 19. stoljeća, na tuškanačkoj zaravni, nastaje prva zagrebačka planirana četvrt vila, cottage četvrt, Josipovac (Ulica Ivana Gorana Kovačića). Na tom je području podignut ljetnikovac u kojem je danas Muzej arhitekte, poznata vila Ehrlich-Marić, nazvana po dvjema uglednim zagrebačkim židovskim obiteljima kojima je pripadala.
“Vila je sagrađena 1891. godine u tada novoj četvrti vila na Josipovcu, kako se tada nazivao cijeli predio prema kapeli sv. Josipa na posjedu samostana redovnica sv. Marije Magdalene”, piše Dubravka Kisić u znanstvenom radu “Vila Ehrlich/Marić - Hrvatski muzej arhitekture”. “Samostan je Zemaljska vlada kupila 1886. i dala ga adaptirati za sirotište, a zemljište je podijeljeno na dvadeset parcela za gradnju ‘ljetnika’. Istodobno je donesen propisnik kojim se određuje da vile/ljetnikovci budu okruženi i ograđeni vrtom, bez gospodarskih zgrada”, istražila je D. Kisić, nekadašnja ravnateljica Hrvatskog muzeja arhitekture.
Vilu u kojoj je Muzej sagradio je ugledni građevinski poduzetnik Hermann Ehrlich. U Zagreb se doselio iz Našica 1874. godine i prenio građevinsko poduzeće Hermann Ehrlich, a 1882. imenovan je počasnim građaninom. Poslije njegove smrti poduzeće kao suvlasnici vode njegovi sinovi Adolf i Ernest, a u njoj je povremeno radio i sin Hugo (poznati arhitekt).
Herman Ehrlich
Projekt vile Hermann Ehrlich povjerio je graditelju Miji Geheru koji se dotad već stekao ugled gradnjom brojnih ljetnikovaca. Namjena joj je bila dvojaka: “restauracija” i “ljetnik”. Vila Ehrlich s Restauracijom Josipovac postat će omiljeno izletište. Otvaranje restauracije Narodne novine najavljuju 7. travnja 1891.: “Ehrlichova restauracija na Josipovcu dogotavlja se, te će se već 1. svibnja otvoriti. Vlasnik je sve ukusno i elegantno uredio te je našao i zakupnika za gostionu, koji u Zagrebu uživa najbolji glas. U vrtu je posadio mnogo drveća i grmlja”.
Ljetni boravak
Raspored i namjena prostorija svjedoče da je zgrada najprije bila namijenjena izletnicima, a stambeni dio samo za ljetni boravak. Volumen zgrade čine viši središnji korpus, istaknut tornjićem te dva bočna niža krila.
“U reklamnim oglasima navodi se da se u ‘Restauraciji Josipovac’ nude francuska jela ‘restauratera’ Josipa Radvanera, birana vina i pivo te dobra kava ‘kavanara’ Ivana Pokora. Osim izletničkih veselica i prvomajskih susreta, ‘majalesa’, ondje se upriličuju poslovni domjenci, banketi za ugledne goste, proslave godišnjica mature, plesni vjenčići i your fixe za različita društva. Srijedom i petkom, u glazbenom paviljonu, u parku, u neposrednoj blizini restorana, održavali su se redoviti koncerti koji su dodatno poticali dolazak šetača i izletnika”, piše Dubravka Kisić.
Ehrlich je dao dopremiti na svoj trošak u Tuškanac drveni glazbeni paviljon koji je i danas u obližnjem parku. Nakon njegove smrti udovica Marija Ehrlich osporila je oporuku i 1898. postala vlasnica posjeda. Istodobno je dobila dozvolu za pregradnju i prenamjenu restorana u stambeni prostor s pet soba, što je označilo kraj povijesti zletišta.
Sljedeći vlasnik vile bio je od 1916. godine Edmund Kolmar, pripadnik druge generacije židovskih doseljenika. Njegov otac Heinrich Kohn došao je u Zagreb oko 1830. godine, doveo sa sobom suprugu Kati Hirschler s djecom. Sinovi su prezime kasnije promijenili u Kolmar. E. Kolmar bio je ugledni dioničar i član nadzornih odbora više novčarskih zavoda, ali i industrijskih poduzeća.
“No, već 1927. posjed kupuje dr. Artur Marić. I on je pripadao drugoj generaciji židovskih doseljenika: njegov otac Hinko Mayer bio je veletrgovac i utemeljitelj tvrtke Hinko Mayer i drug. Artur je postao suvlasnik očeve veletrgovine i više uspješnih poduzeća i tvornica. Bio je član nekoliko dobrotvornih društava, kolekcionar umjetnina, pokrovitelj darovitih umjetnika... i predstavnik Schella za Kraljevinu Jugoslaviju”, piše Kisić.
U Gajevoj ulici 5 (Praškoj 6) podigao je modernističku uredsko-poslovnu višekatnicu s pasažem (Marićev prolaz) prema projektu Rudolfa Lubinskoga. Dvadesetih godine promijenio je prezime Mayer u Marić. Početkom 1928. godine dr. Artur Marić upušta se u veliku adaptaciju vile i povjerava projekt arhitektonskom uredu poduzeća Arhitekti Benedik i Baranyai. Vila je prilagođena potrebama i željama četveročlane obitelji. Baranyai je znatno preuredio vilu, tako da je postala cjelovita i samostalna stambena jedinica, a oko nj je uredio park s ružičnjakom i bazenom. U podrumu su smješteni garaža i spremišta te stan za pazikuću i poslugu; u visokom prizemlju su predvorje, dva salona i blagovaonica, kuhinja, dvosobni trakt za roditelje s garderobom i kupaonicom; na katu su spavaonice i kupaonica za djecu s priručnom blagovaonicom, povezanom dizalom s kuhinjom.
Općenarodna imovina
“Artur Marić izgubio je život na samom početku rata. Prema jednom dokumentu, u pokušaju bijega iz Hrvatske počinio je samoubojstvo u Petrinji, gdje se zatekao među ostacima jugoslavenske vojske, okružene ustašama. Prema drugom izvoru, orobio ga je i ubio njegov šofer. Zora Marić, njegova supruga, pobjegla je iz Zagreba, završila u talijanskom logoru u Kraljevici, prešla nakon kapitulacije Italije u Novi Vinodolski, odakle je 1944. deportirana u Auschwitz”, istražila je D. Kisić. Kao židovska imovina vila je 1942. proglašena općenarodnom imovinom.
“Zbog svojeg mjesta i reprezentativnosti vila Marić imala je od 1941. godine elitnu namjenu. Najprije je služila za smještaj talijanske ambasade, a potom je bila rezidencija pisca Mile Budaka, ministra u vladi NDH, a poslije pjesnika Vladimira Nazora, predsjednika Sabora i predsjednika Prezidija Sabora NRH”, piše D. Kisić. Godine 1952. namijenjena je Majstorskoj radionici za arhitekturu Drage Iblera. U prizemlju su bile crtaone, na katu je bio stan majstora voditelja, a i dio podruma služio je kao stan. Od 1964. do 1984. godine voditelj radionice bio je arhitekt Drago Galić, a tada su radni prostori bili i na katu. Godine 1975. majstorske radionice pripojene su Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti pa je vila Marić prešla u njezin posjed. Od 1995. godine u vili djeluje Hrvatski muzej arhitekture HAZU. Godine 1999. Ministarstvo kulture donijelo je rješenje o upisu vile Ehrlich-Marić i muzejske zbirke pohranjene u njoj u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Kuća je oštećena u nedavnom potresu.