ZAVRZLAMA

SUDSKI SPOR ZA LJETNIKOVAC NA TUŠKANCU U KOJEM SU ŽIVJELI MILE BUDAK I VLADIMIR NAZOR Otkrili smo sve detalje bitke za 90 kvadrata vile Ehrlich

Stan je prodala Maja Babić za oko milijun kuna tvrtki Telenerg 2009. godine, koja je ondje htjela urediti svoje urede. Stan se nije ponudio prvo državi koja ima pravo prvokupa. No pitanje je: Je li stan uopće trebao biti u privatnom vlasništvu?
 Neja Markicevic / CROPIX

Za stan od 90 kvadrata u prekrasnoj starinskoj vili, jednoj od najljepših u Zagrebu, koja je smještena u Ulici Ivana Gorana Kovačića 37 i u kojoj je smješten Muzej arhitekture HAZU, država je nedavno donijela odluku o korištenju prava prvokupa, kako bi ga pripojila toj kulturnoj ustanovi. Budući da je taj stan u kući u zagrebačkoj ulici najatraktivnijoj za obiteljsko stanovanje, svota za koju se planirala kupnja nije zapravo visoka - 135.000 eura.

No razlog je tome pravne naravi, cijena i vrijednost određene su 2009. godine, a spor u kojem se država borila na pravo prvokupa bio je dugotrajan. Ministarstvo državne imovine početkom svibnja pozivom na Zakon o zaštiti i o očuvanju kulturnih dobara donijelo je odluku o korištenju prava prvokupa i kupnji toga stana u prizemlju koji se sastoji od tri sobe, hodnika, kupaonice, predsoblja u objektu koji je zaštićeno kulturno dobro na zahtjev Ministarstva kulture.

Stan će se, kako se vidi u objavljenoj javnoj odluci, kupiti od Maje Babić iz Zagreba i tvrtke Telenerg iz Zagreba. Nakon što ga kupi RH će podnijeti prijedlog za upis prava vlasništva. Štoviše, država je prije ovoga tužbom i presudom iz 2017. godine koja je lani postala pravomoćna poništila kupoprodajni ugovor sklopljen između Maje Babić i te tvrtke iz 2009. godine, kojoj je ona stan tada prodala. Sklapanjem tog ugovora, prema odluci Trgovačkog suda, bilo je povrijeđeno pravo RH na prvokup, a država se izjasnila da prihvaća cijenu iz poništenog ugovora.

Upitno vlasništvo

“Sredstva za kupnju osigurat će Ministarstvo kulture jer u kući u kojoj je stan od 1995. godine djeluje Hrvatski muzej arhitekture HAZU čija zbirka ima više od 18.000 arhivalija koje su kao i zgrada također zaštićeno kulturno dobro”, stoji u odluci Ministarstva državne imovine.

Međutim, kako neslužbeno doznajemo, upitno je je li taj stan uopće ikada i trebao biti u privatnom vlasništvu, a sve je oko njega zavijeno velom tajne, o kojoj mnogi govore nerado. O ovom smo se slučaju željeli raspitati kod ravnateljice Hrvatskog muzeja arhitekture Borke Bobovec, ali nas je uputila dalje na HAZU.

- To je sve još u postupku i nije gotovo, tako da još nije vrijeme za pisanje o tome. Dobro je što su država i Ministarstvo kulture donijeli odluku o prvokupu i kupnji stana, ali ne bih govorio o tome, jer ovdje stan još ne vodimo kao dio muzeja - rekao je akademik Velimir Neidhardt, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

No tko je vlasnica stana Maja Babić? Ona je kći nećakinje Vilka Šeferova slikara, koji je dobio na korištenje atelijer stan u prizemlju tadašnje Majstorske radionice za arhitekturu, a koji su 1975. godine pripojeni Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Nakon slikarove smrti u stanu je živjela njegova nećakinja koja je naslijedila stanarsko pravo, ali je njezina kći, navodno, nakon majčine smrti, iako tu, tvrde upućeni, nije stanovala, uspjela u postupku otkupa otkupiti taj stan. Neslužbeno doznajemo da za to nije bilo osnove. Za to je i Akademiji uplatila novac. Maju Babić, koja potom stan prodaje tvrtki Telenerg, nismo dobili za komentar ovog slučaja.

Međutim, dobili smo odgovor iz Telenerga.

- Riječ je o stanu koji je dio zgrade Muzeja, zgrade koja se u zemljišnim knjigama još vodi kao općenarodna imovina, a koji je prijašnja vlasnica koja je imala stanarsko pravo otkupila. Kako nekretnina formalno nije imala zabilježbu da je kulturno dobro, prodavateljica ga nije na prodaju najprije ponudila državi - rekao nam je direktor tvrtke Dubravko Radić.

Poništenje ugovora

Ta je zabilježba, tvrdi D. Radić, upisana naknadno, nakon što je kupoprodaja realizirana, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, pod čijim je okriljem Hrvatski muzej arhitekture, potom je zatražila poništenje kupoprodajnog ugovora. Njegova tvrtka kupila je, kaže on, taj stan za moguće uređenje svog uredskog prostora. Stan se u međuvremenu koristio kao skladište, a u njega, dodaje on, nije investirano zbog spora i strogih propozicija obnove... I tako je prekrasna vila proživjela još jednu dramu, jednu od mnogih u svojoj burnoj povijesti. Zavirimo u njezinu bogatu povijest i ovog dijela Zagreba. Sredinom 19. stoljeća, na tuškanačkoj zaravni, nastaje prva zagrebačka planirana četvrt vila, cottage­ četvrt, Josipovac (Ulica Ivana Gorana Kovačića). Na tom je području podignut ljetnikovac u kojem je danas Muzej arhitekte, poznata vila Ehrlich-Marić, nazvana po dvjema uglednim zagrebačkim židovskim obiteljima kojima je pripadala.

“Vila je sagrađena 1891. godine u tada novoj četvrti vila na Josipovcu, kako se tada nazivao cijeli predio prema kapeli sv. Josipa na posjedu samostana redovnica sv. Marije Magdalene”, piše Dubravka Kisić u znanstvenom radu “Vila Ehrlich/Marić - Hrvatski muzej arhitekture”. “Samostan je Zemaljska vlada kupila 1886. i dala ga adaptirati za sirotište, a zemljište je podijeljeno na dvadeset parcela za gradnju ‘ljetnika’. Istodobno je donesen propisnik kojim se određuje da vile/ljetnikovci budu okruženi i ograđeni vrtom, bez gospodarskih zgrada”, istražila je D. Kisić, nekadašnja ravnateljica Hrvatskog muzeja arhitekture.

Vilu u kojoj je Muzej sagradio je ugledni građevinski poduzetnik Hermann Ehrlich. U Zagreb se doselio iz Našica 1874. godine i prenio građevinsko poduzeće Hermann Ehrlich, a 1882. imenovan je počasnim građaninom. Poslije njegove smrti poduzeće kao suvlasnici vode njegovi sinovi Adolf i Ernest, a u njoj je povremeno radio i sin Hugo (poznati arhitekt).

Herman Ehrlich

Projekt vile Hermann Ehrlich povjerio je graditelju Miji Geheru koji se dotad već stekao ugled gradnjom brojnih ljetnikovaca. Namjena joj je bila dvojaka: “restauracija” i “ljetnik”. Vila Ehrlich s Restauracijom Josipovac postat će omiljeno izletište. Otvaranje restauracije Narodne novine najavljuju 7. travnja 1891.: “Ehrlichova restauracija na Josipovcu dogotavlja se, te će se već 1. svibnja otvoriti. Vlasnik je sve ukusno i elegantno uredio te je našao i zakupnika za gostionu, koji u Zagrebu uživa najbolji glas. U vrtu je posadio mnogo drveća i grmlja”.

Ljetni boravak

Raspored i namjena prostorija svjedoče da je zgrada najprije bila namijenjena izletnicima, a stambeni dio samo za ljetni boravak. Volumen zgrade čine viši središnji korpus, istaknut tornjićem te dva bočna niža krila.

“U reklamnim oglasima navodi se da se u ‘Restauraciji Josipovac’ nude francuska jela ‘restauratera’ Josipa Radvanera, birana vina i pivo te dobra kava ‘kavanara’ Ivana Pokora. Osim izletničkih veselica i prvomajskih susreta, ‘majalesa’, ondje se upriličuju poslovni domjenci, banketi za ugledne goste, proslave godišnjica mature, plesni vjenčići i your fixe za različita društva. Srijedom i petkom, u glazbenom paviljonu, u parku, u neposrednoj blizini restorana, održavali su se redoviti koncerti koji su dodatno poticali dolazak šetača i izletnika”, piše Dubravka Kisić.

Ehrlich je dao dopremiti na svoj trošak u Tuškanac drveni glazbeni paviljon koji je i danas u obližnjem parku. Nakon njegove smrti udovica Marija Ehrlich osporila je oporuku i 1898. postala vlasnica posjeda. Istodobno je dobila dozvolu za pregradnju i prenamjenu restorana u stambeni prostor s pet soba, što je označilo kraj povijesti zletišta.

Sljedeći vlasnik vile bio je od 1916. godine Edmund Kolmar, pripadnik druge generacije židovskih doseljenika. Njegov otac Heinrich Kohn došao je u Zagreb oko 1830. godine, doveo sa sobom suprugu Kati Hirschler s djecom. Sinovi su prezime kasnije promijenili u Kolmar. E. Kolmar bio je ugledni dioničar i član nadzornih odbora više novčarskih zavoda, ali i industrijskih poduzeća.

“No, već 1927. posjed kupuje dr. Artur Marić. I on je pripadao drugoj generaciji židovskih doseljenika: njegov otac Hinko Mayer bio je veletrgovac i utemeljitelj tvrtke Hinko Mayer i drug. Artur je postao suvlasnik očeve veletrgovine i više uspješnih poduzeća i tvornica. Bio je član nekoliko dobrotvornih društava, kolekcionar umjetnina, pokrovitelj darovitih umjetnika... i predstavnik Schella za Kraljevinu Jugoslaviju”, piše Kisić.

U Gajevoj ulici 5 (Praškoj 6) podigao je modernističku uredsko-poslovnu višekatnicu s pasažem (Marićev prolaz) prema projektu Rudolfa Lubinskoga. Dvadesetih godine promijenio je prezime Mayer u Marić. Početkom 1928. godine dr. Artur Marić upušta se u veliku adaptaciju vile i povjerava projekt arhitektonskom uredu poduzeća Arhitekti Benedik i Baranyai. Vila je prilagođena potrebama i željama četveročlane obitelji. Baranyai je znatno preuredio vilu, tako da je postala cjelovita i samostalna stambena jedinica, a oko nj je uredio park s ružičnjakom i bazenom. U podrumu su smješteni garaža i spremišta te stan za pazikuću i poslugu; u visokom prizemlju su predvorje, dva salona i blagovaonica, kuhinja, dvosobni trakt za roditelje s garderobom i kupaonicom; na katu su spavaonice i kupaonica za djecu s priručnom blagovaonicom, povezanom dizalom s kuhinjom.

Općenarodna imovina

“Artur Marić izgubio je život na samom početku rata. Prema jednom dokumentu, u pokušaju bijega iz Hrvatske počinio je samoubojstvo u Petrinji, gdje se zatekao među ostacima jugoslavenske vojske, okružene ustašama. Prema drugom izvoru, orobio ga je i ubio njegov šofer. Zora Marić, njegova supruga, pobjegla je iz Zagreba, završila u talijanskom logoru u Kraljevici, prešla nakon kapitulacije Italije u Novi Vinodolski, odakle je 1944. deportirana u Auschwitz”, istražila je D. Kisić. Kao židovska imovina vila je 1942. proglašena općenarodnom imovinom.

“Zbog svojeg mjesta i reprezentativnosti vila Marić imala je od 1941. godine elitnu namjenu. Najprije je služila za smještaj talijanske ambasade, a potom je bila rezidencija pisca Mile Budaka, ministra u vladi NDH, a poslije pjesnika Vladimira Nazora, predsjednika Sabora i predsjednika Prezidija Sabora NRH”, piše D. Kisić. Godine 1952. namijenjena je Majstorskoj radionici za arhitekturu Drage Iblera. U prizemlju su bile crtaone, na katu je bio stan majstora voditelja, a i dio podruma služio je kao stan. Od 1964. do 1984. godine voditelj radionice bio je arhitekt Drago Galić, a tada su radni prostori bili i na katu. Godine 1975. majstorske radionice pripojene su Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti pa je vila Marić prešla u njezin posjed. Od 1995. godine u vili djeluje Hrvatski muzej arhitekture HAZU. Godine 1999. Ministarstvo kulture donijelo je rješenje o upisu vile Ehrlich-Marić i muzejske zbirke pohranjene u njoj u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Kuća je oštećena u nedavnom potresu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. travanj 2022 20:17