Ako izuzmemo sveprisutne priče o covidu, dvije su važne informacije obilježile drugu polovinu ovog tjedna. Obje ukazuju da je Europa stari kontinent koji polako počinje gubiti planetarnu utrku. Prva informacija je objava američkog Biroa za ekonomske analize, prema kojoj je u trećem kvartalu američki BDP na godišnjoj razini porastao 33,1 posto. To je rekordni rast u kvartalu, viši čak i od onoga zabilježenog davne 1950. godine, kad je zabilježen rast od 16,7 posto. Naravno, to je podatak koji govori o tome koliki bi rast bio kada bi se protegnuo na cijelu godinu te da je došao nakon kontrakcije od 5 posto u prvom i 31,4 posto u drugom kvartalu, pa je američki BDP i dalje 2,9 posto manji nego u trećem kvartalu 2019. godine. Ipak, upečatljivo ukazuje na puno višu sposobnost brzog oporavka američkog gospodarstva u odnosu na europsko.
Druga važna informacija jest objava nakon četverodnevnog plenuma Centralnog komiteta Kineske komunističke partije o tome što namjeravaju napraviti sljedećih pet, odnosno 14 godina, sve tamo do 2035. godine. Iako ta objava nije sadržavala konkretne brojke, ekonomisti su rekonstruirali kako Kina kroz kvalitetni rast i promjenu strukture ekonomije planira dostići razine BDP-a per capita kao što ga imaju zemlje poput Južne Koreje, Izraela ili Španjolske. Te zemlje imaju danas BDP per capita 35-40.000, dok je kineski trenutačno nešto viši od 10.000 dolara. Uz ogromna ulaganja u R&D, razvoj međunarodne trgovine i reforme, vrlo je vjerojatno da će Kina ući u krug zemalja s visokim prihodima. Istodobno, realno je očekivati da će naša dobra stara Europa kao cjelina stagnirati, dok će Hrvatska, ako se brzo nešto krupno ne promijeni u odnosu prema reformama, tavoriti na dnu te stagnacije.
U prijevodu: za samo desetak godina u naše hrvatske hotele dolazit će stotine tisuća Kineza s dobrim plaćama, a natprosječni hrvatski građani će se sa sjetom prisjećati pradavnih vremena kad su si s obitelji mogli priuštiti tjedan dana u jadranskom smještaju s četiri zvjezdice. No, još nije prekasno da se izbjegne sumorna europska i hrvatska budućnost; krivulja očekivanog rasta još uvijek se može korigirati. Ako želimo izbjeći ostanak na dnu Europe, koju vrlo vjerojatno čekaju vrlo niske stope rasta zbog loših ekonomskih perspektiva niza južnih zemalja, moramo dobro paziti da ne činimo kratkoročne greške te moramo hitno promijeniti odnos prema reformama, koje bismo trebali odraditi na rok od 5 do 10 godina.
Pokušajmo se trenutačno skoncentrirati samo na ono što sada ne smijemo pogriješiti, ako si uopće želimo pružiti šansu za provođenje reformi u godinama koje dolaze.
Prvo moramo naći pravi, hrvatski, put za izlazak iz zdravstvene i ekonomske krize izazvane pandemijom. Nema, što se kaže, one-size-fits-all rješenja koje bi moglo biti kopirano među članicama Europske unije. Ako znamo da je oko dvije trećine pozitivnih na testiranjima asimptomatično, onda nema dileme oko toga da su inficirani svugdje oko nas te odmjerenim (ne pretjeranim) mjerama trebamo usporiti širenje zaraze kako ne bismo ugrozili funkcioniranje zdravstvenog sustava. Hrvatska definitivno nije među mlađim svjetskim nacijama, poput Indije, gdje su koristi od epidemioloških restrikcija manje jer je smrtnost nakon infekcije covidom-19 osjetno niža.
S obzirom na visok udio starijih od 65, moramo biti oprezni jer je pandemija covida-19 zapravo sindemija koja virusnu infekciju naslanja na starost i niz drugih bolesti od kojih pretežito pate građani u poznim godinama. No, mi moramo voditi računa i o tome da su fiskalni kapaciteti zemlje jedan od preduvjeta epidemioloških restrikcija. Dok god plaćamo puno višu premiju na dug u odnosu na bogate sjevernjake, naš prostor za bilo kakvu epidemiologiju nalik lockdownu s početka godine jako je sužen. Zemlje koje si mogu priuštiti financiranje uz negativnu kamatu, puno hrabrije mogu razmišljati o financiranju dijela biznisa koji žele zatvoriti. Takvih je malo.
U pravilu takve zemlje imaju i značajne financijske rezerve, agilniju ekonomiju, odnosno puno manji udio malih i srednjih kompanijama koje zbog krize ne mogu servisirati kamatu na svoje dugove. Trebamo voditi računa i o strukturi ekonomije. Ako Njemačka zatvori značajni dio uslužne ekonomije u ukupnom prihodu, to je zbog razvijenosti njihove industrije možda mudra odluka. Bolje će kontrolirati epidemiju, smiriti građane i ohrabriti menadžere, a njihov će veliki VW, koji je u trećem kvartalu stigao do operativnog profita od 3,2 milijardi eura, i dalje poboljšavati prodaju u Kini. No, u Italiji i Hrvatskoj teško si možemo priuštiti takav epidemiološki pristup, baš kao što ne možemo niti zatvoriti granice kao geografski izolirani Novi Zeland.
Nadalje, ako svi u Europi počinju primjećivati kako pristup agresivnog testiranja i praćenja kontakata nema smisla zbog sve više visoke okuženosti, onda bismo resurse posvećene traženju i kontroli kontakata možda trebali iskoristiti za serološka istraživanja, uz koja preciznije možemo odrediti razinu okuženosti. Koliko god je to trenutačno nepopularno reći, razina okuženosti može nam puno reći o nužnom karakteru epidemioloških mjera, pa i o ostalim fiskalnim stimulansima koje možda (ne)moramo pripremati. Isto tako, resurse zdravstvenog sustava bi umjesto na utjerivanje kontakata trebalo preusmjeriti na zaštitu starijeg stanovništva s komorbiditetima kroz razne oblike pomoći.
Činjenica jest da je od nepredvidljivog i snažnog jesenskog rasta broja slučajeva, i pogotovo nakon proboja virusa u više bolnica i domova za skrb, dramatično porasla opterećenost zdravstvenog sustava, pogotovo doktora i sestara. Međutim, atmosfera potpunog loma sustava zdravstvene skrbi, građena na primjeru horora iz KB Dubrava, koja služi kao centar za liječenje oboljelih od covida-19, upravo je ono što najodgovorniji u zdravstvenom sustavu moraju i mogu kontrolirati. Sasvim je sigurno da je covid-19 samo razotkrio brojne organizacijske slabosti domaćeg bolničkog sustava koje postoje i od ranije. No, objektivno Hrvatska i dalje ima 1450 kreveta u jedinicama intenzivne skrbi te 800 respiratora.
Ti kapaciteti zasad još nisu popunjeni. Zasad oboljeli od covida koriste manje od 10 posto respiratora, a stiže ih još 250. Uz ukupno 14 tisuća liječnika i 27 tisuća medicinskih sestara te oko 23 tisuće bolničkih kreveta, od kojih je veći dio predviđen za liječenje, ministar zdravstva trebao bi kvalitetno organizirati: a) adekvatno liječenje oboljelih od bolesti covid-19 i b) što bolju zaštitu drugih imunokompromitiranih pacijenata od zaraze. Fokusirajmo se na prioritete. Uz sadašnji rast broja slučajeva i hospitaliziranih, do kraja godine možemo procijeniti 1500 mrtvih. Je li stoga realno najavljivati potpuni kaos u prosincu?
Ako je broj liječnika i sestara u posljednjih 10 godina, kako je primijetio naš ekonomist Ivica Brkljača, porastao 19, odnosno 20 posto, dok se broj stanovnika smanjio 10 posto, ne bismo baš trebali paničariti, naricati i oplakivati nego se, ponovimo svako slovo, o r g a n i z i r a t i. Ako se ministra financija, uz enormni dug veledrogerijama, može nagovoriti da izdvoji novac za nabavu ekstremno skupog lijeka remdesivira (2000-3000 dolara za terapiju 5 dana), za koji nema dokaza da uopće smanjuje smrtnost, onda se valjda može uspjeti da svi hospitalizirani dobiju doručak, ručak i večeru te ne leže satima goli dok netko ne obrati pozornost. Mnogi koji su bili u ratu dobro znaju da im u sjećanju nisu ostali oni koji su imali napade panike i histerije, nego oni hrabri ljudi koji su zadržali smirenost baš kad je bilo teško. A aktualna pornografija straha od hrvatskih covid-bolnica mora biti liderski zaustavljena sa samog vrha, i to činjenjem, nipošto cenzurom.
Iako se sustavno raspiruje panika pa je postalo nepopularno govoriti o kolektivnom imunitetu, činjenica jest da okuženost u nizu europskih zemalja raste vrlo brzo te će, uz odmjerene epidemiološke mjere, i visoka razina okuženosti u jednom trenutku pridonijeti usporavanju zaraze. Vidimo da brzina rasta broja slučajeva u Češkoj drastično pada. U Izraelu je došlo do ogromnog pada broja aktivnih slučajeva od početka mjeseca (sa 72 na 12 tisuća), što se samo djelomično može objasniti epidemiološkim mjerama. Pitanje je vremena kada se to treba dogoditi i u Hrvatskoj. Teško je procjenjivati kada bi teoretski moglo doći do usporavanja kroz usporedbu s drugima, jer naši epidemiolozi, ponovimo, uporno odbijaju redovito provoditi serološka istraživanja, premda ionako provode ogroman broj testiranja, a bez toga su nemoguće usporedbe s drugim sredinama.
Zaključno, niti u jednom trenutku ne bismo smjeli zaboraviti da smo kroz fond oporavka i srednjoročni financijski okvir od EU sve zajedno dobili ogromnih 24 milijardi eura, te bi nam bilo bolje fokusirati se na povlačenje tog novca kao priliku za supstancijalno restrukturiranje hrvatske ekonomije, nego organizirati nacionalni festival straha. Mi trebamo i modernu Petrokemiju bez sindikalno-političkog utjecaja, ali i puno više Rimaca, Infobipova i Nanobitova, koji su ni iz čega stvorili milijarde, za razliku od brodogradilišta koja su ih desetljećima pržila.
Ako sada ne iskoristimo novac za oporavak, pa se potom svojom pameću, uslugama i proizvodnjom, ne uključimo u zelenu i digitalnu agendu EU, onda će od novca namijenjenog Hrvatskoj puno više koristi imati netko drugi, dok ćemo se mi već u 2030. pitati hoćemo li biti dovoljno sretni da nam Kinezi ostave neki tringeld, a covid će nam ostati u sjećanju kao vrijeme kad je sve krenulo po zlu.