U nastavku donosimo:
- intimnu ispovijest Žane Mihaljević iz Podgorice o putu od neuspjelih IVF postupaka do teme surogatstva
- što parove iz Hrvatske i regije vodi prema klinikama u Ukrajini, Albaniji i Iranu, te s kojim se preprekama susreću
- iskustva i stavove liječnika humane reprodukcije te dileme između zakonskih zabrana i želje za roditeljstvom
- ključne pravne točke oko upisa djece rođene surogat-majčinstvom i javne izjave predsjednika Frane Staničića
- glasove zajednice: iskustva roditelja u postupku, podrška u privatnim grupama i uloge organizacija poput Fondacije Budi mama
Petnaest godina boli. Nebrojeni pokušaji izvantjelesne oplodnje. Više mrtvorođene djece. I jedna rečenica koju, kaže, nikada neće zaboraviti.
- Da su mi barem ranije rekli - govori Žana Mihaljević iz Podgorice.
Iza te rečenice stoji cijela jedna epopeja. Neuspjelo roditeljstvo, beskrajna čekanja ispred ambulanti, hormonske terapije, tišina nakon negativnih nalaza. Priča koju, u različitim varijacijama, žive mnogi parovi. A onda, u nekom trenutku, netko potiho izgovori ono što dotad nitko nije: surogatstvo je možda jedini način.
U gotovo cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj i Crnoj Gori, surogat-majčinstvo zakonom je zabranjeno. Put zato često vodi preko granice, najčešće prema Ukrajini, Gruziji, Albaniji ili Iranu. Mihaljević zna koliko je taj put dug, iscrpljujuć i pun n...