Stanovnici Petrinje, Gline i okolnih sela pretrpani su potrepštinama, a silna dobrota ljudi iz cijele Hrvatske na terenu je ponegdje stvorila i probleme. Najbolje se to vidi iz iskustva koje nam je prenio Pavao Torbica iz Trtnika Glinskog. Kaže da nekih stvari ima previše, čak mu dostavljaju neke koje mu uopće ne trebaju, dok s druge strane nema onoga što mu treba.
- Nemam nijednu lošu riječ na volju, angažman svih ovih ljudi, samo lud čovjek može se požaliti da nitko nije bio kod njega nakon potresa, ali imam na sveopću organizaciju koja je ispod svakog nivoa. Dolaze ljudi iz svih krajeva pa ostavljaju mlijeko, mogao bih ga imati na stotine litara. Jedno jutro pred vratima nađem dječju robu, novu, zapakiranu za dob od deset godina, a ja samac. Dolaze danju i noću, bude me, kucaju na vrata. Eto sinoć neki Zagrepčani me pitaju gdje je broj 24 u selu, došli su jer su čuli da je čovjeku pregorjela sijalica pa mu nose žarulju. Pa je li to normalno? Nije li ovaj uz svijeću mogao dočekati jutro? Pa zar se ne može napraviti neki sistem da se obiđu sela, doveze kome što treba i onda smo mirni? Kamo ćeš bez veze u ovo blato - pita se Pavao.
Jučer su se, kaže, tri muškarca koja su dijelila pomoć u selu potukla.
- Daju im ljudi rakije, jedan se napio pa je pravio probleme. Ostala dvojica ga nisu uspjela smiriti i ugurati u auto pa su se potukli. A nije ništa čudno, previše je svega toga - govori Pavao.
Dok razgovaramo stiže mu nova pošiljka, ne zna od koga, dostavljaju mu gumene čizme i kabanicu, to će mu dobro doći s obzirom na količinu blata u dvorištu.
- Ja sam sam kupio cerade za pokrivanje krova, agregat, prijatelji su mi doveli što mi je trebalo, drugi dan sam odbio kamp-kućicu, rekao sam da je odvezu kome više treba, obitelji s djecom. No, meni bi sada dobro došla jer mi je kuća privremeno neupotrebljiva, tako su rekli statičari. A meni i cijelom selu puno bi značilo kada bi nam u dvorište dovezli neki nasip, tucanik, bilo što, samo da se izvučemo iz blata - moli Pavao Torbica.