KULTURNI MIZANTROP

Svakidašnja jadikovka zbog zatvorenih kafića, birtija, gostionica... Kako je Capakov dekret Hrvate bacio u depresiju

Mi smo nacija kojoj se vrijeme broji danima i satima izgubljenim na šankovima. Pa zar da nam i to uzmu? Zacijelo je urota
 Duje Klaric/Cropix
Objavljeno: 16. prosinac 2020. 23:11

Opet su nas zatvorili. Opet smo na margini društva, izbačeni iz sedla - traumatičnim glasom javlja mi zdvojni i zgranuti prijatelj o još jednom Capakovu dekretu - zatvaranju kafića - kojim se urušavaju posljednji ostaci našeg tradicionalnog načina života i vrijednosti na kojima smo stasali i rasli i u vremenima revolucije koja teče, a potom i u epohi “imaju Hrvatsku”. U svim turbulentnim vremenima epskih promjena na našim prostorima imali smo jednu konstantu - birtiju, kafić, kavanu, konobu, kako god. I dok se sve promijenilo, odlasci u kafić i rituali ispijanja jutarnje, kasnojutarnje, prijepodnevne, podnevne, popodnevne, ranovečernje i kasne kave, pelinkovca ili piva preživjeli su sve mijene, režime, ratove i vlasti, koje su se u tim istim prostorima kavana, birtija i kafića stvarali, gradili i rušili. I obratno.

I onda naši epidemiolozi nisu našli ništa pametnije nego zatvoriti nam - birtije! I unijeli nemir i još veću depresiju u naše pandemijske živote, kao da već nismo izluđeni utakmicama u borbi za opstanak bjeloruskog prvenstva, pa se i u ovim maglovitim zimskim noćima trzamo hoće li se Smoleviči izvući s fenjeraške pozicije. Dođe mi uistinu da zaištem Šeksa na čelu Stožera. Ostali smo tako i bez kavice i pivice, ali i bez zajedničkog gledanja Lige prvaka po kafićima, kad nalazimo svoj mir daleko od nevjerojatnih otkrića u izolaciji od kojih je i korona bolja - “Života na vagi” i tegobnih hrvatskih humorističkih serija koje nikako da pohvataš zbog Milana Štrljića i Ksenije Pajić u svim glavnim, epizodnim, sporednim i slučajnim ulogama, a i dok glume jedan drugoga.

- I u JNA smo imali kantinu, od 12 do 15, ali smo je imali - komentira u svojem otužnom monologu moj prijatelj s početka priče. Sa sjetom se prisjeća i jedne jedre i nezasitne zastavnikovice, kantinske šankerice čvrstih listova, širokih bedara i bratstvojedinstvenih pogleda na pristigle guštere.

A ja samo šutim na njegovu konstataciju. Što ću? Razumijemo se i bez riječi i bez da se vidimo. A kako ćemo sada bez čašice razgovora? Kako ćemo sada ružiti po HDZ-u, raspraviti Tita i Tuđmana, Sutjesku i peti summit nesvrstanih? Zar ćemo i o Srbima preko telefona? A tek o Hercegovcima?! Kako ćemo sastaviti momčad za Euro i taktiku za Engleze? Potpuno smo izgubljeni. Pritisnuli su nam zadnje točke hrvatskog oportunističkog otpora, kafićke bundžije iz zadimljenih toplih mesinganih prostora, zadnje mjesto gdje se zbori trezvenije nego u Saboru. Hoće li, prema Robertu Perišiću, najčešća rečenica u Hrvata - “Još jednu pa idemo” - postati tek odjek bivših vremena, poput maglovitih sjećanja na Anu Sasso, Hajdukove titule, razloge zbog kojih smo glasali za Milanovića? Možda su, predlaže moj prijatelj, iz daleke dubine rascjepa i otuđenosti, mogli napraviti jedan covid-kafić, poput covid-bolnice Dubrava ili Križina, ili neki kafić za hitne slučajeve, makar pred kakvu ključnu utakmicu ili saborsko glasanje, pred Bleiburg ili Dan ustanka, da možemo isprazniti sve iz sebe. Usred rimskog pandemijskog imperija postojalo je i galsko selo, a mi nemamo ni to.

Kada bi se sve izrečene ideje i rasprave skupile na svodovima hrvatskih birtijaških misli, svemir bi eksplodirao. Zato naše birtije i služe kao ozonski omotač koji to sprečava. Kod nas su buknuli ratovi i nemiri - kada su zatvorili birtije. Tu je grešku učinila i Austrija i Jugoslavija, i ona prva i druga. Kafići su naša utvrda, debatni klub, utočište, sklonište, bijeg od stvarnosti koja nas okružuje.

- A crkve rade - kaže prijekorno moj prijatelj i nadureno priča kako iz Stožera poručuju da je to zato što se na misama svi poznaju, a u kafićima ne. Ja, bogme na misi jedva da koga prepoznam, možda tek susjedu Zdenku, a u kafiću znam sve, pa i don Pavla. Nije problem, išao bih ja i na misu, ali tamo don Pavle samo sebi toči vino. Ne dijeli ga s pastvom, k’o gazda Krešo.

No, primjećujem atavizme, koji u kriznim vremenima izbijaju na površinu - zov predaka - “cevčenje” na zidiću kod dućana. Vraćamo se djedovskim unučićima. Krug se zatvorio. Dolijali smo. I zadnje ostatke nam uzimaju, mjesta gdje su rođeni najljepši stihovi hrvatske poezije Tina Ujevića, tamo gdje su za šankom, ljepljivim od vlahova i škropeca, iznesene najveće, nikada ili rijetko zapisane misli i usmena predaja ovog napaćenog i zakinutog naroda, jer tamo imamo odgovore i rješenje za sve, ali nitko ne sluša. Ako i postoji urota u vezi s pandemijom, onda je to ova sa zatvaranjem kafića kao udarac na posljednje ostatke naših povijesnih vrijednosti. Mi smo nacija kojoj se vrijeme broji satima i danima izgubljenim za šankovima, pa zar da nam i to uzmu? Zaista teška vremena u ovoj pandemiji. Kad će Šeks u Stožer, kad će gajbe Pfizera?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2021 03:16