Vrijeme karantena i polukarantena, samoizolacija i povlačenja u kuće natjeralo nas je da postanemo još ovisniji o ekranima svake vrste. Društvene mreže su procvjetale: platforme koje nude “televizijski” sadržaj, također. Ah, serijali. I prije ove bizarne 2020. pojeli su film, u maršu koji se činio gotovo osvetničkim jer se televizija desetljećima smatrala frivolnom sestricom dva starija brata blizanca: festivalskog brata s darom za umjetnost, i brata Blockbustera, s darom za zgrtanje para.
Gluplja, najnadarenija, jeftinija, neuglednija, optužena i da kvari generacije i zatupljuje djecu, televizija se, kao što to obično biva u svim pričama, iz vlastite frustracije na trenutke pretvarala i u klasičnu negativku pa se borila doista prema ljudskoj duši okrutnim oružjem: iz tog se procesa pobune stvorio bastard Reality, kojem je namjera bila šokirati i ukrasti pozornost.
No, televizija je bila i strpljiva, i svestrana, i kao svaki underdog, zasjala onda kad je čovječanstvo trebalo spasiti od sebe samog pa je tako sada jedno od najčešćih pitanja društvenomrežaških zajednica “što dalje gledati od serija”, Emmyji su praktički važnija nagrada od Oscara, a proizvodi koje HBO, HULU, Netflix i Amazon Prime nude su nevjerojatni umjetnički, scenaristički i zabavno kulturalni dosezi kojih se više ne srame ni najveća glumačka i redateljska imena, nego se njihovi agenti rukama i nogama bore da ih uguraju u timove novih serija.
Trenutačno su svijet obuzele nove sezone “Krune”, “Damina gambita” i “Sloma”. Potonji je vjerojatno po pravilima struke najslabiji od tri navedene: ali, koga briga dok u njoj igra sjajna Nicole Kidman i šarmantni Hugh Grant. Nicole je u seriji glumački standardno fantastična, art direkcija što se njezina lika tiče dovedena je do savršenstva koje ona zna iznijeti, i čovjek bi rekao da jednoj od najvećih glumica današnjice doista ne možemo naći baš ni jednu zamjerku, i da bismo se svi skupa nakon Zoom sastanaka, online škole i negativnog covid-testa trebali udobno zavaliti u svoje naslonjače, i biti zahvalni na činjenici da nas za vrijeme ovog zajedničkog užasnog iskustva zabavljaju vrhunske umjetnice poput Kidman, no, kako ljudska narav uvijek voli iznenaditi, ili pak tvrdoglavo nastaviti biti bezrazložno zavidna i zla, u stvarnosti su Kidman dočekale kritike na račun - njezina izgleda.
Kakve to veze ima s glumačkom izvedbom, dobronamjerni bi se svemirac koji tek uči o životu i relacijama na planetu Zemlji mogao zapitati, ali mi koji smo rođeni ovdje, već znamo odgovor, zar ne, nema nikakve veze, ali služi da bi se na neki, pa makar i izmišljeni, način, diskreditiralo uspješnu ženu. Ne želim tvrditi da su plastične operacije Nicole Kidman izmišljene: ne znam, naravno, kao fakat koliko ih je radila, ali mogu pretpostaviti da je starjeti pred očima svjetskih tabloida i svjetske publike prilično stresno, jer se svijet žestoko potrudio da je starjeti svakoj ženi, čak i onoj koju ne komentira baš doslovno bilo tko, izazovno iskustvo, u najmanju ruku. Žene iza 50. odbačene su kao biološki nezanimljiv materijal, seksualno smiju biti zanimljive samo svojim dugogodišnjim partnerima, ili novima ako su ti isti u dobnoj skupini koju je, čini mi se, nekad davno dok sam spavala, odobrio žiri upitnog sastava i identiteta, estetski se ili fotošopiraju do besmisla, ili pak slave kao nevjerojatno hrabre kandidatkinje za odlikovanje od Joa Bidena jer su se usudile fotografirati točno onako kako izgledaju.
Kako bi onda bilo lako oduprijeti se zovu sirena ženi čiji izgled na pravdi Boga komentiraju baš svi koji stignu, uključujući i žene, što me urnebesno uzrujava, jer bismo barem mi sestre trebale odbaciti taj diskurs “catfighta” koji nam popkultura svesrdno nudi, i biti osnažujuće jedna prema drugoj. Uzmimo i da je Nicole šutnula nešto u čelo i usne i ne sliči na sebe otprije 30 godina, kad je snimala “Days of Thunder” i zaljubila se u Toma Cruisea. Imam šokantne vijesti za sve kritičare: ni vi ne izgledate kao prije 30 godina, bez botoxa ili s njim.
Potpuno je svejedno kako tko odluči ostarjeti, i reagirati na gubitak tonusa, pritiske medija, okoline, ili svoj vlastiti unutarnji osjećaj, koji svi više ili manje imamo, čak i nevezano uz godinu proizvodnje, da nam izgled ne odražava do kraja ono kako mi zamišljamo sebe.
Da, Nicole izgleda drukčije od onoga kako bi izgledala da dermatolozi i plastični kirurzi nisu oduvijek dio užeg tima koji se brine o izgledu glumica i glumaca, i da, izgled glumica i glumaca oduvijek je bio tema za trač, ali onaj dio o tome što njezinu odluku o tome da koristi (navodno) botox i filere ljudi osuđuju, kritiziraju kao da je odlučila organizirati tulum u zatvorenom prostoru usred pandemije bez zaštitnih maski dok ima temperaturu 38.5, i štoviše, nerijetko idu korak dalje pa na neki meni posve nejasan način njezine navodne estetske zahvate povezuju s njezinom sposobnošću da iznese glavni lik visokobudžetne serije, nepravedan je i bezobrazni dokaz jala i podržavanja hejterskog mizoginog narativa koji nas je ulovio čim je zajedništvo u kojem spremno pjevamo “Moju domovinu” s balkona usrani za vlastite živote, nestalo pod bremenom ADHD-a, od kojeg većina zapadnjaka pati danas.
Zašto eksponirana žena ne bi smjela sa svojim izgledom raditi što god želi, zašto kreativni producent serije ne bi odlučio da je baš za taj karakter odlično da je vidljivo da je žena “radila nešto na sebi”, i zašto je, zaboga, plastična kirurgija i želja za eliksirom mladosti kod žena i dalje jednaka zločinu, i mnogima govori, čini se, o groznom površnom i nevaljalom karakteru? Da si Nicole Kidman ili Meryl Streep ili Cate Blanchett požele istetovirati cvjetić na čelo ili povećati usne, to bi doista bio samo njihov osobni odabir, i ne bi utjecao ni na kakav način na njihove izvedbe u dramskim serijama ili u filmovima.
Čujem vas, da: ali Meryl nije, ali Cate nije. Dobro, i? Pa to je meni ljepše, šapće moja imaginarna kolegica iz amaterske dramske sekcije izmišljene za potrebe ovog teksta. Dobro, i, meni su ljepši tulipani pa ne mrzim žene koje preferiraju goleme bukete prepune elaboriranog cvijeća. Ta vrsta osude je iznimno toksična i posve na pogrešnom mjestu i kad je u pitanju konkretno ta talentirana glumica, ikona stila i žena vrlo zanimljivog (i teškog) životnog puta, ali i kad je u pitanju bilo koja od nas. Možda to govori o slabosti, a možda o snazi, možda o osobnim estetskim kriterijima, ali svakako ne govori ni o čijoj vrijednosti ili talentu za posao.
Zato se udobno naslonite i budite sretni što postoje žene poput Kidman: ne samo zato što nas inspiriraju svojim brojnim ulogama, nego i zato što nam pokazuju da žene smiju živjeti i starjeti točno onako kako žele i da su i dalje i poželjne i vrijedne, i pažnje, i poslovnog kredibiliteta, i publike. Najmanje što mi koje nismo toliko izložene možemo učiniti je ne biti okrutne ako se njihov odabir ne poklapa s našim.