Ako ćemo pravo, Joseph Alois Ratzinger najzaslužniji je za iznenadni koprivnički “dar s nebesa” Filipu Glavašu, sinu osječkoga warlorda Branimira. Jedna Ratzingerova odluka promijenila je tijek povijesti, a Filipu namrijela milijune u novcu, nekretninama i drugim ovozemaljskim blagima.
Papa Benedikt XVI. je prije pet godina talijanskim benediktincima, koji su nakon dolaska Titovih partizana 1945. pobjegli s optantima iz Istre, bio vratio njihov samostan s vrijednim zemljištem u Dajli, na istarskoj obali. Digla se tih mjeseci velika halabuka u Hrvatskoj. Domaći su biskupi zbog toga tražili Bozanićevu glavu, a papa je ekspresno smijenio porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana koji nije želio potpisati sporazum o predaji samostana i zemljišta talijanskim benediktincima.
Oko 300 kilometara sjevernije od Dajle, u sjedištu ravne Podravine, Ratzingerova je odluka odjeknula poput bombe i zauvijek promijenila život Glavaša juniora. Sve dotad je moćna Belupova menadžerica i poznata humanitarka Mara Bareza, velika prijateljica Glavaševih, navještavala užem krugu koprivničkih intimusa svoju posljednju želju - da sva vrijedna imovina nakon njezine smrti pripadne časnim sestrama iz reda Kćeri Božje ljubavi. Časne su vodile dječji vrtić u Koprivnici, a u njihovoj je zgradi bio dom za sirotu djecu Svitanje.
Doživotna trauma
Imućna milostiva Mara Bareza (tako je voljela da je zovu, nikako gospođa) živjela je sama, bez nasljednika, i često je preispitivala svoje ljudsko poslanje. Možda samo godinu-dvije prije nesretne Dajle dosjetila se kako bi bilo dobro da njezinu vilu, stanove, kuće u Istri - sve što je zgrnula u svome plodnom vijeku - dobije upravo crkveni socijalno-karitativni red časnih sestara koji je osnovala bavarska humanitarka Franziska Lechner. Brinuli su se o nesretnoj, sirotoj dječici bez roditelja, a upravo je taj osjećaj našu junakinju progonio cijeli život. Odrastala je u paklu rastavljenih i do smrti posvađanih majke i oca, u vlaku između Zagreba i Koprivnice. Zato ju je i mogla toplinom ispuniti pomisao da bi u njezinoj velebnoj kući pokraj koprivničkog potoka mogli odrastati siroti dječačići i djevojčice. Siroti onako kako milostiva Bareza, ruku na srce i dušu, nikad i nikako nije mogla biti.
- Doista je ozbiljno mislila kad nam je pričala da će svu svoju imovinu ostaviti časnim sestrama u Koprivnici. Već je imala planove o dječjem domu i drugim humanitarnim projektima. A onda se dogodila ta nesretna Dajla i papina odluka da se samostan na obali vrati talijanskim benediktincima. To ju je razbjesnilo. Nije mogla vjerovati da Vatikan našoj Crkvi otima atraktivne nekretnine na obali. ‘Ništa im ne dam’, naglo je te 2011. promijenila svoju odluku - svjedoči Barezin veliki prijatelj Julio Kuruc, predsjednik Uprave Podravske banke.
Samostan u Dajli na kraju je, lanjskom pravomoćnom odlukom Županijskoga suda u Puli, ipak ostao u vlasništvu hrvatske Crkve, ali to za ovaj dramski rasplet nije bilo od presudnog značaja.
Nakon dajlanskog dramoleta onima koju su se s Marom intenzivno družili sve je, manje-više, bilo posve jasno i predvidivo. Barezin jedini nasljednik bit će Filip Glavaš, mladić kojega je odgajala, učila lijepom ponašanju i tješila u teškim godinama. Zvala ga je sinom i tako ga je i doživljavala. Slala ga je u Englesku na učenje jezika, s njime proputovala pola svijeta, tetošila ga kad je pobjegao od kuće. Njoj se povjeravao više nego vlastitim roditeljima.
Dva dana prije smrti, 16. siječnja ove godine nešto iza 16 sati, na krevetu u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Merkur Mara Bareza (66) izgovorila je svoju usmenu oporuku dvjema najboljim prijateljicama - Darinki Mikačić iz Koprivnice i Mirni Jurković iz Osijeka. Slutila je kraj. Prijateljicama je rekla da je oporuku napisala i spremila u škrinji u kući, ali nije sigurna hoće li taj papir nakon njezine smrti ugledati svjetlo dana. Zato im je tada rekla - svu imovinu ima naslijediti Filip. I nitko drugi.
Provala u kuću
Doista, nekoliko tjedana nakon Barezine smrti policiji je prijavljen ulazak u vilu u Špoljarskoj ulici i krađa raznih predmeta. Među ostalim, i oporuke. Nije bilo provale, nego je u kuću netko ušao otključavši ulazna vrata. Policija je već pregledala sve snimke s nadzornih kamera postavljenih na kuću i kreće u akciju identificiranja svih koji su ulazili. O neobičnim aktivnostima u vili policiju je obavijestila Ljiljana Šprem, susjeda i dugogodišnja prijateljica.
- Ključ imam već 29 godina, Mari sam bila desna ruka. U kuću sam poslije smrti ulazila kako bih luftala i pregledavala da vidim nedostaje li što. A policiju sam pozvala kad sam primijetila da neke stvari nedostaju. Ne znam je li još tko imao ključ ili je provalio, ali pljačka je bila i stvari fale. To je pouzdano - potvrđuje Ljiljana Šprem.
Znala je, dakle, Mara Bareza s kim ima posla. Život ju je naučio da nikome ne vjeruje i da ništa ne smije prepuštati slučaju. Bila je jedinica iz imućne koprivničke obitelji. Rođena je 25. rujna 1949. godine u Koprivnici, u turbulentnom braku sinjskog bankara Joze Bareze i Josipe zvane Pepica. Jozo je poslije onog rata bio šef podružnice Narodne banke Jugoslavije u Koprivnici, koja je imala reprezentativno sjedište na glavnom gradskom trgu, a gospođa Pepica, rođena Flatz, dijete je iz bogate građanske obitelji.
Mara je, dakle, bila predodređena za lagodan život, lišen svih egzistencijalnih briga tipičnih za podravsko i svako drugo provincijsko poslijeratno razdoblje. No, brak temperamentnog južnjaka Joze i građanski odgojene Pepice nije dugo trajao. Jozo se nakon rastave odselio u Zagreb.
Adolescenticu je teško pogađala ta razdvojenost, a pogotovo vječni sukobi rastavljenih supružnika koji su svoje frustracije izražavali loptanjem s nevinom djevojčicom.
“Pepica me dela u vlak za Zagreb, a Jozo me vrnul vlakom za Koprivnicu”, znala se Bareza, očiju punih suza, žaliti najbližim prijateljima. Cijeli je život sanjala o domu, ali na kraju ga nije dosanjala, podsjeća koprivnički bankar Julio Kuruc koji ju je najbolje poznavao.
- Bila je iznimno osjećajna žena, a to je prikrivala arogantnim, često teškim vokabularom. Bilo je trenutaka kad se doista slomila i neutješno plakala, svjedočio sam često takvim njezinim stanjima. Siguran sam da je cijeli život tražila dom, ne u doslovnom smislu, nego dom kao simbol topline, utočišta i čvrste ljudske zajednice. Tražila ga je cijeli život i nije ga našla. Umrla je sama. Jedini djelić doma koji je, možda, doživjela bio je Filip, Glavašev sin, kojega je neizmjerno voljela i o kojemu se brinula od malih nogu. Filipu je Mara bila druga mama, a znam da je obožavala i Filipovo dijete, kojemu je predstavljala gotovo pa pravu baku. Poznajem je, dakle, kao izuzetno toplu i emotivnu osobu, samo što je to vješto skrivala iza maske arogantne i često prilično grube, onako muški grube osobe. Bio je to, čini se, njezin obrambeni mehanizam - priča Kuruc.
Mara Bareza pohađala je Prvu gimnaziju u Zagrebu. U isti su razred išli njezin vršnjak, poznati hrvatski odvjetnik Čedo Prodanović, ali i fra Marijan Opitz, sadašnji župnik franjevačke župe Sv. Antuna Padovanskog u Koprivnici. Kažu da je bila bistar, ali ne previše marljiv đak. Sve ju je zanimalo više od škole. Provincijska priča ide dalje i pripovijeda da se Bareza u Zagrebu nikako nije slagala s maćehom koju je optuživala za krah braka njezinih roditelja.
Nakon što je završila gimnaziju, roditelji su je potkraj 60-ih godina prošlog stoljeća poslali u Englesku na rad i usavršavanje. Upravo o Marinim londonskim godinama već se dugo ispredaju prave legende. Oni najkonspirativniji kunu se da je Barezu u London zapravo poslala Udba te je prodorna koprivnička dekla nakon povratka u domaju nastavila raditi za zloglasnu komunističku tajnu službu.
O tome, dakako, nema nikakvih dokaza i javnih svjedočenja, ali i danas je podosta domaćih političkih prvoboraca koji upravo Udbom objašnjavaju Marinu veliku moć i bezgraničan utjecaj koji je imala na mnoge važne osobe, političare i menadžere u Zagrebu, a posebno Koprivnici. No, svi se slažu da je Bareza bila djevojka i žena neopisive ljepote, pravi mamac za muškarce koje je, kažu, vrtjela oko malog prsta. Muži na položajima, moćnici raznih fela, bili su joj najdraža meta. Zaljubljivali su se u nju već na prvom susretu.
Svjedoci tog vremena kažu da je na Barezin šarm pao i Zdenko Gradečki, direktor zagrebačkoga Gortana, tvorac hokejaškog čuda Medveščak kasnih 80-ih, građevinski biznismen i ruski đak. Drugovao je s Marom Barezom u doba dok je Belupova “kozmetičarka” gradila poslovnu karijeru.
Prije Gortana, Zdenko Gradečki je 70-ih godina prošlog stoljeća bio direktor poslovne jedinice Tehnike koja je u Koprivnici podigla veliku industrijsku zonu na Danici u kojoj su danas tvornice Podravke, Belupa i Carlsberga. Karijeru nakon toga nastavlja u zagrebačkom Gortanu, a poslije odlazi u Moskvu u kojoj je i umro u listopadu 1998. godine.
- Gradečki je bio pravi zagrebački gospon, vedra duha i prodorna uma. Mi belupovci sjećamo ga se iz šetnji gradom, često je nosio otmjene bijele rukavice. Bareza se tih godina družila s njim, a on joj je pomogao da sagradi kuću, velebnu vilu u Špoljarskoj ulici u Koprivnici. Čini mi se da je Gradečki bio više zagrijan za Barezu, nego obrnuto - naglašava Marin bivši kolega iz Belupa koji je danas umirovljenik.
Skupocjeni darovi
Bareza se iz Londona u Koprivnicu vratila sredinom 70-ih godina s položenim tečajem kozmetičarke, izvrsnim engleskim i vatrenom ljubavnom vezom s bogatim arapskim mladićem podrijetlom iz Egipta, kojega je upoznala u britanskoj prijestolnici. Bareza ga je zvala šeikom, ali svjedoci tog vremena ne bi baš rekli da je bio pravi šeik. No, da je bio iznimno bogat i da je božanskoj koprivničkoj ljepotici prinosio skupocjene darove - u to ne treba sumnjati. Našlo se tu velikih umjetničkih djela svjetskoga glasa, skupog i raritetnog nakita, odjeće s potpisom poznatih europskih modnih dizajnera.
Nitko pouzdano ne zna kad je ta ljubav pukla, ali obistinila se izreka daleko od očiju, daleko od srca. Šeik je, na koncu, ostao dio Barezina osobnog habitusa, onoga o kojemu se zna sve i ne zna ništa. U jednom ćete času čuti da je taj zgodni i bogati Arapin Mari nudio sve blago svijeta samo da ode s njim u neku daleku egzotičnu zemlju, a u drugom da ju je na kraju ostavio shvativši o kakvom se karakteru radi.
Gdje je istina? Eno je leži na Gradskom groblju u Koprivnici, ispod drvenoga križa koji će uskoro zamijeniti mramorni spomenik koji je kod lokalnog kamenoklesara već naručio Marin prijatelj Branimir. Nije štedio novca.
Nakon povratka iz Londona Bareza se zaposlila u Belupu, otprilike 1975. godine, prisjeća se tadašnji rukovoditelj u tvrtki. S obzirom na njezine “kozmetičke papire” iz Engleske, dali su joj da se bavi prodajom Belupove kozmetike, novog biznisa s kojim su imali velike planove.
- Mara nas je stalno plašila svojim vezama s tadašnjim karizmatičnim generalnim direktorom Podravke Pavlom Gažijem, a kasnije i Vladimirom Trojakom, koji je došao na čelo tvrtke nakon što se 1978. godine Gaži kao važan komunistički kadar vinuo u visoku jugoslavensku politiku - svjedoči, pak, Podravkin zaposlenik iz tog vremena.
Je li Mara doista bila tako bliska s Podravkinim rukovoditeljima? Dio naših sugovornika tvrdi kako joj je to priskrbio dobar odnos majčine obitelji, Flatzovih, s Gažijem i Trojakom. Viktor Flatz, Barezin bratić i poznati koprivnički zrakoplovac o kojemu i danas kruže nevjerojatne priče, posjedovao je nikad dovršenu kućerinu tik do Gažijeve. Pretpostavlja se da su živopisni zrakoplovac Viktor i ondašnji šef republičkog MUP-a Pavle zbog toga redovito susjedski komunicirali. No, ima i onih koji se ne slažu s tim tezama. Ti su uvjereni kako je Marina golema moć - a nema sumnje da ju je posjedovala do kraja života - proizlazila iz njezina garda i nametljivog, prodornog ponašanja.
- Ljudi na položajima bojali su se te okretne i lajave žene o kojoj su se ispredale najnevjerojatnije priče. Te je bila agent Udbe, te je ljubovala sa šeikom, te se družila s utjecajnim partijskim direktorima - govori današnja Podravkina menadžerica, također svjedokinja Marina doba.
Postala je nedodirljiva
Kako bilo, Barezina moć brzo se širila u koncentričnim krugovima. Na kraju je ta žena doista postala bliska kućna prijateljica s “generalcem” Podravke Stjepanom Kapustom, nekadašnjim šefom republičkog SDK koji je “poslovni odbor SOUR-a Podravka” vodio do osamostaljenja Hrvatske. Mara je postala nedodirljiva.
- Sjećam se jedne zgode iz 1990. godine. Bareza se kao šefica Belupove kozmetike među prvima uključila u HDZ-ov pokret za hrvatsku neovisnost i htjela je lijepiti nekakve stranačke plakate po Podravkinoj zgradi. Tome se oštro suprotstavio Podravkin marketinški bog Zvonimir Pavlek, tvorac brenda Čokolino i Dolcela. Nije htio da se Podravka, snažno ovisna o jugoslavenskom tržištu, na taj način uvuče u politiku. Pričali su da ga je Kapusta nazvao i rekao mu: ‘Pusti Maru i plakate na miru, neka lijepi gdje hoće’. Plakati HDZ-a potom su osvanuli u sjedištu Podravke u Starčevićevoj, zgradi u kojoj je i dandanas koncentrirana stvarna politička i gospodarska moć Koprivnice i Podravine - napominje bivši HDZ-ov član Uprave Podravke.
Bareza je sanjala neovisnu Hrvatsku. Iz Marina najintimnijeg kruga prijatelja može se čuti kako je tome zacijelo pridonijela i činjenica da su neki članovi njezine obitelji poslije Drugoga svjetskog rata izbjegli u emigraciju. Najviše ih je bilo u Južnoj Americi, odnosno Argentini. To iskustvo raseljene obitelji i bolna sjećanja na vlastiti dom, koji zbog rastave roditelja nikad zapravo nije imala, u Barezi su pobudili ljubav prema - domovini.
U tome je doista bila hrabra i beskompromisna. U svojoj vili u Špoljarskoj ulici početkom 1990. godine primila je i dr. Franju Tuđmana i kardinala Franju Kuharića. Tada to nije bilo nimalo oportuno. Poslije su se upravo u njezinoj kući okupljali čelni ljudi podravskog HDZ-a. I Barezina druženja s velikim prijateljem, ondašnjim alfom i omegom lokalnog HDZ-a Ivanom Đonijem Mesićem, polako prerastaju u legendu.
Bareza se, dakako, od prvoga dana aktivno uključila u logističku potporu Domovinskom ratu. “Koprivnica se brani u Vukovaru i Osijeku, a ne Miklinovcu” (istočnom koprivničkom kvartu, op. a.), znala je reći dok je zauzimala čelnu poziciju u koloni teških šlepera koji su napaćenoj Slavoniji tih godina dopremali oružje i humanitarnu pomoć. Više od 200 kamiona krcatih oružjem, streljivom, hranom, lijekovima i odjećom otišlo je tako iz Podravine u Osijek. Otad datira i njezino veliko prijateljstvo s Branimirom Glavašem, kojim je bila doslovce opčinjena. Poslije se iz toga velikog prijateljstva izrodila ljubav prema Glavaševu sinu Filipu, a kasnije i prema Filipovu sinu Borni.
- Nosila je glavu u torbi tih godina. To se mora priznati - kaže Marin politički oponent Mladen Godek, bivši saborski zastupnik i liberalni gradonačelnik Koprivnice. - Bareza je bila osoba stvorena za sivu zonu, u takvim je uvjetima plivala poput ribe u vodi. Prve ratne godine bile su i više od sive zone - dodaje Julio Kuruc.
- Mara je bila osebujna i slojevita, a zapravo vrlo plemenita. Rijetko se u životu sreće osoba takvih suprotnosti, takve disproporcije između arogantnog načina ponašanja s jedne i nepatvorene dobrote koja se skrivala iza te kulise s druge strane. Njezina uloga u Domovinskom ratu i pomaganju Slavoniji, to je posebna priča koja dovoljno govori o Marinoj hrabrosti i plemenitosti. Često je riskirala vlastiti život kako bi u Osijek i ratom zahvaćenu Slavoniju dopremila potrebnu humanitarnu pomoć i naoružanje. Bila je fascinirana Branimirom Glavašem, a ta njezina fascinacija poslije se izrodila u ljubav prema Glavaševu sinu Filipu. Je li me iznenadilo to što je Bareza svu svoju imovinu oporučno dodijelila Filipu? Bio bih iznenađen da je bilo drukčije - navodi Mladen Godek, bivši HSLS-ovac, a danas HNS-ovac.
Kao mladi pravnik, kasnije i općinski sudac, Mladen Godek družio se s Barezom. Nakon osamostaljenja Hrvatske postali su politički protivnici. Bareza je kao gorljiva gradska vijećnica HDZ-a bila zadojena nacionalizmom, a Godek HSLS-ov gradonačelnik, kasnije i saborski zastupnik lijevih političkih uvjerenja. Negdje iz toga doba datira i Barezin žestok napad na Godeka. Dogodilo se to početkom 2009. godine. Povod - svjedočenje tadašnjeg HDZ-ova potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa na suđenju Branimiru Glavašu za ratne zločine.
Mladen Godek tada je kao agilan član Hrvatskog helsinškog odbora na konferenciji za novinare u Zagrebu beskompromisno opleo po Šeksovoj amneziji i izvrtanju činjenica o ratnim zločinima u Osijeku. Vrh HHO-a tada je Šeksa nimalo uvijeno optužio da laže kao svjedok na suđenju kako bi zaštitio Glavaša, upozoravajući da je time, s obzirom na političku funkciju koju obnaša, osramotio cijelu Hrvatsku.
Nekoliko dana poslije pješačio je koprivničkom ulicom kad se pokraj njega iznenada zaustavio Barezin sivi Mercedes. Svi su u Koprivnici već izdaleka znali prepoznati čija je to “lađa” registarske oznake KC 001 MB.
- Ono što mi je Mara tada izgovorila, nikad nisam doživio. Bila je to prava salva, provala bijesa, teških riječi, uvreda. Jednostavno neopisivo. I što je najgore, nisam uspio doći do riječi. Nije mi dala da progovorim - prisjeća se Godek.
Prva na barikadama
Nakon Domovinskog rata Mara Bareza je sama osnovala Belupov ured u Osijeku i imenovala se njegovom direktoricom. Sve do mirovine 2014. godine živjela je i radila u Osijeku, gradu koji je bio njezin drugi zavičaj. Belupo je nakon Marina umirovljenja zatvorio taj ured, koji ionako nije imao posebnog poslovnog smisla. No, tko je Mari u to vrijeme mogao reći - ne može? Takav menadžer nije se rodio. I kad je 1996. najmoćniji od najmoćnijih, Agrokorov gazda Ivica Todorić, krenuo u svoj neuspješan pohod na Podravku, Mara Bareza bila je prva na barikadama. Digla je jurišnike iz HDZ-a, hrvatske branitelje, lokalne vođe ekstremne desnice i zaprijetila: “Ne damo našu Podravku!”
Mnogi će podravkaši, a bogme i Podravec danas opsovati sve one koji su te godine tjerali Todorića iz Podravke. I prigovarati - obranili su je za sebe, ne za nas. Teško da ima veće istine o toj podravskoj “balvan-revoluciji” koju je, kunu se akteri te sramote, povela upravo milostiva Mara Bareza. Kažu - moćna udbašica, ljubavnica arapskih šeika i hrvatskih bogataša, ratna heroina, žena neopisive ljepote. Ili - duboko nesretna osoba koju je rastrgano djetinjstvo trajno obilježilo.
Odgovor leži vječno prekriven dravskim pijeskom. Onim iz lokalpatriotske poeme čiji refren počinje stihovima: “Vrnul se bum, makar v lesu...” Refren koji je Mara u društvu klupske uprave često pjevala u VIP-salonu pod tribinama Gradskog stadiona u Koprivnici nakon pobjede njezina Slaven Belupa.