Ivan Kukuljević Sakcinski bio je nemoralan, Josip Juraj Strossmayer širio je neprijateljski odnos prema svemu njemačkom, a Ljudevit Gaj bio je prevarant koji je podmićivao moćnike, kupio doktorsku titulu, pronevjerio novac..., neki su od detalja i ocjena izvučenih iz policijskih dosjea 19. stoljeća koji se čuvaju u bečkim arhivima, a o kojima za novi broj Globusa govori Stjepan Laljak, profesor književnosti i filozofije, predsjednik Matice hrvatske Zaprešić.
Nevjerojatni papiri
Laljak je, kako se navodi, više od 40 godina pretraživao arhivsku građu i tu pronašao dokumente koji uvelike mijenjaju dosadašnju sliku političke i kulturne scene sredinom 19. stoljeća. Na temelju tih dokumenata uskoro planira objaviti i prvi svezak knjige radnog naslova “Spisi bečke policije o hrvatskim političarima i književnicima”.
“Nisam mogao vjerovati na što sam sve naišao”, ustvrdio je Laljak za Globus. “Svi političari, književnici, umjetnici, javne osobe praćeni su da se ustanovi njihov odnos prema vladajućem Beču, da se ustanovi mogući odnos prema Beogradu. Bečka policija daje naloge zagrebačkoj policiji, a šef zagrebačke policije Schadek i drugi poslušno izvještavaju Beč”.
Najstariji spisi bečke policije datiraju, inače, u 1751. i govore o Matiji Antunu Reljkoviću, a posljednji su iz 1894., a informacije su, ističe, dolazile iz Zagreba, Splita, Osijeka. Uhodila se, ističe Laljak, svaka značajnija osoba tog vremena, a posebno su sumnjivi bili oni koji su bili okupljeni oko Matice hrvatske, odnosno Matice ilirske.
Gangsterski način
Najinteresantniji bili su političari, urednici i književnici, a najviše spisa, prema riječima Laljka, sačuvano je o Ljudevitu Gaju. Preciznije, o njemu postoji više spisa nego o svim hrvatskim preporoditeljima i političarima zajedno. “Iz neobjavljenih i neprevedenih dokumenata na koje sam naišao došao sam do zapanjujućeg saznanja da je Gaj, navodni vođa hrvatskog preporoda, bio zapravo prevarant i lažljivac... Nakon 1845., a napose nakon 1848. pa sve do smrti, svjedoci smo da je raznim vezama i podmićivanjem uspio na gangsterski način eliminirati protukandidate i dobiti koncesiju za tiskaru 1835., ali ne i da postane vlasnik i urednik novina, nego samo da ih tiska!
Uz pomoć utjecajnih pojedinaca Gaj je zlorabio koncesiju i postao urednik, vlasnik i izdavač novina”, tvrdi Laljak.
Dvaput prodali rukopise
Ljudevit Gaj preminuo je 1872. godine u 63. godini. Pod stečajem je cijela njegova imovina i njegovi sinovi bili su primorani prodati očevu ostavštinu, uključujući i rukopise knjiga. No, Zemaljska vlada navodno je Gaju, još od 1835. do 1848., isplatila golem novac za vrijedne rukopise hrvatskih pisaca, no on je te rukopise, umjesto da ih preda knjižnici, zadržao. Nakon Gajeve smrti njegovi sinovi drugi su put prodali iste te rukopise hrvatskoj državi.
Uhićen jer je ucjenjivao srpskog knjaza Miloša
Stjepan Laljak je u dokumentima pronašao i podatke o tome da je Ljudevit Gaj ucjenjivao i srpskog knjaza Miloša Obrenovića koji je predao prijavu o ucjenama ljubljanskoj policiji, a što je bilo proslijeđeno magistratu u Zagrebu za daljnju obradu protiv Gaja. Kad je napokon uhićen, priveden je na ispitivanje u Beč, ali je pušten “zbog nedostatka dokaza”... “Da bi novac vratio Milošu, morao se uvaliti u dugove pa je počeo ucjenjivati Kaptol. Pronađeni spisi svjedoče koliko je tisuća forinti iskamčio od Kaptola, Židovske općine, od knjaza Miloša i drugih, obećavajući usluge...”
PROKAZIVAJUĆI DRUGE ČUVAO BANSKI POLOŽAJ
Iz dokumenata o velikanima
Dimitrije Demeter
“Spjevao i objavio pjesmu kojom je neprimjerenim riječima veličao Ljudevita Gaja. Istoga dana policija to dojavljuje u Beč, novine su zaplijenjene, a pjesma zabranjena”, navodi Laljak.
Ivan Kukuljević Sakcinski
“Veliki župan Kukuljević je penzioniran s dvostruko nižom mirovinom, jer je stigla dojava od žbira da je plesao na zabavi u Narodnom domu: naime, u Zagrebu su preporoditelji provodili direktivu da se plešu samo narodna kola, a trebao se plesati bečki valcer”.
Mirko Bogović
“Bogović je kao urednik lista Neven izdao pjesmu Ivana Filipovića u kojoj ima stihova o tome da stanje u Hrvatskoj i nije najbolje. Obojica su uhapšeni i osuđeni.”
August Šenoa
Doušnici 1866. o njemu pišu: “Stigao u Prag vlakom u 12 sati; došao u hotel, otišao na ručak s tim i tim, bio u pivnici toj i toj...’ O Šenoi ništa “nepodobno” nisu našli.
Biskup Josip Juraj Strossmayer
“Kada je išao u Beograd i Zemun, žbiri su ga pratili i u crkvu.
Posjećujući katoličke župljane na ‘onoj strani’, previše se zalagao za širenje katoličkog nauka, što je pogađalo pravoslavce.”
Josip Šokčević
“Hrvatski ban od 1861. do 1865., upamćen po gospodarskom procvatu Hrvatske, pisao je bečkoj policiji cinkaroška pisma, čuvajući na taj način svoju poziciju.”