Kad sam pokretao Senzore, udrugu za pomoć djeci sa senzornim poremećajima, nisam imao uopće sliku o tome kakva će djeca doći po pomoć. Ja sam do tada vidio samo svog sina, a u udrugu su nahrupila djeca sa širokim spektrom oboljenja i stanja.
U meni je proradio menadžerski radni takt i htio sam pronaći brza rješenja za te goruće potrebe. Počeo sam jako žuriti, djelovati neplanski i raditi prevelik broj pogrešaka jer sam osjećao ogroman vremenski pritisak. Velik dio djece nije imao vremena za gubljenje, a kad su sa svojim roditeljima došli na moj prag, ja sam to osjetio kao nešto moje vrlo osobno. Kako bi se reklo slalomskim rječnikom, bacio sam se na glavu. To me je kasnije jako skupo koštalo, taj izostanak umjetnosti malih koraka.
No, neovisno od tome ne osjećam se kriv...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....