Veljaču, mjesec zaljubljenih, premijer Andrej Plenković iskoristio je za pokušaj popravka odnosa s Kinom. Prvo je na virtualnom sastanku inicijative Kina + 17 sipao hvalospjeve na račun Kine. Kineskom vodstvu zahvaljivao je na pomoći u borbi s koronapandemijom "što je spasilo mnoge živote", založio se za što snažnije gospodarske odnose Kine i Europe. Te istaknuo kao je Hrvatska je u tom pogledu posebno usredotočena na područja infrastrukture, znanosti i inovacija, kao i turizma, mobilnosti i malih i srednjih tvrtki.
Onda je u ponedjeljak otišao na gradilište Pelješkog mosta i divio se kineskim radnicima koji grade taj objekt. Hvalio njihovo znanje i umiješnost. A još prije mjesec i pol dana te ljubavi, srdačnosti i divljenja nije bilo ni u tragovima. Plenković je na kraju prošle godine Kinezima rekao veliko "NE" i natječaj za dodjelu koncesije na kontejnerskom terminalu na Zagrebačkoj obali u Rijeci je poništen. A samo zato što su Kinezi dali najbolju ponudu, a Europska komisija i Sjedinjenje Američke Države žestoko su se protivile ulasku Kineza u Jadransko more na sljedećih 50 godina.
Sličan žestoki pritisak na Hrvatsku iz Bruxellesa pokrenut je prije tri godine kada je također na međunarodnom natječaju kineska tvrtka CRBC dala najbolju ponudu za izgradnju Pelješkog mosta. Europskim birokratima smetala je činjenica što će most graditi Kinezi, a financiraju ga građani Europske unije. Pritisci su bili žestoki i ogromni, ali tada je Zagreb bio čvrst i uporan i nije dao protiv Kineza. Danas, skoro tri godine poslije, potpuno je jasno da se tada pokleknulo, mosta danas ne bi bilo.
No, pod europskim pritiskom popustilo se vrlo brzo. Kinezi su nudili financiranje i izgradnju nizinske pruge prema Rijeci, potpisani su i neki sporazumi, Plenković je tražio kineskog premijera, ako može što učiniti, da se kineske tvrtke jave na natječaj za koncesiju u Riječkoj luci.
Kineska ponuda je ubrzo stigla, ali iz Bruxellesa su već krenula upozorenja i Zagreb je suvereno i neovisno pokleknuo i pokazao srednji prst Pekingu. I to takoreći istog dana kada se Bruxelles pohvalio da je s Kinom postigao načelni dogovor o sveobuhvatnom sporazumu o investicijama. Pa tako europski birokrati s Kinom mogu ravnopravno pregovarati i razgovarati o gospodarskoj budućnosti, a hrvatskima je to zabranjeno.
Situacija na međunarodnoj sceni mijenja se takoreći iz tjedna u tjedan. Još prije nekoliko tjedana hrvatski premijer i njegovi ministri kleli su se u zajednički sustav nabave cjepiva protiv korone na razini Europske unije i sotonizirali svakog tko je i pomislio na nabavu ruskog cjepiva. Sada Plenković daje naloge ministrima da pregovaraju o tome mimo Bruxellesa.
Kada za pet, šest godina Bruxelles, Washington i Peking ponovo budu u velikoj gospodarskoj ljubavi, a Hrvatska neće imati ni koncesionara u riječkoj luci ni nizinsku prugu, tko će tada odgovarati za pogrešne dugoročne geostrateške procjene i propuštene šanse? Po običaju - nitko. Tada će nas samo jedan most na jugu Hrvatske podsjećati da su naši političari barem jednom imali kičmu i izborili se za hrvatske interese te nisu bespogovorno slušali europske birokrate.