Slobodan Praljak (Čapljina, 2. 1. 1945. - Haag, 29.11. 2017.), bio je umirovljeni general pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane.
Bio je predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane te načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine.
Njegova prvostupanjska presuda od 20 godina zatvora potvrđena je od Žalbenog vijeća, no Praljak je prekinuo daljnje izricanje presude ispivši nepoznatu tekućinu iz bočice, uz riječi kako on nije ratni zločinac te da s prijezirom odbacuje izrečenu mu presudu.
Slobodan Praljak završio je tri fakulteta. Godine 1970. postao je inženjer elektrotehnike nakon diplome na Fakultetu elektrotehnike u Zagrebu s prosjekom ocjena 4,5. Godine 1971. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu filozofiju i sociologiju. Godine 1972. je diplomirao na Akademiji za kazalište, film i televiziju (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Predavao je filozofiju i sociologiju.
Tijekom sedamdesetih i osamdesetih bio je kazališni redatelj u Zagrebu, Osijeku i Mostaru. Režirao je televizijsku seriju Blesan i tulipan, TV drame Novela od Stanca i Sargaško more, dokumentarni film Smrt psa (1980.), film Povratak Katarine Kožul (1989.) te dokumentarne video radove Sandžak i Duhan (oba 1990.).
Tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio je istaknuti, ali i kontroverzni vojni zapovjednik. Na početku Domovinskog rata 1991. godine pristupio je dragovoljno oružanim snagama Republike Hrvatske i promaknut je u čin general-bojnika. Dana 3. rujna 1991. godine kao dragovoljac sa satnijom hrvatskih umjetnika umarširao je u Sunju, gdje su se vodile krvave bitke koje i danas nisu do kraja opisane.
Tijekom 1992. i 1993. radio je kao jedan od 14 članova Vijeća nacionalne obrane Republike Hrvatske i član Hrvatskog državnog povjerenstva za odnose s UNPROFOR-om. Bio je visoki predstavnik Ministarstva obrane RH, a 13. svibnja 1993. imenovan je za predstavnika Ministarstva obrane u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane.
Od 24. srpnja do 8. rujna 1993. godine general Slobodan Praljak bio je načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. U studenom 1993. Praljak je došao u sukob sa zapovjednikom Kažnjeničke bojne HVO-a Mladenom Naletilićem Tutom, što je rezultiralo Praljkovom smjenom s položaja načelnika Glavnog stožera HVO-a.
Dana 9. studenog 1993. srušen je Stari most u Mostaru, a većina svjetskih medija je za taj čin optužila Hrvatsko vijeće obrane na čelu sa Slobodanom Praljkom kao načelnikom, iako je on razriješen dužnosti dan prije. Praljak tvrdi kako je most srušen aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenoga na lijevoj obali Neretve, na kojoj je bila Armija BiH.
Suborci iz rata cijelo su vrijeme hvalili generala. ”Ozbiljan i strog čovjek, uvijek spreman preuzeti kontrolu nad svime. Sve je moralo proći kroz zapovjedništvo i uvijek je tražio da se ispravno postupa sa zarobljenicima”, kaže branitelj Željko Krapijan. ”On je strahovito pametan, inteligentan, slučajeve je rješavao pojedinačno, ali mislim da je u trenutku, u sekundi, napravio psihološki profil pojedinaca. Odmah je vidio kako se s kime mora razgovarati, kakvim tonom”, sjeća se branitelj Željko Stojaković. Kada bi Praljak ugledao ustaško znakovlje kod nekoga, tražio je da se to odmah makne. ”Bio je među onim zapovjednicima koji su držali do čovjeka, do pojedinca. Za njega je svatko bio čovjek”, govore i danas oni kojima je general, elektrotehničar, filozof, kazališni i filmski čovjek zapovijedao.
Privatni život
Njegov privatni život također je privlačio dosta pažnje. Praljak je bio u braku s Kaćušom Babić, bivšom ženom njegova prijatelja pjesnika Gorana Babića. Urednik kulturnog tjednika, Babić je imao i dvoje djece - sina Nikolu i kćer Natašu. No, brak s Kaćušom nije potrajao te se ona s dvoje male djece odlučila preudati i to za Babićeva dobrog prijatelja, tada još široj javnosti malo poznatog Slobodana Praljka. Babić je 90-ih godina pobjegao iz Zagreba u Beograd.
Djeca su toliko snažno zavoljela svog poočima da je sin Gorana Babića, Nikola, zadržao očevo prezime, ali si je dodao i Praljkovo.
Riječi Slobodana Praljka ”nisam ratni zločinac i odbacujem presudu suda”, neposredno prije nego što je popio otrov od kojeg je umro, ostat će trajno vezane uz rad Međunarodnog suda za ratne događaje počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Posljednji čin rada suda održan je u tako dramatičnim okolnostima, a general Praljak nedugo nakon toga preminuo je u bolnici.