Sedam je sati ujutro. Desetak mladića i djevojaka izlazi iz svojih šatora uz cestu prema Glini. Popiju kavu, stanu mirno jedni pored drugih. Slijedi dizanje zastave. Prosjedi čovjek ispred njih, povikne "Iznad svih". Oni mu uglas odgovaraju "Hrvatska". Sjedaju u automobile, vođa izlazi na cestu i zaustavlja promet dok njegova ekipa, ne izađe na prometnicu.
Spremni su za teren.
Ekipa vođu zove General, on njih svojom vojskom.
Svakodnevni je ovo ritual u kampu Vladimira Bistrovića. Svi su se uživjeli u svoje uloge, Generala rado slušaju. "Svaka mu je na mjestu", kažu.
Ovi volonteri na potresom pogođenoj Baniji, uglavnom "rješavaju" krovove. Skidaju dimnjake, krpaju gdje treba, raskrivaju, pokrivaju ceradama. Sve generalove ekipe skinule su na desetke dimnjaka s kuća oštećenih u razornom potresu 29. prosinca.
Od tada se do danas tlo svako malo iznova zatrese, ali ljudi na krovovima na to su već navikli.
General je Vladimir Bistrović, inženjer agronomije, viši stručni savjetnik u Ministarstvu poljoprivrede, proteklog su mu vikenda "vojnici" bili članovi varaždinskog SRD 315 Sjeverozapad.
- Već na prvoj kući smo se brzo rasporedili i podijelili uloge. Srušili smo dva dimnjaka. Nino, Tomislav i ja smo bili na krovu. Ostali su ispod krovišta hvatali cigle koje smo gore razbijali s hiltijevkom pa dodavanjem spuštali – ispričala nam je Jelena Sekelj.
Sportašica je, sudjelovala je dosad na mnogim teškim utrkama, trčala na Ultra trail du Mont Blanc, ali ništa joj, kaže, nije bilo teže podnijeti od vikenda u selima na Baniji. Emotivno teško.
- Bili su mi to među najljepšim danima u zadnjoj godini. Jer su nam srca puna. Ljudi koje smo upoznali su bili sretni i zahvalni. Sve bi nam dali kaj su imali da nam zahvale. Mnogi su nas pozvali u goste kad sve ovo završi. S druge strane, to kaj smo tu vidjeli.. Sve naše nezadovoljnike i gunđala koji samo tipkaju po internetu, kukaju i žale se, trebalo bi na jedan dan poslati, recimo u Glinu. Da vide kak' tamo ljudi žive. Pa da shvate koliko u životu imaju – govori nam Jelena, društvo kima glavom.
Dobro je imati vođu
Odlična su ekipa, međusobno se uvažavaju, znaju tko je u čemu bolji.
Sa sobom su donijeli alat, General im je iz skladišta donosio potreban materijal. Donijeli su i opremu za penjanje. Dio Varaždinaca ostao je spavati u logoru, troje ih je išlo svaku večer doma i ujutro su se vraćali.
General im je brzo i lako prirastao srcu.
Shvatili su brzo, kažu, još nešto. – Nisam nikad mislila da ću to reći, ali dobro je imati vođu. Čovjeka kojemu vjeruješ. Tako vlada red i stvari su pod kontrolom. Ima to smisla – kaže nam Jelena.
Iznova svi kimaju glavom.
Tko je čovjek zbog kojega sve redom sportaši pristaju stati u vrstu i još malo pa salutirati?
- Bio sam hrvatski dragovoljac, poslije sam se bavio humanitarnim konvojima da bih godinu dana bio bez posla, socijalni slučaj s trudnom ženom i kćerkom Dijanom, danas flautisticom u Zagrebačkoj filharmoniji. Živjeli smo u gradskom socijalnom stančiću od 22,4 kvadrata – govori o težim vremenima.
Iako je i njemu i njegovima bilo teško, stalno je prikupljao humanitarnu pomoć za druge. Šleperi i šlepere je iz Njemačke dovodio u poslijeratni Vukovar. Primijetio ga je tu, danas pokojni, dr. Juraj Njavro, pa kad je čuo da je Vladimir Bistrović nezaposlen, našao mu posao u Ministarstvu poljoprivrede. I dugi je Njavro, Đuro, utjecao na egzistenciju mladog humanitarca.
- Pokrenuo je kredite za mlade obitelj s kojim sam kupio kuću. Dvojica Njavre su mi sredili život. Obojica su Hercegovci pa kad mi netko kaže nešto protiv Hercegovaca, ne smije mi to reći – ozbiljan je.
Supruga mi je umrla 2003. godine u 30. godini života. Sam je podizao djecu. Kćerka svira flautu u Zagrebačkoj filharmoniji.
Na njegovu je inicijativu pokrenuta sadnja lješnjaka u Daruvaru, koji je za mnoge Daruvarčane danas egzistencija.
Ljuljalo kao ludo
Kad je poplavila Gunja, organizirao je sakupljanje humanitarne pomoći za stoku i s prijateljima ju i odvezao u poplavljeno područje.
- Kad sam vidio ovo, nisam mogao izdržati. Doma imam djelomično pokretnog oca i, hvala Bogu, sina koji o njemu brine. Sjeo sam u auto, pozvao prijatelja Dejana koji se spremio u dvije minute i krenuli smo za Petrinju. Jedva smo se probili, bio je to neorganizirani kaos. Mnogo kvalitetnih dječaka iz navijačkih skupina. Nazvao sam prijatelja koji tu ima kuću i pozvao ih, tko želi, na spavanje. Kad smo stigli, vidjeli smo da kuća samo čeka da neka roda sjedne i sruši se. Spavali smo u autima, u šupi, kako tko. U četiri ujutro sam zvao sve koji su mi pali na pamet za kamp kućice. Poslali su ih ljudi s Krka, hvala im. Lupio nas je potres u četiri sata ujutro, bio sam na kamenom mostu, ljuljalo me kao ludo. Mislio sam da letim u zrak s mostom. Drugi dan sam pozvao lokalnog čovjeka, napravili smo kartu s 12 sela. Po jedan je auto išao u svako selo, vozio pomoć i popisivao što kome treba i to smo punili – uveo je red u kaos Vlado Bistrović.
Sa šefom je Stožera civilne zaštite Bjelovarsko-bilogorske županije dogovorio logističku potporu.
- Izvrsni su. Dali su nam što god smo trebali. Dobili smo velike šatore za spavanje hranu su nam dovozili iz restorana 'Baka' u Garešnici, opremili su nas kacigama i prslucima. Stavili smo se pod njihovo zapovjedništvo. A tada smo počeli pozivati ljude. Pozvao sam Tomislava Đurovića, prijatelje Franju Lovrića i Darka Vanjeka, svoju vojsku, svoje sokolove. Vjeverice – uopće ne misli Bistrović da je, umjesto na razrušenoj Baniji, mogao biti negdje drugdje.
Glina je, kaže, bila skroz zapostavljena kad su stigli. Izvrsno surađuje s tajnicom potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića i s njim samim.
- Zajedno sa saborskim zastupnikom iz Daruvara Vladimirom Bilekom pomagali su gdje god je zapelo – jedini su političari koje će u ovoj nevolji spomenuti inženjer Bistrović.
'Nemojte pljuvati po navijačima'
Za pravoslavni Božić ispekli i odnijeli pečenje u selo Jabukovac.
- Odlično surađujemo s ljudima srpske nacionalnosti. Ako ovo ne ujedini sve hrvatske građane, onda nas više ništa ne može ujediniti. Navijačke skupine su kvalitetni dečki sa srcem i nemojte, molim vas, pljuvati po njima. Prvi su se organizirali i došli, išli sa mnom kud je trebalo. Nisu pitali jer je kuća srpska ili hrvatska, penjali su se na krov. Ostali smo bez tehnike, jučer su došli Bad Blue Boysi, njih 20-ak i pomogli su nam – ponosan je, kaže, na hrvatsku mladost.
Odakle mu nadimak General? Vlado Bistrović bavi se i prodajom božićnih jelki na Kvatriću i tamo je vođa ekipa. Oni su ga krstili Generalom. Pročulo se to u Glini pa i vojska amatera ima svog generala. Vladimir Bistrović boluje od PTSP-a i ovo je za njega, kaže, prava terapija.
U ratu mu je raketirana kuća, ginula je rodbina i prijatelji. Ratne su rane duboke. S Banije je otišao na liječenje.
- Moram i želim se liječiti i biti puno bolji otac svojoj djeci.
Potres zove "Stari medo".
– Svako malo zabrunda, onda ga netko naljuti pa rukne jače.
Marko Dugandžić najbolje opisuje Generala.
- Čudo od čovjeka. Na prvu malo čudan, kad ga se skuži, nema boljega – ozbiljan je. I opet svi kimaju glavom. Ovoga puta znatno žustrije.
General je radni kamp "zatvorio" u utorak. Zasad.
Jučer je sjeo u kombi i na Baniju vozio donaciju suđa, pribora za jelo, keramike... Za danas je pripremio donaciju Bjelovarsko-bilogorske županije - laptope za obitelj Prašnjak s 12-ero djece.
Službeno, ovaj je Generalov volonterski pohod, dio radne terapije koju mu je u liječenju PTSP-a prepisao njegov terapeut.