Cigle su se na zidu te male kućice toliko razišle da se kroz pukotine iz dnevnog boravka gotovo vidi u dvorište. Bor s ukrasnim kuglicama rasuo se po parketu. Dočekali su tu Božić, a trebali su i Novu 2021. godinu. Obitelj Andrije Marinovića sad sjedi na terasi s kaminom uz koji se griju na drva. Sličnu sudbinu dijele i njihovi susjedi jer su brojne kuće u mjestu Strašnik, gdje ih je većina bila sanirana i sagrađena u obnovi Hrvatske poslije rata, uništene.
Snažan potres magnitude 6,2 stupnja po Richteru, koji je 29. prosinca 2020. godine pogodio Petrinju, pretvorio je Banovinu u ruševine. Brzo se poteglo pitanje tko je srušio kuće na Baniji: potres ili korupcija? Splitski urbanist Branko Poljanić o tome je u Slobodnoj Dalmaciji izjavio: "Nešto što je obnavljano prije 20 godina moralo je izdržati ovaj potres. Naprosto nije moguće da se objekti rađeni prema propisima, uz valjane dokumente, tako sruše".
Melita Bestvina, predsjednica Hrvatskog društva sudskih vještaka i procjenitelja, poručila je u Lideru također da je analizom materijala na licu mjesta lako utvrditi tko je odgovoran. "Ako je s projektom sve u redu, odnosno ako uključuje izračune o potresu, problem je u izvođaču i nadzoru", napominje u Lideru Bestvina i dodaje da "sve zgrade moraju biti otporne na osam stupnjeva Mercallijeve ljestvice".
Jedan od vlasnika kuće obnovljene poslije rata, Tomislav Stanić, u Slobodnoj Dalmaciji je također iskazao nepovjerenje u obnovu:
Nalog policiji
"Koja je ovo država, ej! Čovjeku sruše kuću u ratu i onda mu je država kao obnovi, ali tako da ga zapravo pokrade, i njega i sve nas koji smo tu obnovu platili. Ne samo da ga pokrade, nego mu doslovce zbog lopovluka ugrozi život. Ne mogu se sjetiti da je netko zbog toga završio u zatvoru, da mu se sudilo ili da je bio prozvan.
A dalo bi se to nakon ovog potresa lijepo istražiti. Da vidimo te projektante i nadzorne inženjere, da vidimo te izvođače radova i sve one državne birokrate koji su provodili i organizirali tu besramnu pljačku zvanu obnova..." Sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, koji je tada u Ministarstvu obnove i razvitka bio glavni inženjer za to područje, pokušao je obraniti program poslijeratne obnove.
"Prema podacima statičara, nijedna novoobnovljena obiteljska kuća nakon rata nije srušena. Ima oštećenja i smatram da su napravljene prema tadašnjim standardima. Ima oštećenih kuća, ali nijedna nije srušena, informacije da su se te kuće srušile nije istina", ponovio je Žinić. Isti taj dan stojimo ispred kuće u mjestu Prekopa nedaleko od Gline.
U obnovi sanirana kuća Stjepana Vrbanca se urušila. Prvi kat je doslovno legao na prizemlje i još se sve nakosilo, no Vrbanac je optimističan. Nikoga ne krivi, niti ne proziva. "Samo dobro da nitko nije bio unutra", kaže. No, saborski zastupnik Nino Raspudić oštro je reagirao na župana Žinića, pa je na društvenim mrežama napisao: "Tko je ovdje lud? (Ili - vjerujem li više HDZ-ovom županu ili vlastitim očima)".
Ta rasprava o tome jesu li kuće stradale zbog potresa ili korupcije u javnom prostoru pretvorila se doslovno u 'lov'. Međutim, treba napraviti razliku između sanacije i rekonstrukcije građevina jer obnova nije podrazumijevala i rekonstrukciju, već se radilo o otklanjanju ratnih šteta.
Isto tako treba reći da su mnoge od starih građevina tijekom procesa obnove sanirane, dakle na temeljima stare kuće se saniralo ono što je u ratu stradalo na toj kući, primjerice krov, a sve s ciljem da se otklone ratne štete, a ne da se staru građevinu rekonstruira kako bi postigla veću otpornost na potrese. Kako bi smirio "loptu", premijer Andrej Plenković protekli je tjedan dao nalog policiji i DORH-u da to što prije ispitaju.
Potom se oglasio i DORH rekavši da će USKOK od policije tražiti provođenje kriminalističkog istraživanja.
Josip Atalić, profesor s Građevinskog fakulteta u Zagrebu i koordinator pri Hrvatskom centru za potresno inženjerstvo, koji s kolegama već danima pregledava zgrade u Petrinji i okolici, kaže da s terena dobiva informacije da je sve više kuća vezanih za proces obnove stradalo. Treba, naravno, napraviti distinkciju između kuća koje su sanirane, odnosno onih koje su obnavljane na starim temeljima i zidovima od onih koje su tada građene od temelja.
"Zakon o obnovi propisivao je tada za projektante dosta grube uvjete, a njihov projektni zadatak tada nije bio pojačati kuće, već ih sanirati kako bi se ljudi što prije vratili. Naravno, to nije opravdanje za loše postupanje ("fušarenje") i sve nepravilnosti treba prokazati te time upozoriti projektante za budućnost, odnosno pokušati podići projektiranje na viši nivo.
Ali prije nego što krene lov na vještice, treba sagledati kontekst u kojem se tada radilo, odnosno u kojem su projektanti morali djelovati, treba imati na umu da se išlo na obnovu što većeg broja kuća, odnosno valja uzeti u obzir i novac, dilema je hoćeš li obnoviti 1000 kuća ili deset. Isto tako, činjenica je da je nakon potresa u Skoplju 1964. godine vertikalni serklaž postao 'must have' (nažalost, bilo je izuzetaka) jer se pokazalo da su se takve zgrade značajno bolje ponašale, primjerice nisu se, slikovito rečeno, "rasule". Nisam ta generacija, ali nije fer napadati općenito jer većina inženjera radi svoj posao kvalitetno i odgovorno", govori Atalić.
Inženjer građevine Milan Crnogorac kao jedan od sudionika obnove objašnjava da je razina radova obnove i širina građevinskih zahvata na kućama isprva bila utvrđena Uredbom, a zatim Zakonom o obnovi, a "ne voljom građevinskih inženjera". "Uredba o obnovi od 25. svibnja 1995., 20-ak dana nakon Bljeska.
Članak 4. propisuje: 'Osnovni radovi obnove obiteljske kuće izvode se: tako da se kuće dovedu u stanje koje je bilo prije njihova oštećenja odnosno razaranja,... i ne povećavajući u pravilu razinu ni osnovnu kvalitetu materijala koji se ugrađuju..." Kasnije Zakon o obnovi iz ožujka 1996. u članku 23. propisuje: "... osnovni radovi obnove i radovi unutarnjeg uređenja obiteljske kuće ili stana organiziraju se, projektiraju i izvode tako da se razaranja ili oštećenja otklone...", ukazuje Crnogorac.
Uputa, a ne projekt
Tijekom obnove Ministarstvo je s više naputaka, priča Crnogorac, usmjeravalo obnovu, a projektanti su za obnovu kuća radili elaborate, takozvanu Uputu za sanaciju u ratu oštećene obiteljske kuće. "Elaborat u naslovu sadrži odrednicu sanacija, a ne rekonstrukcija, te ima naziv uputa, a ne projekt.
Dakle, i Uredba i Zakon o obnovi propisuju da se oštećenja otklone te da se kuće dovedu u stanje prije njihova oštećenja. Pretežni dio kuća prije ratnih djelovanja nije imao potrebnu protupotresnu otpornost, a provedbom ratne obnove povećana je protupotresna otpornost kuća, izvedbom stropnih ploča-dijafragmi, a na pretežnom dijelu kuća izvedeni su i serklaži, ali ne uvijek u punoj strukturi.
Obnovljene kuće su imale veću otpornost u odnosu na predratno stanje, ali im potresna otpornost nije povećana do potrebne razine da bi bile nedvojbeno sigurne na potres, što je posljedica pravila sanacije". Također dodaje da je posebno važno naglasiti da je potres bio bitno većeg intenziteta nego potresi prema seizmičkoj karti koja je bila sastavni dio seizmičkih propisa.
"Rekonstrukcija je precizno definirana prema Zakonu o građenju kao izvođenje radova na građevini tako da se tim radovima utječe na bitna svojstva građevine, a jedno od bitnih svojstava je i mehanička otpornost i stabilnost, što znači i otpornost na potres. Sanacija znači otklanjanje šteta te povratak stanja sigurnosti na predratno stanje. Rekonstrukcija znači bitno pojačanje konstrukcije, ali to nije bilo usvojeno.
Rekonstrukcija kojom bi se na 100.000 obiteljskih kuća provelo pojačanje konstrukcije na propisanu protupotresnu otpornost prema tada važećim tehničkim propisima koštala bi znatno više, oko 50 posto više, i znatno dulje bi trajala, a cilj je bio povratak stanovništva njihovim kućama. Država se pri završetku rata odlučila za brzi proces obnove da se omogući povratak stanovništva te je usvojila relativno restriktivniji pristup obnovi, zbog brzine obnove i troškova".
U obnovi u Hrvatskoj, kažu u Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje, sanirano je i sagrađeno 158 tisuća ratom oštećenih kuća i stanova, a vrijednost obnove iznosila je 17,6 milijardi kuna. Na području Sisačko-moslavačke županije obnovljeno ih je najviše u razdoblju od 1997. do 1999. godine - 25 tisuća stambenih jedinica. To je radilo oko 200 izvoditelja radova te 80- ak projektanata i nadzora.
Vrijednost obnove za to područje iznosila je 2,6 milijardi kuna. "Postojali su troškovnici propisani od strane Ministarstva za obnovu i razvitak. Za svaku kuću izrađena je uputa o sanaciji koja je, sukladno pravilima obnove koje je odredilo Ministarstvo, sadržavala vrlo detaljan i precizan troškovnik, odnosno procjenu vrijednosti radova sanacije na pojedinom objektu. U prosjeku su troškovi gradnje zamjenskog objekta, a takvih je zbog ratnih razaranja bilo više od 95 posto, iznosili oko 350 do 400 eura po četvornome metru, ovisno o veličini zamjenskog objekta.
Gradili su se od 35 pa uglavnom do 55 četvornih metara, ovisno o broju članova kućanstva", počinje razgovor građevinski inženjer Tvrtko Salitrežić, direktor i suvlasnik projektnog biroa Sirrah-projekt za projektiranje i nadzor u građevinarstvu d.o.o., koji i danas posluje. To znači, primjerice, da su kućice od 35 četvornih metara stajale manje od 100 tisuća kuna.
"Tih 90-ih bili smo jedan od projektnih biroa koji je radio na poslovima izrade uputa za sanaciju ratom oštećenih objekata na području Banovine. Konkretno, u Strašniku je naša tvrtka 1996. izradila upute za sanaciju 50-ak objekata i nadzirali smo izvođenje radova koje je izvodila tvrtka K.R.S. iz Zagreba. Kompletnu dokumentaciju smo ipak sačuvali te je ona, i nakon 25 godina, na raspolaganju svima koji žele izvršiti bilo koju vrstu provjere, ali to nas do danas još nitko nije zatražio." Taj projektni biro danas zapošljava 30-ak stručnjaka koji su, kaže, i ovih dana na terenu na području Banovine.
"Ponosan sam na projekt obnove Hrvatske, ali odgovornost za sve eventualne nedostatke treba što prije utvrditi. Povezivanje obnove i 'korupcije-ratnog profiterstva' najteža je optužba, koju je najlakše provjeriti. Postupak je vrlo jednostavan: potrebno je samo usporediti izrađenu uputu o sanaciji pojedinog objekta sa stvarno izvedenim stanjem, odnosno isplaćenim iznosom prema izvođaču radova. Za sve to postoji dokumentacija koju je, prema zakonu, dužan čuvati investitor, odnosno njegov pravni sljednik, za sve vrijeme dok građevina postoji", govori Salitrežić.
Tomislav Stanić iz Strašnika pokazuje nam, pak, kako su cigle na kutovima njegove kuće skliznule jedna s druge. "Takvu mi je kuću napravila država. Kod obnove. Tako su obnovili sve kuće na ovom području. Bez betona i željeza. Ne samo u Strašniku, koji je nakon rata ostao s nekoliko čitavih kuća", pokazuje Stanić dok s obitelji i prijateljima pokušava u dvorištu pripremiti tlo za postavljanje kontejnera.
Građevinski inženjer Salitrežić objašnjava da se statika tada radila prema propisima iz 1981. godine. "Upute o sanaciji objekta izrađene u potpunosti u skladu s tadašnjim zakonskim propisima, a posebno s onima koji su vezani uz tehničke normative za gradnju objekata na seizmičkom području. Tada važeći propisi bili su iz 1981. godine, preuzeti iz bivše Jugoslavije.
Prema tom pravilniku za objekte prizemlje plus jedan kat, a to su apsolutno svi objekti koji su izvedeni u obnovi, a koji se nalaze u VIII. stupnju MCS seizmičnosti (područje Petrinje), nije potreban proračun otpornosti objekta na seizmiku, niti je potrebno izvoditi vertikalne serklaže, tako da oni - sukladno svim zakonskim propisima - nisu niti bili predviđeni uputama o sanaciji.
Također napominjem kako i prema današnjim, znatno preciznijim i rigoroznijim propisima EUROCOD-8 iz 2013. godine vrijede gotovo isti principi prilikom projektiranja takvih manjih objekata", kaže Salitrežić te dodaje da se i pitanje kvalitete betona kojim se tada radilo može provjeriti.
Na presjeku rasjeda
"Isto tako, treba uzeti u obzir da je baš naselje Strašnik, koje se nalazi točno na presjeku dva rasjeda, nažalost bilo epicentar niza potresa s najvećom oslobođenom energijom ikada na području Hrvatske otkad se vrše službena mjerenja. Prema informacijama naših inženjera s terena, koji su obišli kuće za koje smo izradili upute, a koje se nalaze samo pet do šest kilometara od epicentra potresa, javljaju kako se niti jedna naša kuća za koju smo izradili uputu nije srušila, oko 80 posto je doživjelo samo manja oštećenja, dok će oko 20 posto kuća morati ići u eventualno ozbiljnu sanaciju", napominje Salitrežić.
Marinović s početka priče kaže da njegova kuća nije ni upisana u zemljišne knjige. Dakle, prema tadašnjem Zakonu o obnovi nisu se čekale građevinske dozvole, nego se gradilo prema takozvanoj uputi.
Zakon je propisao da za razrušene i oštećene kuće nisu trebali akti za gradnju, odnosno bili su izuzeti od Zakona o građevinskoj dozvoli. Kuće su se obnavljale prema pravilima koje je donosilo Ministarstvo, na čijem je čelu tada bio Jure Radić, danas pokojni.