Kako je s nogometnim pobjedama rasla nacionalistička pomama, sve su se glasnije prokazivali i izdajnici koji se nisu radovali s Vatrenima. To je neminovno, kad god se nacija oko nečega ujedini, dežurni se podignu na prste i strogo motre tko nam kvari jedinstvo.
Ovaj se put istaknuo Joško Jeličić, jednom davno umjereno uspješan vezni igrač, a danas cijenjeni televizijski komentator, veliki Hrvat, po vlastitom priznanju, koju strahovitom srdžbom ispunjava da neki zemljaci ne dijele njegova sveta domoljubna čuvstva.
Gledateljima se vrlo dopao trenutak nakon pobjede nad Brazilom, kad je on sebi dopustio da bude prost u eteru, i to mu nije u žaru navijanja izletjelo, već je bilo namjerno, unaprijed je najavio: "Platit ću kaznu, ali moram reći ovo – mali smo, ali smo jebeni!" Mene njegova izjava nije posebno impresionirala, već me je u mislima odvela na jednu zgodnu knjigu otprije nekoliko godina.
U autobiografskim zapisima "Priče pokraj puta" muzičar Želimir Dundić Dundo opisuje kako je s Trijom Gušt svirao na više od šest stotina vjenčanja, a samo mu je jedan škrti mladoženja ostao dužan. Nogometaš, u knjizi se ne imenuje, ali po opisu može biti samo jedan. Jednom davno umjereno uspješan vezni igrač, a danas cijenjeni televizijski komentator.
Palo mi je na pamet, kad je Joško Jeličić velikodušno najavio da će platiti, šta košta da košta, kad se bekrija uhvatio za novčanik, mogao se, jebi ga, i moga prijatelja Dunde sjetiti.