“Ti, magarče jedan, tebi očito nitko nakon toliko godina nije rekao da se moji tekstovi ne krate?! A, kad si ga već kratio, nisi ga trebao kasapiti, mogao si to inteligentnije uraditi”. U tom je smislu krenula jedna nedavna, sasvim uobičajena jutarnja redakcijska konverzacija u Jutarnjem u kojem sam drugovao s Tobom, Tomo, posljednjih 20-ak godina. Nažalost, bila je to jedna od posljednjih rečenica koju si mi uputio prije no što si završio u krevetu iz kojeg više nisi ustao.
“Kao što se vidi iz priloženog, druže, a jako mi je drago da si primijetio, i Tvoji su “Pulitzeri” podložni kraćenju, u flašu od jedne litre ne stane litra i pol gemišta”, odgovorio sam Ti bez razmišljanja i iz prve, jednako otrovnim žalcem. Baš u Tvojem, židakovskom stilu. Aludirao sam, naravno, na jednu od Tvojih tipičnih rečenica koju si rado ponavljao godinama, nakon što bi u jednom dahu istovario tekst i zadovoljan učinjenim poslom, otišao “na okrijepu kod Žnidaršića”, u omiljeni Ti Van Gogh preko puta redakcije. Da, umjesto šest tisuća dogovorenih znakova, ostavio si mi tog dana “u kanti” sedam i pol tisuća. Poneki je epitet morao ispasti iz teksta uz najbolju volju grafičara i moju osobnu.
Nakon duge i teške bolesti danas je u 65. godini preminuo Tomislav Židak, jedan od najvećih hrvatskih sportskih novinara svih vremena, dugogodišnji novinar, urednik i kolumnist Jutarnjeg lista i Sportskih novosti.
Tomislav Židak rođen je u Vugrovcu kraj Zagreba 1953. godine, a nakon završene gimnazije studirao je pravo.
Novinarstvom se počeo baviti 1975. godine u Studentskom listu, di bi već iduće godine postao honorarni suradnik u Sportskim novostima u kojima od 1979. radi kao profesionalni novinar i u tom jedinom hrvatskom dnevniku ostaje sljedeća dva desetljeća. Od ožujka 1999. kao urednik reporter radi u Jutarnjem listu i najviše piše o nogometu, posebno o zagrebačkom Dinamu.
Serija njegovih kolumni 'Iz maksimirske šume', koja se objavljivala u subotnjem magazinu Jutarnjeg lista, objavljena je i u knjizi.
Izvještavao je i sa olimpijskih igara u Sarajevu 1984, Seulu 1988. , Barceloni 1992., Atlanti 1996., Sydnyu 2000. ,Ateni 2004. , Pekingu 2008., te iz Londona 2012. godine te sa brojnih svjetskih i europskih nogometnih prvenstava, kao i većine nastupa hrvatske nogometne reprezentacije.
Za svoj dugogodišnji rad dobio je brojna novinarska priznanja, počevši od Nagrade Zvonimir Kristl, koje je 1982. godine Vjesnikova kuća dodjeljivala najboljim mladim novinarima , do posljednje koju je primio 2015. kada je proglašen novinarom godine u izboru Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN).
Datum posljednjeg ispraćaja Tomislava Židaka bit će naknadno objavljen.
I tog si dana, Tomo, otišao “kod Žnidaršića”, ali nisi tog dana bio sretan i zadovoljan, otišao si ljutit i uvrijeđen, a ja sam istog trena pregrizao jezik i zažalio zbog otrova koji sam prosuo. Neću sada reći - kao da sam znao - jer nisam, otkad si otišao u bolnicu svakog sam dana kao neku mantru u sebi ponavljao misao kako Te jedva čekam vidjeti na Tvojem mjestu u redakciji, na mjestu na kojem sada stoje samo svijeće i cvijeće. Ne, naravno da nisam znao, jer ne shvaćam to ni sada, očekujem Te i sada tu na Tvojem mjestu, za kompjuterom za kojim nitko više nikada ne treba sjesti. I dok suze same i bez glasa teku, a teći će još dugo, jedna me misao proganja. Bilo je tako u dlaku isto, sada već davne 2004., kad sam izgubio oca i najboljeg prijatelja Ivana. I s ocem sam tada vodio, po sadržaju drugačiji, ali po tonu sasvim isti razgovor. Zadnji naš zajednički kad sam ga izgrdio zbog prekomjernog druženja s čašicom i odustajanja od života. Tada sam ja ljutit prekoračio prag rodnog doma i zadnji put vidio voljenog čovjeka koji je nekoliko dana nakon toga shrvan odlučio reći “dosta” sam si smjestivši kuglu u ludu glavu.
Hrvatska sportska javnost tuguje za doajenom hrvatskog novinarstva Tomislavom Židakom koji je u 65. godini umro u Zagrebu. Prerani odlazak briljantnog reportera Jutarnjeg lista posebno je teško pao čovjeku koji mu je više od 30 godina bio neviđena inspiracija. Naravno, radi se o Ćiri Blaževiću...
- Lunjam gradom ne znajući gdje poći. Osjećam tugu, osjećam nemoć, osjećam prazninu koju je nemoguće opisati riječima. Uvijek sam mogao pričati, a sada ne mogu. Ne mogu. Obećao mi je najljepše svoje rečenice u času kada ja umrem, a sada sam ga ja nadživio. Moja je tuga pregolema, oprosti sine, ne mogu više ništa kazati. teško mi je izgovoriti "zbogom Tomo", jer vjerujem da ću ga ipak još barem jednom sresti...
Zorislav Srebrić, dugogodišnji tajnik u Hrvatskom nogometnom savezu, također je ostao u šoku nakon što je čuo groznu vijest.
- Nakon dva dana koliko nisam bio kod njega, taman sam uzeo kaput i krenuo prema automobilu, kada me sasjekla vijest... Tomislav Židak bio je više od novinara, on je bio čovjek koji je zauvijek zadužio hrvatski sport, posebice nogomet i nije fraza, ali on zaista nikada neće umrijeti. Ovom prilikom izražavam duboku sućut njegovoj obitelji, u ime sebe, Saveza, hrvatskog nogometa i sporta, jer to je Tomo zaslužio. Često smo igrali tenis, raspravljali o sportu, nogometu posebice, i drago mi je što sam bio dio njegovog života i stvaralaštva koje će nastaviti živjeti. Hvala ti, dragi Tomislave, na svemu...
Vijest o preranom odlasku Tomislava Židaka posebno je teško dočekana u Dinamu, klubu kojeg je volio više od ikoga...
- Sjećam se svakog detalja, ljubavi i strasti, života koji je posvetio Dinamu. Ovo je jedan od najtežih dana za naš klub, jer napustio nas je čovjek kojeg sam obožavao. Pamtit ću ga po njegovom stilu, osebujnosti, njegovoj rečenici koja je bila iznimna. Bio je najbolji novinar, ali bio je i čovjek koji je utkan u naša srca. Tomo, falit ćeš... - rekao je Marko Mlinarić, a legendarni vratar Zlatko Škorić je dodao:
- Radi se o gubitku ne samo za novinarstvo, već za cjelokupni hrvatski sport. Premda je u svojom beskompromisnim kolumnama, u kojima nikoga nije štedio, izgradio svoj svijet prepun Dinama, on je i u drugim sferama sporta pokazao svoju stručnost i stav. Tomislav je utkan u hrvatski sport i neka mu je laka naša hrvatska zemlja...
Ti nisi, Žile, otišao na takav naprasan način, no otišao si ostavivši jednako bolan trag. I tu ne prestaje sličnost koja će me proganjati dok sam živ, obojica ste otišli u isto ovo lijepo proljetno vrijeme kad se zeleni modra Maksimirska šuma, obojica ste rođendan slavili na novogodišnji dan i Fosseov Cabaret držali najboljim ikad snimljenim filmom...
Zbogom i oprosti, druže, oprosti za svaku skraćenu rečenicu i svaku, iz neizmjerne ljubavi upućenu ponekad i ružnu riječ. Odgledao si svoju zadnju Dinamovu utakmicu, a mi koji ostajemo, kad-tad ćemo dočekati Tvoje i Dinamovo proljeće u Europi.