Dobar dan, molim vas inspekciju zaštite na radu. Mojem prijatelju koji radi na jednom gradilištu ne daju zaštitnu kacigu i rukavice. Vlasnik te tvrtke rekao im je da nema novca, a prijatelj i ostali radnici boje se prijaviti slučaj - odmah sam prešao na stvar nakon što sam nazvao broj centrale u Ministarstvu rada.
- Nema problema, slučaj možete prijaviti na novu e-mail adresu na koju se zaprimaju prijave građana, a sada ću vas spojiti s inspektoricom - kaže mi muškarac sigurnim glasom.
- Konačno, zvao sam vas zbog toga i prošli tjedan, 2. siječnja, ali su mi rekli da inspektori iz Državnog inspektorata još nisu premješteni kod vas - kažem ženskoj osobi koja mi se ubrzo javila. Međutim, nakon toga je razgovor krenuo u potpuno drukčijem smjeru od onoga koji sam očekivao nakon samuvjerenog odgovora s centrale.
Bila je Nova godina...
- Postoji problem. Inspekcija jest premještena, ali za sada može samo zaprimati prijave, bilo telefonski ili na e-mail. Ne može ići na teren - kaže tajnica.
- Molim?! Znači oni će to negdje zapisati i to je to?! A kada će početi rješavati prijave - pitam glumeći ogorčenost.
- Znate, prošli tjedan je bila Nova godina, svi ti praznici... S obzirom na to da je sve još u početku, odnosno još je u tijeku organizacija i prijenos podataka iz Državnog inspektorata, za sada nećemo moći riješiti vaš problem - mrtvo-hladno odgovorila nam je osoba za koju smo poslije doznali da je tajnica Ministarstva.
- A kada će ga moći riješiti - pitam.
- Za sada stvarno ne znam - odgovara ona.
- Pa koliko prijava građana sada stoji neriješeno? Koliko ste od 1. siječnja zaprimili slučajeva - pitam.
- Pa... Bilo je nešto prijava, ne znam točno... - odgovara nesigurno i ljubazno mi preporučuje da me spoji s inspektoricom. Pa, to sam otpočetka i htio, pomislim u sebi.
No, entuzijazam je brzo splasnuo. Rekla mi je isto što i tajnica.
- Zapisat će vašu prijavu, ali ne znam kada ćemo moći izaći na teren i istražiti slučaj - hladnokrvno je odgovorila. Time je sve rekla.
Na red je došlo Ministarstvo turizma.
- Molim vas da me spojite s ugostiteljskom i turističkom inspekcijom - kažem zaposleniku na centrali.
- Još ih nemamo. Zasad još nisu razmješteni kod nas - ispalio je muškarac glasom koji zvuči kao da je to zadnjih dana izgovorio tisuću puta.
- I što da sada radim? Kome da prijavim jedan slučaj? Susjed je na terasi do moje stavio stolove i stolce i naplaćuje piće, a nema nikakvu dozvolu za otvaranje ugostiteljskog objekta. Uz to što krši zakon, ljudi stvaraju buku i ne mogu spavati. Dijete mi se stalno budi. Policija je samo sastavila zapisnik i otišla, a ovaj nastavio. A Državni inspektorat više ne postoji - objašnjavam mu.
- Da, znam da više ne postoji. Ne znam... Ajde, nazovite me za 10 minuta - kaže. Očekivao sam da će u tih 10 minuta barem nazvati nekoga od šefova koji će izmisliti neku izliku, a on nam je prenijeti. Čak ni to se nije dogodilo.
- Još nemamo inspekciju i neće biti ustrojena kod nas barem još tjedan dana. Možda krene oko ponedjeljka... - novost je koju sam doznao kad sam nazvao nakon 10 minuta.
Dakle, još barem tjedan dana anarhije na području ugostiteljstva i turizma.
Iduća meta bilo je Ministarstvo financija.
- Oprostite, molim vas nekog od inspektora za intelektualno vlasništvo. Jedna osoba mi je ukrala fotrografiju koju sam prije dvije godine zaštitio. Fotografija je stvarno posebna - objašnjavam.
- Inspekcija za intelektualno vlasništvo? Hm... Dobro. Evo - kaže nam čovjek na centrali i spaja na drugi broj.
- Ne, dobili ste poreznu inspekciju - javila se ženska osoba.
Evo vam adresa!
- Oprostite, ali na centrali su me spojili vama, a ja trebam inspekciju za intelektualno vlasništvo - objašnjavam joj.
- Samo malo da pogledam na internet. Mislim, isti ljudi će to raditi kao u Državnom inspektoratu, isti posao... - govori dok istodobno pretražuje internet-stranicu Ministarstva u kojem radi.
- Da, da! Ovdje piše da je ta inspekcija kod nas - odgovorila je kao da je otkrila nešto spektakularno i zatim poručila da pričekam.
Opet prespajanje, a zatim se javio novi ženski glas.
- Ovako... Ja vam ne znam. Ne znam neki precizan broj telefona za tu inspekciju... - surfajući po internetu, nesigurnim glasom govori.
- Znate, velik dio toga radit će carinska inspekcija, ali i naša... Gledajte, slučaj možete prijaviti na dvije e-mail adrese... - nastavlja ona.
- Oprostite, ali situacija je hitna, a i povjerljiva. Radije bih zato osobno razgovarao s nekim inspektorom. Ako ja sada to prijavim na e-mail, kada bi moj slučaj bio riješen? Znate, hitno mi je jer čovjek koristi moju fotografiju. Znam da ga mogu tužiti, ali stvar je takva da mu netko hitno mora narediti da je prestane koristiti, a to može jedino inspekcija - odlučan sam.
- Znam, znam... A kako mislite koliko dugo? Mislim, što mislite kad kažete da je hitno - pita.
- Zanima me kada će moj slučaj biti riješen. Kada će inspekcija izaći na teren kod tog čovjeka i narediti mu da ne koristi više tu fotografiju i kazni ga! - objašnjavam već uzrujanim glasom.
- Aaaa, to... Ne znam sada, stvarno, najbolje da vi što prije pošaljete e-mail, a možete i nazvati carinsku inspekciju - odgovara.
- Zašto carinsku? Ja trebam inspekciju za zaštitu intelektualnog vlasništva. No, ‘ajde recimo da nazovem carinsku - da li će i kada oni to riješiti - bilo je moje zadnje pitanje na koje odgovor nisam dobio. A i shvatio sam da više nema smisla nastaviti razgovor.
Iduća meta - Ministarstvo gospodarstva.
- Kupio sam danas komad teletine i kad sam došao doma, vidio sam da je rok trajanja istekao prije dva dana. A i sumnjam da se uopće radi o teletini jer se razumijem u meso. Prije će to biti govedina - kažem odmah muškarcu koji se javio na telefon Ministarstva.
- Aha! To je za zaštitu potrošača. Nazovite na broj 01610 - 9673 - kratko i jasno, kao da to oduvijek radi, uputila me osoba na centrali.
Konačno, rekao sam u sebi, pomislivši da bi to moglo biti jedino ministarstvo u kojem su profunkcionirali inspektori nekadašnjeg Državnog inspektorata. No, taj sam broj tijekom jučerašnjeg dana nazvao desetak puta, ali nitko se nije javljao. Zapravo, pri prvom pozivu nitko se nije javljao, a zatim je konstantno bilo zauzeto. Volio bih da me netko demantira, ali tako obično rade državni službenici i svi ostali koji se jednostavno ne žele javiti na telefon.U Ministartsvu poljoprivrede jučer nam se nitko nije javio niti na centrali.
Čak 50.000 neriješenih predmeta
Državni inspektorat je nakon 15 godina rada ugašen 1. siječnja 2014. Pedeset tisuća predmeta ostalo je neriješeno, a 776 inspektora trebalo ih je početi rješavati s novih radnih mjesta - u pet ministarstava kojima su dodijeljeni izmjenom zakona. Međutim, niti jedno ministarstvo nije ustrojilo inspektorsku službu tako da može početi s obradom prijava. No, sva su ministarstva otvorila e-mail adrese na koje građani mogu prijaviti slučajeve. Kako se čini, inspekcije neće profunkcionirati još najmanje tjedan dana.