RATNA STRADAVANJA

Tragične sudbine: Nedjeljni donosi 12 potresnih priča o djeci ubijenoj u Vukovaru

Knjiga Ani Galović prikazuje bitku za Vukovar od ljeta ‘91. do sredine ‘92. godine i bilježi svaki datum stradavanja dječjeg života
Prvi red: Josip Kovačić, Siniša Rajković, Martina Štefančić, Sabahudin Gršić, Tomislav Mikloš, Mario Kolarić,  
Drugi red: Damir Pakšec, Dario Pakšec, Josip Bandić, Boris Vaselek, Dragutin Balog, Igor Kačić
 

Htjela sam odati počast žrtvi vršnjaka i njihovih roditelja iz Vukovara. Žalosti me što su samo dva zabilježena slučaja ubojstva donesene presude. Povijest se možda ružno poigrala nevinim dječjim životima, ali njihova imena i priče nisu zaboravljeni, priča mi autorica knjige “Mama, ne vidim nebo” Ani Galović koja se istraživanjem manje poznatih tema o Vukovaru bavi godinama.

Njezine priče predložak su za predstavljenu izložbu fotografija i ilustracija koje se bave sudbinama 34 ubijene djece.

image
Ani Galović

- Rekla bih da o bici možete pisati iz raznih aspekata, iz perspektive branitelja, stanovnika, dragovoljaca, liječnika, vatrogasaca, grobara, neprijateljskog vojnika, a o stradanju djece možete pisati samo na jedan način, tražiti što više činjeničnih okolnosti u suradnji s članovima obitelji stradalih - kazuje nam Ani. Njezina knjiga prikazuje bitku za Vukovar od ljeta 1991. do sredine 1992. godine. Zabilježen je svaki datum stradavanja dječjeg života.

image
Knjiga Mama, ne vidim nebo

- Ilustracije koje prate njihove tragične sudbine pokušat će vam ispričati i one trenutke koje riječi ne mogu. Upoznat ćete djecu koja su poginula od eksplozivnih naprava, granata i gubila živote od posljedica teškog ranjavanja, ona su ubijana egzekucijama u obiteljskim domovima, u dvorištu logora, na masovnim stratištima, u pokušaju proboja, oteta i odvedena te streljana u šumarcima - govori Ani.

Sve ilustracije potpisuje njemački autor Vladimir Köter koji je na temelju iskaza svjedoka i detalja koje su naveli članovi obitelji smrtno stradale djece ilustrirao pojedinosti dječjih biografija. Nedjeljni Jutarnji donosi 12 potresnih priča stradalih malih heroja Vukovara.

“Rafalnom paljbom ubijena je u bakinu naručju u svom dnevnom boravku”

Martina Štefančić, 4 godine

19. 10. 1987. – 21. 3. 1992., Borovo Selo

Prvog dana proljeća 1992. godine u Borovu Selu, oko tri sata poslije ponoći, u dvorište obitelji Štefančić preko vrta iza kuće ušle su četiri naoružane osobe. U tom trenutku, ništa ne sluteći u dnevnoj sobi s prednje stane kuće na jednom krevetu spavale su baka Bernadica i četverogodišnja Martina, a na drugom stric Željko, kada se iz automatskog oružja prolomio bljesak pucnjeva po prozoru...

image
Martina Štefančić

Uvertira je to u jedan od najstrašnijih zločina, nad obitelji Štefančić iz Borova Sela, kao još jedan u nizu koji su se sustavno događali nad nesrpskim stanovništvom nakon uspostavljanja vlasti tzv. SAO Krajine u Vukovaru i na području tadašnje općine. Tu noć, s 20. na 21. ožujka, shvativši što se događa, Željko je u naručju odnio malenu Martinu te potiho s majkom otišao u predzadnju sobu prema stražnjoj strani kuće.

Naoružani zločinci razbili su ulazna vrata te ušli u dnevni boravak u kojem više nije bilo nikoga. Dvojica od njih zalupala su po vratima spavaće sobe, a Željko je, u nadi kako će možda spriječiti najgore, ipak otvorio. Bez ikakvog upozorenja i ijedne izgovorene riječi, ispalili su rafal u njega, a on je pogođen u trbuh i lijevu preponu pao na pod.

image
Martina Štefančić

Majku Bernadicu i malenu Martinu vratili su u dnevni boravak, a posljednje što je teško ranjeni Željko čuo bio je majčin plač, preklinjanje da ih ne ubiju i rafalna paljba, nakon čega je izgubio svijest.

Bez imalo milosti, nakon počinjenog zvjerstva počinitelji su se vratili provjeriti što je sa Željkom. U polusvjesnom stanju čuo je kako jedan od njih predlaže da ga ponovo, za svaki slučaj, upucaju, dok je drugi ipak odlučio ostaviti ga da se pati, jer će do jutra ustaša iskrvariti.

Nakon toga su otišli, a Željko je tek pred jutro uspio otpuzati do dnevnog boravka gdje je zatekao stravičan prizor mrtve majke na krevetu i mrtve nećakinje koja je ležala na trbuhu pored nogu svoje bake. Nastavio je puzati kroz hodnik do dvorišta, sve do kuće najbližih susjeda, koji su mu, premda u strahu za vlastiti život, pružili prvu pomoć, a jedan od njih ga, iako nerado, odvozi automobilom u vukovarsku bolnicu gdje mu doktor Mirko Stanojević sanira tri prostrijelne rane.

image
Mjesno groblje u Borovom Selu

Početkom razdoblja mirne reintegracije, u lipnju 1998. godine, četverogodišnja Martina i njena baka Bernadica ekshumirane su na mjesnom groblju u Borovu Selu, gdje su pronađene u jednom lijesu te su ponovo dostojno sahranjene u obiteljsku grobnicu na istome groblju, pored supruga, oca i djeda Ivana.

Očevid koji je obavila vlast tzv. SAO Krajine jedini je službeni dokument o likvidaciji koji postoji protiv četvorice nepoznatih počinitelja, iako je potpuno sigurno kako su u ovom zločinu sudjelovale osobe koje su jako dobro poznavale obitelj Štefančić. Ni danas još uvijek nema službene pravde za zločin nad majkom i bakom Bernadicom, četverogodišnjom Martinom i pokušajem ubojstva strica Željka. Počinitelji nisu otkriveni i privedeni pred lice zakona.

image
Martina Štefančić

Unatoč raznim paravojnim i dobrovoljačkim jedinicama koje su se u to vrijeme nalazile u Borovu Selu, za izvršitelje ovoga, kao i još nekoliko svirepih zločina nad drugim hrvatskim obiteljima, sumnja se na pripadnike tzv. Odreda za tihe likvidacije. Oni koji o zločinu nešto znaju, šute. Šute zbog straha, sudjelovanja ili nečinjenja, što je možda moglo spriječiti ovaj stravičan zločin.

“Svoje zadnje korake napravio je u dvorištu Veleprometa, u sivoj trenirci, bijelom puloveru s crtama, SMB jakni i žutim čizmama”

Siniša Rajković, 16 godina

23. 1. 1975. – 18. 11. 1991.

U ranom djetinjstvu, Siniša Rajković, osim što je posebno volio životinje, pogotovo pse, pokazivao je zanimanje za motorna vozila, a ljubav prema motorima i vožnji naslijedio je od svoga oca. Tako Sinišini prijatelji iz djetinjstva i danas pamte njegov plavi Tomos kojim se često vozio vukovarskim ulicama.

Sinišin otac Stjepan i njegova dva brata, Josip i Tomislav, dragovoljno se priključuju obrani grada. Otac Stjepan, prema riječima prijatelja i poznanika, zbog veličine ljudskog srca kojim je zračio, izgubit će život 3. studenoga 1991. godine na položaju OSA 1, u ulici Lijeva bara, svega nekoliko ulica od rodne kuće.

image
Siniša Rajković

O svojem suborcu i detaljima njegovog stradavanja u knjizi Vukovar! Grad tisuću istina! napisao je Vukovarac i vukovarski branitelj Drago Maksimović: “Zapamtio sam ga po tome što je gotovo uvijek dragovoljno dizao ruku kada se išlo u nekakve akcije, a takvih nije bilo baš puno.

Onako krupan bio je, ustvari, idealna meta, nije ga se moglo promašiti, pa sam ga obično stavljao u nekakvu kuću, na prozor ili u rov u kojem nam je trebalo čuvati odstupnicu i pokrivati izvlačenje. Jednoga jutra izgubio se. Rano je ustao i otišao nekamo, tek smo popodne shvatili da ga nema.

Počeli smo potragu i tek smo ga navečer pronašli u jednom dvorištu između nas i neprijatelja. Neposredno iza leđa pala mu je granata, najvjerojatnije minobacačka i tijelo mu je bilo puno gelera. Vidjeli smo i da se vukao na rukama nekoliko metara prije nego što je izdahnuo, možda je dozivao u pomoć, no nitko ga nije čuo.

image
Vladimir Köter

Poslije sam doznao kako je išao nahraniti nekog psa, nesretnu životinju koja je bila u nekom dvorištu, a on, dobar kakav je bio, nije to mogao gledati jer mu je bilo žao. Njegov sin jedinac koji je imao nepunih šesnaest godina bio je s majkom u nekom podrumu dolje u gradu i kada je čudo da mu je otac poginuo, htio je doći k nama i boriti se. Nismo to dopustili jer smo htjeli da ostane uz majku. I ne znajući, počinili smo grešku.

Zločinačke horde koje su se na kraju spustila u grad, zadojene mržnjom i ogorčene zbog neshvatljivih gubitaka tijekom opsade grada, bestijalno su ubile nesretnog dječaka. Valjda zbog njegova oca. Ne znam. Ionako ne mogu pojmiti takva zvjerstva ni danas, poslije toliko vremena....” Nalik na svog oca, visok rastom izgledao je starije za svojih šesnaest godina.

Svoje zadnje korake napravio je u dvorištu Veleprometa, unutar jednog od poznatih limenki hangara. Upravo je, prema riječima svjedoka, prst smrti osuđenog Steve Curnića u mnoštvu prestrašenih lica pokazao na dječaka u sivoj trenirci, bijelom puloveru s crtama, smeđoj SMB jakni i žutim čiz-mama, poznatim borovskim kanađankama i odveo ga u mrak. Mrak iz kojeg se Siniša više nikada nije vratio. Njegovi posmrtni ostatci do danas nisu pronađeni.

“Granata je pala pred nas.... Boris je prvi pao, geler ga je pogodio u lijevu stranu grudnog koša. Umro je na mjestu”

Boris Vaselek, 5 godina

12. 8. 1986. – 1. 10. 1991., Petrovci

U ranim jutarnjim satima 1. listopada 1991. počela je potpuna okupacija Petrovaca. Prema iskazima svjedoka mještani koji su ostali u svojim kućama, iz straha i neizvjesnosti, na poziv nepoznate osobe, izašli su iz svojih domova i podruma pozdraviti vojsku koja je u koloni pješadije nadirala iz smjera Starih Jankovaca. Ispred dvorišta obiteljske kuće izašao je i Mitar, Vesna, te dječaci Ivica i Boris kada se ravno pred njih sasula kiša ispaljenih granata.

Teško ozlijeđenu majku Vesnu i brata Ivicu sanitet vojske JNA odvozi kako bi im se pružila adekvatna pomoć, dok je ocu Mitru tek jedan od njihovih vojnika podvezao ruku. Petogodišnji Boris Vaselek na mjestu je ubijen. Kobnog se dana prisjeća njegov stariji brat Ivica, koji je i sam tom prilikom teško ranjen.

image
Boris Vaselek

- Sve je tog jutra djelovalo normalno i ništa nije dalo slutiti ovakvu tragediju. Spavali smo kod strica u podrumu kao i svaku noć, ujutro smo ustali i doručkovali. Otac i majka krenuli su prema našoj kući na drugom kraju sela kako bi nahranili životinje koje smo imali.

Boris i ja skoro nikada nismo išli s njima, ali toga jutra oboje smo htjeli ići pa nam je otac odlučio ispuniti želju. Uzeo je bicikl i stavio mene u sjedalicu, a majka je vozila Borisa. Brzo smo stigli, dok su oni hranili životinje, mi smo se igrali u dvorištu. Ispostavilo se da nam je to bilo posljednje zajedničko igranje.

Pozvali su nas da svi izađemo na ulicu i tada je počeo napad na selo, granata je pala pred nas.... Sjećam se kako je Boris prvi pao, geler ga je pogodio u lijevu stranu grudnog koša. Otac je počeo vrištati i plakati i u tom trenutku pala je još jedna granata koja je ranila i mene u glavu a majku u rebra, dok je ocu ranila dlan i prste lijeve ruke. Majku i mene odvoze u Beograd na Vojno-medicinsku aka-demiju, a otac je ostao i sahranio Borisa.

image
Vladimir Köter

Bio je dobro ali pomalo nestašno i bucmasto dijete. Ničega se nije plašio, pa čak i kada je bio u kazni za svoje neposluhe - nije plakao! Pamtim kako nikada nije bio bolestan. Idućeg su dana već svi putovi za Petrovce i okolicu presječeni i nije bilo moguće nabaviti kovčege za ukop, pa je mještanin Ivica Senek od dasaka starog ormara izradio lijes za ubijenog dječaka. Maleni Boris sahranjen je na Grkokatoličkom groblju u Petrovcima, u obiteljskoj grobnici.

Nakon obiteljske tragedije majka i brat više se nisu vratili živjeti u Republiku Hrvatsku, dok je otac Mitar ostao u Petrovcima. Ugašeni život jedan je od prvih dječjih žrtava rata na širem području Vukovara, a zasigurno i najtužnija žrtva za mještane Petrovaca.

On je tek 2019. godine prvi put spomenut kao žrtva iz Domovinskog rata. Naime, Borisovo ime do unazad dvije godine, 26 godina nakon stradanja, nije bilo uvršteno u evidenciju djece stradale u Domovinskom ratu. Za njegovu sudbinu doznalo se tek svjedočenjem neprijateljskog vojnika, pripadnika JNA. Boris ni danas nema smrtni list, niti je njegov ukop evidentiran u crkvenim matrikulama.

“Metkom pogođen u glavu, ostao je ležati bez glasa”

5. 4. 1975. – 12. 11. 1991., Slavija

Sabahudin Gršić, 16 godina

Obitelj Gršić živjela je u vukovarskom naselju Slavija u Ulici Stjepana Radića na kućnom broju 12. Otac Alija i majka Hana radili su na Vupikovom poljoprivrednom dobru Ovčara, gdje su prije preseljenja živjeli.

Prvog sina, Sabahudina, dobili su 5. travnja 1975. godine u vukovarskoj bolnici, dok im se mlađi sin Jasmin rodio tri godine kasnije. Proporcionalno s visinom i srce je imao veliko i neiskvareno. S tom je željom nekoliko puta dolazio na obližnje položaje kako bi se dragovoljno priključio, no zbog svojih tek šesnaest godina uspio je tek držati stražu.

image
Sabahudin Gršić

Sabahudinov prijatelj iz djetinjstva, kasnije i sam maloljetni dragovoljac i branitelj Vukovara Enver Arnautović rekao je za njega: Pamtim ga kao dobrog momka, dobrog prijatelja, taman nam je počinjala mladost, izlazili smo u disko klub koji se nalazio u Hotelu Dunav ili smo se družili na Sportskom na Slaviji.

Njega su neobično voljele sve životinje. I one po putu koje sretneš i koje od svih bježe, Sabahudinu su dolazile na ruke samo tako. Osim ljubavi prema životinjama, Sabahudin je neizmjerno volio sport. U slobodno vrijeme trenirao je boks. Kad pomislim na njega, sjetim se i narančaste Spitfire jakne koju je nosio.

image
Vladimir Köter

No umjesto treninga i udaraca u boksačku vreću, druženja s vršnjacima i zbrinjavanja životinja koje je toliko volio, te su stvarnosti postale samo sjećanja na bezbrižno djetinjstvo, ono koje je postojalo prije početka ratnog proljeća 1991. i mirisa baruta u zraku. Vukovarac i vukovarski branitelj Drago Maksimović u svojoj je knjizi “Vukovar. Grad tisuću istina!” zapisao bezvremenska i teška sjećanja na trenutke provedene u bitci za Vukovar.

„Iza leđa začuo sam korake i na izlazu iz kuće ugledao Damira Špera koji je unatoč mojoj zabrani krenuo van pomoći mi u iz-vlačenju svoga prijatelja. Metak bez zvuka pogodio ga je s leđa ravno u srce. Pao je pred mene i živio još samo nekoliko sekundi. Držao sam ga za ruku kad je odlazio. Iznenada, ponovo koraci. Kroz vrata je proletio momak kojega su zvali Sabahudin, pogođen u glavu, srušio se na Špera i ostao ležati bez glasa.

Vrisnuo sam i ustao. Vratio sam se u bazu, uzeo dvije zolje i gomilu tromblona te ravnao sve ispred sebe, iz očaja. Počeo sam izvlačiti ljude iz podruma, prvo ranjene, a onda ostale. Pokupili smo poginule, a ranjene odvezli u bolnicu. Nakon toga sam sjeo i plakao. Bio je to jedini dan kad sam zaplakao.

“Tomislava je ubila granata dok je spavao u podrumskom krevetu”

Tomislav Mikloš, 6 godina

16. 9. 1983. – 10. 10. 1991., Mitnica

Jedno od najpoznatijih vukovarskih gradskih naselja spominjanih u herojskoj obrani tijekom bitke za Vukovar 1991. gradsko je naselje Mitnica. Dom obitelji Mikloš nalazio se i danas u istoimenoj ulici Široki put. Josip i Marica rođ. Antolović 1981. godine dobili su sina Željka, a dvije i po godine kasnije, 16. rujna 1983. godine u vukovarskoj bolnici rodio im se sin Tomislav.

Dječaci Željko i Tomislav pohađali su Osnovnu školu Vladimira Nazora, danas Osnovna škola „Mitnica”. Vrijeme prvih uzbuna skladan život obitelji Mikloš promijenit će iz temelja. Otac Josip dragovoljno se priključuje obrani, dok Mitnica postaje jedno od najrazorenijih dijelova grada.

Pred rano jutro 10. listopada 1991. na naselje je počeo novi jaki artiljerijski napad. Uz oca Josipa, dječake i majku Maricu u podrumu se nalazila i susjeda Nada Sladojević. Oko 5 h i 30 minuta majka Marica, Željko i Tomislav spavali su u podrumskom krevetu kada je artiljerijski projektil pogodio obiteljsku kuću, probio strop podruma te gelerima na mjestu usmrtio susjedu Nadu, Maricu i Tomislava. Teško ranjeni Josip uspio je dozvati pomoć prvih susjeda te je odveden u vukovarsku bolnicu.

image
Tomislav Mikloš

Tijela osmogodišnjeg Tomislava i njegove majke Marice, uz pomoć majčinog oca Joze Antolovića i brata Ilije, prevezena su u dvorište Kapetanije, prostor preko puta glavnog ulaza u vukovarsku bolnicu, tadašnjeg Medicinskog centra. No, tragedija koja je bačenom granatom ugasila život majke i sina, nije bila kraj tragedija za obitelj Mikloš. Manje od mjesec dana kasnije u prigradskom naselju Lužac život će izgubiti i baka Delfa, djed Jozo te ujak Ilija Antolović.

Željko i otac Josip predajom gradskog naselja Mitnica 18. studenoga 1991. g. odvedeni su u Republiku Srbiju kao ratni zarobljenici. Tada svega desetogodišnji Željko jedan je od naj-mlađih logoraša srpskog logora Sremska Mitrovica. Uz svojeg oca u logoru je proveo ukupno trideset i tri dana da bi preko Bosanskog Šamca i Slavonskog Broda krajem prosinca 1991. s ostalim zarobljenicima bio razmijenjen.

Željku Miklošu bitka za Vukovar 1991. odnijela je baku i djeda, ujaka, majku i osmogodišnjeg brata Tomislava, a njega, dječaka s Mitnice, provela kroz pakao srpskog logora. U dječjim godinama oduzela mu je najmilije, ljubav, obitelj, sigurnost, smrvivši mu djetinjstvo do temelja i sjećanja koje bi najradije potisnuo. Ratna 1991. Željku je ostavila samo gole zidove i prazne kuće, bez prava na izbor zapečatila u njemu misao – Poginuli su uzalud!

“Do kraja je ostao uz oca, oboljelog od karcinoma grla. Zajedno su na Ovčari otišli u smrt”

Dragutin Balog, 17 godina

19. 6. 1974. – 20. 11. 1991., Vukovar, Ovčara

Ocu Josipu i majci Katarini nakon kćeri Slađane 19. lipnja 1974. rodio se sin Dragutin. Četveročlana obitelj Balog živjela je u strogom centru Vukovara, tik do Dunava u tzv. neboderima poznatijima kao Dunav 1, Dunav 2. Nakon završene Osnovne škole „Ivo Lola Ribar”, danas Dragutina Tadijanovića, upisao je srednju elektrotehničku školu. Bio je dobar učenik i nikada nije pravio probleme, bio je visok pa je volio i košarku, odlaske u kino i druženja na Dunavu.

image
DRagutin Balog x

Tek što je završio drugi razred srednje škole, stigla je ratna jesen 1991. Umjesto školske klupe i prvih mladenačkih ljubavi, dane je proveo u skloništu stambene zgrade brinući za teško oboljelog oca. Kći Slađana uspjela je s nekolicinom civila i malenim sinom izaći iz opkoljenog grada, dok je majka Katarina na svojem radnom mjestu ostala do zadnjeg trenutka, sve do kraja sloma obrane 18. studenog.

Dragutin i Josip cijelo su vrijeme bitke i okruženja proveli u skloništu sa susjedima i ostalim stanarima spomenute zgrade. Otac je već nekoliko godina bolovao od karcinoma grla i te je godine ušao u terminalnu fazu bolesti. Njegovo zdravstveno stanje, kateter na području grla, zahtijevalo je svakodnevnu medicinsku skrb i brigu koja je u ratnim uvjetima bila gotovo nemoguća.

Sedamnaestogodišnji Dragutin vrijeme je bitke proveo u skloništu uz očevu bolesničku postelju sve do 18. studenoga kada odlaze u vukovarsku bolnicu kako bi se sklonili i zaštitili od moguće osvete i ubojstva civila, te dočekali obećanu evakuaciju. No, planovi onih koji su već unaprijed odredili put u smrt nisu izbjegli nikoga od izabranih za umiranje.

Otac i sedamnaestogodišnji sin prošli su kalvariju sa 198 drugih ranjenika, civila i branitelja, zarobljenih i odvedenih iz vukovarske bolnice. Nitko od susjeda, dječaka s kojima se u djetinjstvu igrao, stanovnika iste zgrade, pripadnika srpske nacionalnosti, a koji su kao pripadnici Teritorijalne obrane bili prisutni na Ovčari te o tome svjedočili pred nekoliko sudova, nisu učinili ništa kako bi spriječili, poštedjeli, a kamoli spasili njihove živote.

Do kraja ovog rukopisa i majka Katarina će otići u zagrljaj voljenom sinu i suprugu. Sjećanje na oca i maloljetnog brata ubijene na masovnom stratištu Ovčara čuva sestra Slađana. Josip i Dragutin Balog, otac i sin, nerazdvojni za života i zločinom zajedno otjerani u smrt počivaju u vječnom miru sahranjeni na odjelu civilnih žrtava rata pri Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

“Pogubljeni metkom u glavu iz blizine i bačeni u 15 metara dubok bunar”

Damir (12) i Dario (16) Pakšec

Dario Pakšec, 20. 3. 1976. – 9. 4. 1992.

Damir Pakšec, 6. 1. 1980. – 9. 4. 1992., Sajmište

Tog dana, 9. travnja 1992. g. u lokalu Taksi, u vlasništvu zamjenika komandanta Teritorijalne obrane Vukovar Stanka Vujanovića, istoimenog nadimka, danas osuđenog ratnog zločinca, dvojica pripadnika odlučila su otići do obitelji Pakšec i uzeti njihov automobil.

Jedan od njih poznavao je obitelj Pakšec s obzirom na to da su bili susjedi. Obučeni u civilnu odjeću, poslije 19 sati stigli su pred kuću te naoružani ušli u hodnik. Stjepan i Ana Pakšec te mlađi sin Damir i susjeda bili su u dnevnom boravku, dok je stariji sin Dario bio na katu.

image
Damir Pakšec
image
Dario Pakšec

Prijeteći oružjem izveli su Stjepana u hodnik te mu rekli da mu uzimaju auto jer se obitelj Pakšec ionako nalazi na spisku za iseljenje pošto su Hrvati. Stjepan je pristao na dogovor bez negodovanja. Upozoren je da prikupi i preda sve vrijednosti iz kuće jer ih ionako neće moći ponijeti sa sobom. Dok je Stjepan u hodniku razgovarao, za to vrijeme drugi je iz dnevne sobe izveo susjedu, pripadnicu srpske nacionalnosti.

U sobi tik do dnevnog boravka, obojica su nad njom, naizmjenično pazeći na Pakšece, izvršili zločin silovanja. Kada im je Stjepan predao ključeve automobila, nisu bili zadovoljni pa su tražili novac. Stjepan je pokušao sačuvati posljednje novce koje su imali, ali je uz prijetnju dobio nekoliko udaraca u glavu drškom pištolja. Tada je supruga Ana donijela posljednjih 150 maraka, što je silno razbjesnilo obojicu.

Odlučili su ubiti cijelu obitelj, ali susjedu srpske nacionalnosti ipak poštedjeti. Za to vrijeme stariji sin Dario sišao je u dnevni boravak dok je jedan od dvojice na njih pazio kako ne bi pobjegli ili pozvali pomoć. Prvi je susjedu odvezao kod poznanice na čuvanje koja joj nije dopustila otići. Kada se vratio, Stjepan je obojici predao sve vrijednosti koje su imali, no bez imalo milosti ispalili su mu nekoliko hitaca u glavu te ga na mjestu usmrtili.

image
Vladimir Köter

Suprugu Anu te dječake Darija i Damira zatim su izveli iz dnevne sobe te im naredili da sjednu na stražnje sjedalo njihovog crvenog Golfa 2. Preplašene, odvezli su ih u Novu ulicu, kod kućnog broja 28. Tamo se nalazila zatvorena kapija, ali raščišćeno dvorište srušene kuće te bunar. Ana i dječaci nisu pružali otpor, nisu pokušali bježali niti pozvati u pomoć. Postrojeni ispred bunara, okrenuti leđima, dvojica egzekutora ispalili su im smrtonosne hice u glavu, nakon čega su podigli poklopac bunara te njihova tijela bacili u 15 metara dubok mrak.

Istim autom vratili su se pred kuću obitelji Pakšec, u deku zamotali tijelo ubijenog Stjepana te prevezli do iste lokacije kako bi i njegovo tijelo ubacili u bunar. Bliža obitelj o Stjepanu, Ani i dječacima nije imala skoro nikakvih pouzdanih informacija nakon sloma obrane grada te početka okupacije.

Međunarodni Crveni križ je, uz pomoć UN-a, prilikom ulaska u okupirani Vukovar u svibnju 1992. godine dobio potvrdu o ubojstvu obitelji Pakšec. Prema dostupnim informacijama Milicija Krajine napravila je zapisnik o uviđaju 11. travnja 1992. godine, čije je sjedište tada bilo u Dalju. Jedan je od izvršitelja pri uhićenju otkrio gdje se nalazi bunar s tijelima. Započelo je i suđenje na sudu u Belom Manastiru, sve dok iz zatvora 1994. godine nije – pobjegao.

Ekshumacija tijela iz bunara izvršena je tek 13. listopada 1999. godine, nakon početka mirne reintegracije. Zahvaljujući iskazu susjede srpske nacionalnosti koja je uspjela pobjeći te prijavila zločin silovanja i opisala događaje koji su se odigrali tu večer dok je bila prisutna, za ubojstvo obitelji Pakšec pravomoćno su osuđeni Nikola Dukić zvani Gidža i Slavko Petrović.

S obzirom na to da su osumnjičeni bili nedostupni pravosuđu Republike Hrvatske, ubojstvo obitelji Pakšec prepušten je predmet pravosuđu Republike Srbiji. Za sudjelovanje u teškom ubojstvu obitelji Pakšec te silovanje, u Republici Srbiji osuđen je na kaznu zatvora od 30 godina, u koju mu se ubraja sve vrijeme pritvora od 2005. godine.

Slavko Petrović nedostupan je vlastima Republike Srbije, te mu se sudilo u odsutnosti. Pravomoćno je osuđen na 40 godina zatvora. Za zločin počinjen nad obitelji Pakšec vjerojatno nikada neće odgovarati.

“Htio je biti vojnik. Iako je imao samo 15. Dvaput je ranjen, a poslije mučki ubijen ispred škole”

Josip Bandić, 15 godina

27. 10. 1976. – 2. 11. 1991., Lužac

Obitelj Bandić živjela je u Ulici Žarka Mišića, danas nosi naziv Težački put. Otac Ivo radio je u Kombinatu Borovo, a majka Gena rođ. Luketić, rodom iz Lovasa, radila je na mjestu poslo-vođe u vukovarskom Veleprometu. Ivo i Gena u braku su dobili četvero djece, Lidiju, Mariju, Darka i najmlađeg sina, Josipa.

Josip je, kao i ostala djeca iz naselja, pohađao Područnu školu „Ivo Lola Ribar“, danas Osnovna škola Dragutina Tadi- janovića, da bi pred ljeto 1991. upravo završio 8. razred. Njegov brat Darko spomenut će kako je Josip od svih hobija i interesa ipak najviše volio motore.

image
Josip Bandić

Kasno proljeće 1991. pomiješalo je boje neba iznad Lušca šarajući zlatnu slavonsku ravnicu tutnjavom tenkova, naletima zrakoplova, odjekom granata i pucnjeva iz Borova naselja i prekinuli Josipovo mirno djetinjstvo. Umjesto učionica srednje škole, četrnaestogodišnji Josip mijenjao je straže i položaje. Kada su u kolovozu 1991. vukovarska djeca, preko organizacije Crvenog križa odlazila na more, Josip nije želio ići.

Dječak poput ostalih vukovarskih dječaka koji je preko noći postao vojnik.Četrnaestogodišnji Josip za vrijeme obrane Lušca dvaput je lakše ranjavan. I oba se puta iz vukovarske bolnice vraćao na Lužac.

image
Josip Bandić

Slomom obrane naselja 2. studenog 1991. zarobljeni te mučki ubijeni pored područne škole, sahranjeni u masovnu grobnicu u voćnjaku, među mještanima prigradskog naselja Lužac nalaze se i dva dječaka, školski prijatelji, šesnaestogodišnji Antonio Vidaković i petnaestogodišnji Josip Bandić.

O stravičnom zločinu nad civilima i zarobljenicima na Lušcu i danas se premalo govori. Iako je po broju stradalih Lužac podnio jednu od najvećih žrtava u bitci za Vukovar, za ubojstvo 69 mještana, branitelja i civila nikada nitko nije odgovarao.

Josip je svoj petnaesti i posljednji rođendan dočekao u svom naselju, na prvoj borbenoj liniji, svega peta dana prije smrti. Njegovo posljednje počivalište nalazi se na braniteljskom dijelu Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

“Umro je s drvenim delfinom u džepu koji je sam izradio u skloništu”

Igor Kačić, 16 godina

23. 8. 1975. – 20. 11. 1991., Sajmište, Ovčara

Obitelj Kačić živjela je na vukovarskom Sajmištu, Petar je radio u Kombinatu Borovo, a Irena u poduzeću Drvopromet. Sandra, Igor i Silvija pohađali su Osnovnu školu „Stjepan Supanc”, danas Osnovnu školu Antuna Bauera u gradskom naselju Sajmište. Pred ratno ljeto 1991. Igor je završio prvi razred srednje elektrotehničke škole.

Otac Petar, ratnim nadimkom „Srednji Bojler”, poštovan među suborcima, napomenut će preživjeli suborci i prijatelji. Smrtno je stradao prilikom akcije 2. listopada 1991.

Provodeći vrijeme u zagušljivosti skloništa koje je odmicalo poput duge i mučne vječnosti, kako bi ga skratio, Igor je od komadića drveta izrezbario delfina. Nakon prestanka borbi Irena s djecom odlazi u vukovarsku bolnicu te s tisućama drugih gladnih, promrzlih i uplašenih vukovarskih civila čeka evakuaciju iz razrušenog grada. U popodnevnim satima 19. studenoga kamere stranih novinara snimile su krupan plan civila koji na stepenicama vukovarske bolnice čekaju početak evakuacije.

image
Igor Kačić

Na sredini stepenica stoji dječak s rukama zavučenim u džepove jakne. Igor je, reći će majka, želio izaći vidjeti kako izgledaju četnici. Nije ni slutila kako će tek godinama kasnije vidjeti snimku tog trenutka.

Idućeg jutra, 20. studenoga u ranim satima izlaskom u dvorište vukovarske bolnice Igora odvajaju od majke i sestara pod izlikom provjere njegovih godina. Naime, Igor još nije imao izrađenu osobnu iskaznicu, od osobnih dokumenta imao je samo zdravstvenu. Igor je prema autobusu određenim za Ovčaru otišao s teško ranjenim očevim suborcem Damirom Kovačićem Koletom čije posljednje počivalište ni danas nije poznato, iako je po riječima svjedoka ubijen na Ovčari.

image
Igor Kačić

Od tog trena život šesnaestogodišnjeg vukovarskog dječaka ostaje u rukama onih koji su zauvijek ugasili osmijeh s njegovog lica. Prema iskazima svjedoka, među njima i jednog spašenika pa sve do poznanika i susjeda koji su na poljoprivredno dobro Ovčara stigli kao pripadnici srpskih paravojnih jedinica i Teritorijalne obrane, izveden je iz hangara na Ovčari i priključen u grupu previđenih za spašavanje te povratak na Velepromet, ali ruka zločinca koja ga je ponovo odvela u mrak za taj čin nikada nije odgovarala.

Šesnaestogodišnji Igor izabran je za umiranje s ostalim braniteljima, civilima i ranjenicima vukovarske bolnice. Dječak kojem je rat prekinuo tek započetu mladost, zaustavio zvuk njegove harmonike, razorio grad, uzeo oca, zauvijek razdvojio od majke i sestara, ekshumiran je pri dnu masovne grobnice, 1996. godine. Osim zlatnog lančića s imenom „Igor”, u odjeći je pronađen i maleni drveni delfin, simbol prelamanja tuge, posljednja uspomena na sina i brata, šesnaesto-godišnjeg vukovarskog dječaka.

“Granata je na mjestu ubila Marija i njegova bratića. Obojica su imali 12 godina”

Mario Kolarić, 12 godina

13. 2. 1979. – 29. 10. 1991., Lijeva Supoderica, Olajnica

Svega dva kilometra od strogog centra Vukovara putom koji vodi prema Bogdanovcima u dijelu gradskog naselja Sajmište nalazi se Lijeva Supoderica. Jedna od vukovarskih obitelji koja je ondje živjela je i obitelj Kolarić, otac Tihomir rodom iz Komletinaca, majka Ana rođ. Đurašević rodom iz Nijemaca, te njihovo dvoje djece, Anita i Mario.

image
Mario Kolarić

S puno ponosa, ljubavi i tuge sestra Anita i danas opisuje trenutke provedene s mlađim bratom. Bio je, spominje, izrazito društven, komunikativan, veseo, pun života i prepun ideja, poput onih veseljaka koji nikada nemaju mira. Iako je bio dvije godine mlađi, uvijek se zaštitnički odnosio prema starijoj sestri. Tako je, spominje Anita, u prvom razredu osnovne škole stao u njenu obranu kada su je vršnjakinje zadirkivale. U rujnu 1991. g. obitelj je zbog vlastite sigurnosti morala potražiti drugo sklonište jer se obiteljska kuća na Lijevoj Supoderici nalazila na samoj liniji prve crte obrane, ali i napada. Otac Tihomir na vukovarskom je Sajmištu u tadašnjoj ulici I. Maj teško ranjen te je 19. listopada 1991. g. posljednjim konvojem iz vukovarske bolnice s ostalim teškim ranjenicima odvezen iz već potpuno opkoljenog grada.

image
Vladimir Köter

Majka Ana, Mario, Anita i bratić Dario iz obiteljske su kuće sklonili u tada sigurnije naselje na Olajnici. U stanu s još nekoliko obitelji koji su također ondje potražile sklonište, jer ga u svojim kućama nisu imale ili ono nije bilo dovoljno za zaštitu, proveli su vrijeme sve do kobnog 29. listopada. 1991.

Kroz suze bolnih sjećanja majka Ana će ispričati kako je tog 29. listopada 1991. g. oko 14 sati ispod prozora stana u prizemlju pala granata. Nekoliko je civila ranjeno, dok su Anitine ozlijede bile vrlo teške, uz prijelom desne podlaktice, stradala je i desna noga u kuku gdje je geler veličine ljudskog palca pogodio bedrenu kost, no srećom nije ju presjekao do kraja.

Dvanaestogodišnjaci Mario i Dario na mjestu su poginuli.

Sve do sloma obrane grada i evakuacije ranjenika 20. studenoga 1991. g. teško ranjena Anita i majka Ana ostale su u vukovarskoj bolnici da bi s ostalim ranjenicima, nakon mučnog i iscrpnog putovanja preko Bosne stigle na teritorij Republike Hrvatske, točnije u Viroviticu. Dvadeset devet godina nakon tragičnog događaja bol ne gubi na jačini. Anita, danas medicinska sestra na odjelu onkologije u Kliničkom bolničkom centru Rebro u Zagrebu, ponosna je majka troje djece, sina Dominika, te kćeri Lidije i Lane. Otac Tihomir i majka Ana utjehu su pronašli u unucima i praunuci Kiari koju im je podarila najstarija unuka Lidija. Dvanaestogodišnji Mario ekshumiran je s gradskog stadiona Sloga početkom mirne reintegracije, a svoj vječni mir pronašao je na gradskom groblju u Virovitici.

“Pronađen ubijen, zajedno s majkom, u obiteljskoj kući u selu Čakovci”

Josip Kovačić, 11 godina

5. 3. 1980. – 8. 11. 1991., Čakovci

Dvadesetak kilometara južno od Vukovara nalazi se malo srijemsko selo Čakovci. Do početka otvorene agresije na Republiku Hrvatsku u pitomom mjestu živjelo je 749 stanovnika, od toga 256 Mađara, 226 Hrvata, 206 Srba te 61 ostali pripadnik manjina; rusinske, albanske, slovačke te Jugoslaveni.

Ocu Ivanu i majci Anici Kovačić, nakon kćeri Marice i Bernardice, 5. ožujka 1980. godine u vukovarskoj se bolnici rađa sin Josip. Ivan i Anica za svoje su troje djece skrbili radeći na vlastitom poljoprivrednom imanju i brinući za domaćinstvo.

image
Josip Kovačić

Josip je u Čakovcima završio 4. razred Osnovne škole Branka Radičevića, danas Osnovna škola „Čakovci”. Bio je veliki ljubitelj nogometa pa je druženje s vršnjacima iz mjesta često završavalo na obližnjem nogometnom igralištu.

Sestra Bernardica, koju je od milja zvao Aja, a ona njega Joso, prisjeća se kako je sitan plavi dečkić, njen mlađi brat, bio pun života, najčešće s loptom u rukama, ali je vrijeme u selu kratio i vožnjom na biciklu Pony.

Posljednjeg dana u rujnu 1991. g. u selo ulazi vojska JNA sa srpskim dragovoljcima te pripadnicima dobrovoljačkih, paravojnih formacija u suradnji s lokalnim pripadnicima Teritorijalne obrane te Milicije Krajine. Stanovnici Čakovaca za vrijeme okupacije sustavno su maltretirani, psihički i fizički te pljačkani, a dio stanovnika je zarobljen i ispitivan u tadašnjoj zgradi osnovne škole, otkuda su vođeni u logore. Dio njih nikada se nije vratio. Zarobljeništvo je prošao i otac Ivan koji je po danu okupacije odveden na ispitivanje u spomenutu zgradu škole da bi nakon toga punih sedamdeset dana proveo u logorima Šid, Begejci i Sremska Mitrovica, nakon čega je razmijenjen. Za vrijeme Ivanova zatočeništva majka Anica i jedanaestogodišnji Josip ostali su u okupiranim Čakovcima.

8. studenog 1991. g., točno deset dana prije sloma obrane Vukovara, Anica i Josip nađeni su ubijeni u svojoj obiteljskoj kući. Dva dana kasnije susjed je njihova tijela položena u drveni sanduk u traktorskoj prikolici odvezao na mjesno groblje gdje su sahranjeni.

Ubijeni jedanaestogodišnji Josip Kovačić jedina je dječja žrtva iz Domovinskog rata u selu Čakovci te jedan od dvojice dječaka u općini Tompojevci. Danas, na pragu tri desetljeća nakon zločina za koji nitko nikada nije odgovarao, ocu Ivanu i sestrama Marici i Bernardici ostaju samo pusta sjećanja i pokoja uspomena. Poput Josipove fotografije koju je svojoj sestri Aji s posvetom poklonio svega godinu i po prije svoje smrti.

Anica i Josip ekshumirani su nakon mirne reintegracije te sahranjeni u obiteljsku grobnicu na mjesnom groblju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. veljača 2024 01:01