Nakon tri tjedna divljačkog mrcvarenja, Mireli Čavajdi, ženi u 28. tjednu trudnoće čiji plod ima smrtonosan tumor mozga koji galopirajuće raste, odobren je prekid trudnoće. Nakon što je angažirala odvjetnicu, pred javnošću do kosti ogolila bol koju prolazi i zatražila međunarodnu pomoć - Čavajdi su odobrili ono što Zakon već gotovo pola stoljeća jamči svakoj ženi u ovoj zemlji.
Odobrili! I sam izraz izaziva bijes, ostavlja dojam da se radi o milosrđu koje Čavajda možda i ne zaslužuje.
Mirela Čavajda ne treba milosrđe. Mirela Čavajda nije luđakinja koja je čekala 28. tjedan trudnoće da se predomisli i odluči da ne želi dijete. Ona nosi željeno dijete kojem je u 25. tjednu trudnoće dijagnosticiran tumor mozga veličine 7x5 centimetara, tumor koji će ili u mukama usmrtiti dijete ili će mu dozvoliti kratak i bolan život koji će provesti vegetirajući.
Stvarnost Mirele Čavajde je smrtni strah svake trudnice. I donijela je odluku. Zatražila je prekid trudnoće koji joj zakon u Hrvatskoj omogućava. No, kad je uplašena i uplakana došla u bolnicu, nije dobila ni pomoć ni razumijevanje. I to bi im oprostila. Da su joj, hladno i rezervirano, ne skrivajući svoj ideološki stav, osigurali izvršenje njezine zakonite odluke, Mirela Čavajda bi šutke prihvatila, jer na to je naviknuta.
No, ono što je dobila i ono što bez prestanka dobiva već tri tjedna jest poniženje koje prelazi i onu visoko postavljenu granicu koju svaka od nas dobro poznaje.
Komisije o kojima ništa ne znamo danima odlučuju o njezinu životu i sudbini njezina smrtno bolesnog čeda, liječnici lamentiraju o tome kako je njima teška ta situacija (njima!!!), bez kraja i konca raspravljaju o svojim pravima (njihovim!!!), o prizivu savjesti, o eutanaziji, o čemu sve ne, ministar ima puno razumijevanja za njih... a vrijeme prolazi.
I poniženje postaje bijes.
Rijetke su žene koje ne poznaju tu vrstu bijesa izniklog iz poniženja, bijesa koji je u njima, koliko god benevolentne bile, u nekom trenutku stvorio zdravstveni sustav - dok su se borile s neplodnošću, dok su u rađaonicama rađale zdravu djecu, dok su rađale djecu s teškoćama, dok su tražile pobačaj, pokušavale natrag složiti kockice vlastitih života, dok su se borile sa svojim tragedijama, gubitkom djeteta, teškim dijagnozama....
Jer ma koliko god u nekim drugim sferama stekle dojam da smo miljama odmakle od takvog pogleda na žensko postojanje, zdravstveni nas sustav precizno podsjeti da se od nas zapravo očekuje da gledamo u pod, stisnemo zube i izdržimo. Kiretažu na živo, pobačaj bez anestezije, porod bez epiduralne. I rodimo dijete koje će - nema nikakve sumnje - biti biljka. I da godinama gledamo to stvorenje za koje ne osjećamo ništa osim čiste ljubavi kako pati i zapravo ne postoji, da skrušeno brinemo o njemu i prihvaćamo sudbinu.
Jer ćemo samo tako zavrijediti da budemo majke i žene vrijedne poštovanja.
Prosvjed koji će se pod geslom Dosta! u četvrtak u 18 sati održati na središnjim trgovima svih većih hrvatskih gradova bio je inicijalno osmišljen kao prosvjed podrške Mireli Čavajdi. A nakon tajminga, izričaja i poruke današnje odluke drugostupanjske komisije da Mireli konačno milosrdno odobri prekid trudnoće koji je tražila, ni jedna od nas koja je dvojila treba li otići na prosvjed više ne bi smjela imati nikakvih sumnji.
Odluka je, nakon tri tjedna molbi i preklinjanja žene koja nosi smrtno bolestan plod, naprasno donesena baš dan uoči prosvjeda - koji je za ministra zdravstva Vilija Beroša jako, jako neugodan - i dan nakon što je bolnica u Ljubljani, uz neskriveno zgražanje tamošnjih liječnika, Mireli Čavajdi zakazala termin za prekid trudnoće.
Brže-bolje ministar je pokušao sanirati štetu po principu da vuk bude sit, a ovca cijela. Komisija je, objavio je ministar, odobrila pobačaj (onaj koji joj jamči zakon i koji joj je trebao biti izveden prije tri tjedna), ali, baš mu je žao, u Hrvatskoj joj to nema tko izvesti....
Gadljivo.
I ništa se neće promijeniti. Pričekat će malo da se sve skupa stiša, da se zaboravi Mirela Čavajda, i da njihove bolnice i ambulante opet uđu u finu, poznatu rutinu, a žene stisnu zube.
Osim ako danas ne počnemo vrištati i ne zašutimo dok svaka stvar ne sjedne na svoje mjesto.
Jer, zaista, sad je Dosta!