Cijelu noć na požarištu diljem vodičkog zaleđa, zatona i rasline dežurale su ekipe vatrogasaca i domaćih, uglavnom mladih momaka kako bi držali koliko toliko pod kontrolom vatru koja se u pojedinim trenucima činila nezaustavljivom da bi se samo desetak minuta kasnije, kad bi pao vjetar, činilo kao da ništa nije bilo, kao da je noć sasvim mirna, piše Slobodna Dalmacija.
Od 23 sata pa do dva u noći proveli smo s petoricom mladića iz Tribunja i Vodica koji su se u masliniku usred ničega na predjelu Podgaj, pojavili s jednom polupraznom brentačom, kosirom i s nekoliko grana u rukama. Jedan od njih, plavokosi momak od svojih 30ak godina energično je vikao, ajmo, ajmo, ode ćemo je prisići - raspoređujući ekipu po puteljku koji je razdvajao dvije parcele. S jedne strane tog puteljka na kojem su hrabri momci čvrsto držali liniju, iza kamenog zida divljala je vatra...plameni jezici gutali su borove i raslinje, iskre su frcale, a vjetar je dobro puhao dajući stihiji neki zlokobni audio podstrek u vidu muklog huka praćenog mračnim zujanjem i ponekim potmulim detonacijama zaostalih mina.
S druge strane puteljka, iza dva metra visokog kamenog zida, usred maslinika stajala je dvokatnica novije gradnje koju je trebalo obraniti.
- Tko zna što ima u onoj metalnoj kućici, ima li boca plina ili benzina - prokomentirao je vaš reporter dok je mršavom crnokosom momku kojeg su ostali zvali Dingo pripaljivao cigaretu. Oko kućice udaljene od cete razdvajanja par metara i opasane odbačenim daskama, divljali su plameni jezici.
- A šta bi reka da smo mi sad gori priko brda trčali priko zvončića, dobro smo protrčali - nehajno je replicirao Dingo. U onom mraku i konfuziji trčanja s jednog na drugi zid teško je bilo ne prepustiti se tom zanosu.
- Daj uzmi granu, moramo je štopati ode na kantunu, ne smi nam prići zid, ovo moramo obraniti... Zvali smo vatrogasce, sad će doć vozilo, Pakoštanci sa vodom. Ako ne dobijemo vodu, nećemo uspiti obraniti kuću - tumačio je neformalni vođa ekipe raspoređujući ljude. Uzeli smo grane i počeli skakati preko kamenjara boreći se s vatrenom stihijom čija snaga i moć stvarno izaziva strahopoštovanje.
Srećom, negdje oko jedan sat vjetar je iznenada utihnuo i promijenio smjer i vatra je zamrla, kao da je nikad nije bilo, ostali su samo užareni ostaci izgorjele makije. A onda su napokon došli pakoštanci s vodom... Jedan od momaka viknuo je: A di su bremtače, reka je onaj da je bija HDZ i da su donili 60 brentača za Vodice...
Srećom, brentače nam ipak nisu zatrebale, grane su izborile pobjedu... A momci su ostali do kasno u noć dežurati i skakati po gomilama kamenja hvatajući i lupajući otkinutim granama plamene jezike...