Kad je Jutarnji list prošle nedjelje objavio dokumente o informacijama koje je Vladimir Šeks dostavljao pripadnicima jugoslavenske tajne službe o obitelji Bagarić, Josip Manolić odbio je komentirati odnos Vladimira Šeksa s jugoslavenskim tajnim službama, rekavši kako zbog zdravstvenog stanja nije spreman na javne istupe.
Međutim, Manolić je o kompleksnim Šeksovim vezama s jugoslavenskim tajnim službama, ali i o Tuđmanovu odnosu prema Šeksu, pisao u svojoj knjizi “Politika i domovina” objavljenoj prije dvije godine.
Manolić u toj knjizi piše da je među 48 utemeljitelja HDZ-a, koji su 17. lipnja 1989. godine u prostorijama Nogometnog kluba Borac na zagrebačkom Jarunu u tajnosti osnovali HDZ, bilo čak deset suradnika jugoslavenske tajne službe. Kao poznavatelju načina rada jugoslavenskih tajnih službi, Manoliću je bilo posve nevjerojatno da policija nije doznala za tajnu osnivačku skupštinu HDZ-a.
Kako mu se takav kiks tajnih službi činio nerealan, svoju znatiželju o tome je li jugoslavenska policija znala za konspirativnu osnivačku skupštinu HDZ-a Manolić je utažio nakon dolaska HDZ-a na vlast. O tome na 119. stranici knjige “Politika i domovina” piše:
“Od agenata - suradnika koji su prešli na našu stranu, a neki su nudili svoje usluge i prije izbora, servisirali nas obilato informacijama - saznao sam da je policija došla do informacije o novoj lokaciji skupštine od našeg užeg rukovodstva. Naime, desetak članova osnivačke skupštine bili su suradnici Udbe. Štoviše, moji su sugovornici potvrdili da je ona (Udba) i snimila cijeli skup i kamerom i tonskim zapisom. Ipak nisu prekidali skup niti su idućih dana razaslali u medije pikanterije koje bi nas mogle uzdrmati, imali smo korektan postupak, činili su mnogo više nego smo očekivali, što je u pojedinim trenucima i nas same zbunjivalo”.
Prešućena tajna
U dijelu knjige naslovljenom “Prva previranja u HDZ-u, nametanje proustaštva, pripreme za puč” Manolić piše kako je u ljeto 1991. kao šef novoosnovanog UNS-a, krovne tajne službe, dobivao pisma s izvješćima agenata tajnih službi o suradničkim kartonima istaknutih članova HDZ-a. Uz ostale su mu, kako ističe, stigli i dosjei suradnika Službe državne bezbjednosti zavedenih pod kodnim imenima “Sova”, “Forum” i “Srećko”. U dokumentima se tvrdilo da je “Sova” kodno ime za suradnika Vladimira Šeksa, “Forum” za suradnika Udbe Dalibora Brozovića, a “Srećko” za Ivana Vekića, koji će postati ministar unutarnjih poslova u HDZ-ovoj Vladi.
“Desetak dana nosio sam se s tim spoznajama pokušavajući ih zadržati za sebe”, piše Manolić.
“Takvim informacijama nisam pridavao neko značenje. Mislio sam da su to ljudska ponašanja izazvana u nekim posebnim stanjima i da nije korektno danas te spoznaje zloupotrebljavati. O tim sam spoznajama odlučio ne izvijestiti predsjednika Tuđmana, zaštititi te ljude, oni su ipak izabrali pravu stranu, odlučili su prkositi svjesni tereta koji nose. Tuđman je svoj stav o osjetljivoj temi izrekao jedno jutro ničim izazvan, bila je to nervozna konstatacija o tome kako se neki ugledni pojedinci bave razbijanjem jedinstva vrhovništva, u svojem prepoznatljivom stilu objasnio je kako “to neće proći”. Nisam odmah shvatio na koga se odnosi ta aluzija dok nije ispričao priču o istom pismu koje posjedujem i ja, o agentima Sovi, Srećku i Forumu.
“Joža, ako je i istina, ne dozvoli tim žbirima da rovare, prihvatili smo pomirbu i neka na tome i ostane”, a ja sam prešutio da sve te informacije imam već desetak dana i da se mučim što s njima učiniti. S tim ćemo spoznajama i stavovima ući u zapetljanu stranačku raspravu”, navodi Manolić u poglavlju u kojem opisuje unutarstranačku dramu koja se u HDZ-u zbivala u ljeto 1991. godine.
Manoliću i Franji Tuđmanu s terena su stizale informacije kako skupina istaknutih članova HDZ-a kuje urotu protiv Tuđmanove politike pa je Tuđman, piše Manolić, naredio tajno praćenje urotnika. Izvješća koja su mu stizala, govorila su “da se u vikendicama održavaju pijanke, da se igra ruski rulet i, naravno, diskutira o Tuđmanovoj smjeni pa je i ranjavanje saborskog zastupnika Petra Šale bila posljedica jedne takve igre”.
Urotnici
U takvoj je klimi 12. i 13 kolovoza 1991. u Vili Weiss na Prekrižju održana dvodnevna sjednica Predsjedništva HDZ-a na kojoj se Tuđman odlučio obračunati s unutarstranačkim zavjerenicima.
Manolić na 188. stranici knjige prenosi stenogram dramatičnog Tuđmanova govora na toj sjednici na kojoj je tadašnji šef HDZ-a i države poimenično prozvao članove zavjereničke skupine, uz ostale i nazočnoga Vladimira Šeksa.
Uvodni dio toga Tuđmanova govora glasi: “Moje osobno gledanje na pojedince u Hrvatskom saboru, Skupštini grada, među zastupnicima Hrvatskog sabora, u odborima Hrvatskog sabora te grupe u Hrvatskom saboru koja želi promijeniti politiku HDZ-a i stvoriti ustašku državu: Ante Kutle, Vera Stanić, Ivan Bobetko, Žarko Domljan, Milan Kovač, Vice Vukojević, Vladimir Šeks koji je organizator i inspirator ovih režija koje djeluju u Hrvatskom saboru...”
Tuđman je, prema Manolićevim zapisima, Šeksa smatrao pripadnikom radikalnog, urotničkog krila HDZ-a, a dvodnevnu sjednicu u Vili Weiss iskoristio je kao priliku da ih prokaže i ponizi pred ostalim članovima stranačkog vodstva, pruži im priliku da politički prežive, ali i da osjete da je to preživljavanje njegova dobra volja, a ne nedostatak dokaza.
Tuđman će, piše Manolić, taj događaj na Predsjedništvu još dugo politički eksploatirati kako u javnim istupima tako i u kadroviranju, osobito prema Vladimiru Šeksu kojega je doživljavao kao ozbiljnu prijetnju vlastitoj liderskoj poziciji u HDZ-u.
Tuđmanova netrpeljivost prema Šeksu, tvrdi Manolić, povremeno je prerastala u paranoju.
“Mislim da je presudnu ulogu u definiranju toga odnosa”, piše Manolić, “imala ranija informacija pristigla nešto prije izbora preko Dalibora Brozovića, odnosno preko njegove kćeri da službena američka politika za vođu HDZ-a i države priželjkuje Vladimira Šeksa, a ne Tuđmana koji je “ozbiljan nacionalist i separatist”.
Tajna snimka
Ne znam je li prije te sjednice Tuđman bio u posjedu izvješća Službe državne sigurnosti gdje Šeks sudjeluje u raspravi da se Tuđmana onemogući da bude lider stranke koja se stvara. Riječ je o zavjereničkom dogovoru u stanu dr. Šošića kojeg je snimio SDS.
Naravno, Tuđman se s vremena na vrijeme obilato služio dokumentima Službe državne sigurnosti Osijek i osobnim Perkovićevim informacijama koje su se odnosile na Šeksa i Vekića, ali i metodom pozivanja operativaca stare službe kako bi se osobno uvjerio da ono što piše na papiru odgovara istini.
U jednom će trenutku ta paranoja poprimiti i obilježja zloupotrebe. Tuđman će naložiti da se Šeksa uhodi i prisluškuje 24 sata i da se izvješća dostavljaju samo njemu.
“Želim ga maknuti, nađite, pobogu, nešto”, glasio je nalog službama”, piše Manolić na 194. stranici svoje knjige.
Manolić ističe kako je kod Tuđmana nastojao zaštititi Šeksa, naročito u situaciji kad je Šeks pokušao “poljepšati” Udbin dosje koji mu je dan na uvid. Manolić, naime, otkriva da je Šeks, nakon što mu je dosje dan na uvid, istrgnuo jednu stranicu iz dosjea i vratio ga manjkavog. Tim je činom, piše Manolić, Šeks nesvjesno potaknuo hrvatske službe da propituju sadržaj njegova dosjea.