Gdje baš mene crnog nađe/da ti zdravu pamet solim/i potopim tvoje lađe/kad ti noćas ne odolim - pjeva sredovječni muškarac na splitske Spaladium Arene pa u maniri Miše Kovača samo podigne i uperi mikrofon prema publici. Iz 13-ak tisuća grla tada se unisono prolomi refren: “Usne, usne boje vina/ostaće ti bez karmina/oči ostaće bez suza/bez dugmeta bijela bluza/Usne, usne boje vina/ostaće ti bez karmina/uvenućeš k’o mimoza/otrovna je moja loza/takva ti je takva moja loza”.
Potpuno znojni pjevač, Boban Rajović mu je ime, zadovoljno se osmjehuje na pozornici i nastavlja sa svojim nastupom pred prepunom splitskom dvoranom. Publika uz njega pjeva apsolutno sve pjesme, čini se da znaju sve stihove. Za mjesec dana nastupit će u još većem prostoru, zagrebačkoj Areni koja prima 20 tisuća. Ne treba sumnjati da će se ponavljati iste scene kao iz Splita. Oni koji se pitaju tko je, pobogu, taj čovjek, Boban Rajović, nisu u tome jedini, ni izbliza. Većem dijelu Hrvatske potpuno je nepoznat entitet, ali za pripadnike narodnjačke ili turbofolk subkulture on je jedan od gurua pokreta.
Tri generacije
Ne baš u rangu jedne Cece, Karleuše ili Brene, ali ipak faca koja puni koncertne dvorane od Balkana do dijaspore, i to dijaspore koja se ne dijeli po liniji današnjih država, nego se sasvim nediskriminatorno i složno okupljaju kao predstavnici prve, druge ili čak treće generacije imigranata s područja bivše države. Uostalom, i on sam je dijete dijaspore, sin crnogorskih gastarbajtera rođen u Danskoj, koji je prvo pjevao cajke u tamošnjim klubovima pa se onda preselio u Beograd odakle ganja uspješnu karijeru. Svoj prvi veliki solistički koncert održao je upravo u Zagrebu, u Ciboni, pred deset tisuća obožavatelja. Došao je, eto, do toga da bez problema puni dvorane koje ne mogu rasprodati ni neki od malih bogova hrvatske srednjostrujaške scene, poput spomenutog Miše Kovača koji je nedavno morao otkazati nastup u Areni jer je bilo prodano samo 2000 ulaznica. Ni ostali ne mogu baš tako lako napuniti Arenu, barem ne bez dijeljenja velikog broja karata.
Rajović je, dakako, samo posljednji u nizu narodnjačkih pjevača koji su popunili najveće koncertne prostore u zemlji. Nemoguće je ne primijetiti brojne rudimentarno dizajnirane plakate po autobusnim stanicama i izlozima napuštenih lokala, na kojima se od Iloka do Cavtata najavljuju nastupi srbijanskih i bosanskih muzičara koji izvode lake note. Naravno, ne pjevaju svi u velikim dvoranama, ali pune diskoteke i klubove, nekad i kafiće. Fascinantno je pritom da je taj kulturni fenomen praktički potpuno izgnan iz mainstream medija, ali svejedno ima vrlo vjernu i brojnu publiku. Ne spominju se na nacionalnim televizijskim postajama ili u nacionalnim tiskovinama, uz nekoliko iznimaka ne vrte se na radiju. Stoga su se obožavatelji kao svom okupljalištu okrenuli najdemokratičnijem i najslobodnijem mediju od svih - internetu. Facebook i forumske grupe mjesta su gdje se razmjenjuju informacije i MP3 datoteke s najnovijim numerama, raspravlja o tome je li Sandra Afrika bolja od Goge Sekulić i je li Sinan Sakić pravi narodnjak ili nije. Dogovaraju se odlasci na koncerte ili, u njihovu nedostatku, barem u klubove gdje se puštaju cajke ili gdje neki anonimni gažerski pjevači izvode medley najvećih hitova sa scene. Brojke na društvenim mrežama koje se tiču narodnjačkih izvođača vrlo su respektabilne: Boban Rajović ima ukupno gotovo 40 milijuna pregleda na YouTubeu, Jelena Karleuša 75 milijuna, a Arkanova udovica Svetlana Ražnatović Ceca nevjerojatnih 425 milijuna. Usporedbe radi, Severina ima upola manje od nje. Hladno pivo ima šest milijuna. I tako dalje.
Daleka prošlost
Na Facebooku mnogi od njih imaju od 750 tisuća do milijun pratitelja, baš kao i na Instagramu i Twitteru. Na pitanje tko su ljudi koji su publika narodnjaka i turbofolkera, teško je dati jednoznačan odgovor čak i stručnjacima.
- Prije svega, htio bih naglasiti da narodnjaci i turbofolk nisu glazbeno istovjetni, pa je stoga logično da im i publika nije ista. Generalno, narodnjake slušaju starije generacije, a turbofolk mlađe. Pritom su, naravno, mlađi upravo oni koji vikendom i izlaze. Ugostitelji, voditelji ili vlasnici lokala u kojima se pušta takva glazba, tvrde da im je publika heterogena, ali, naravno, nitko od njih ne traži da im posjetitelji na ulazu ispune upitnik pa su i njihove opservacije stoga samo aproksimativne. Ali, svi tvrde da u njihove lokale dolaze ‘svi’, i rodno i socijalno različiti. Međutim, računajte jednostavno tako da i narodnjake i turbofolk sluša jako puno ljudi pa je već samim time nemoguće da su svi isti, odnosno nemoguće ih je sve svrstati pod zajednički nazivnik. Zajedničko im je samo to da vole tu glazbu - objašnjava Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog, urednik na HTV-u i autor knjige “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj: Zašto ih (ne) volimo”.
Do prije nekoliko godina dominantna paradigma o takvim klubovima i kafićima isključivo na periferiji sada je stvar daleke prošlosti. I dalje ih najviše ima na rubnim dijelovima većih gradova, ali nesmiljeno se infiltriraju i u njihova središta. U manjim mjestima po samoj prirodi stvari nemaju niti biti gdje drugdje nego u centru. Gotovo da nema grada u kojemu ih nema. Pavlovsky je godinama proučavao tu temu i razgovarao sa stotinama aktera sa scene te pobrojao klubove i kafiće posvuda po Hrvatskoj: u Zagrebu, Desincu kod Jastrebarskog, Špišić Bukovici, Pitomači, Osijeku, Slavonskom Brodu, Rijeci, Srdočima u okolici Rijeke, Bakru, Poreču, Varvarima pokraj Poreča, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Vinkovcima, Koprivnici, okolici Virovitice, Ivanić Gradu, Kutini… Prilično je sigurna pretpostavka da nabrojani gradovi nisu jedini, a iz istraživanja se može zaključiti da dok geografija donekle ulogu u broju slušatelja, socioekonomski status ne čini nikakvu razliku.
Ispušni ventil
- Mislim da glazbeni afiniteti nemaju nikakve veze s ekonomskom situacijom. Ona može utjecati samo na to da ljudi više ili manje izlaze, to jest troše. Ali, onda se, pretpostavljam, i ugostitelji prilagođavaju tome pa shodno tome reguliraju i cijene. Istodobno tekstovi tih pjesama nisu aktivistički, nego najčešće ljubavni, a to je tematika koja funkcionira u svakom vremenu, možda još i više u onom siromašnom. Uostalom, turbofolk je popularan od sredine 90-ih, a ni tada, kao ni danas, vremena baš nisu bila ekonomski naročita. Unatoč tome, ta je glazba cijelo vrijeme popularna. Što se tiče geografije, kad sam pisao doktorat, koristio sam podatke jedinog meni u tom trenutku poznatog kvantitativnog istraživanja, koje je 2006. godine naručio Jutarnji list, i to isključivo na populaciji tadašnjih srednjoškolaca. Istraživanje je provedeno u 13 hrvatskih gradova. Prema rezultatima, narodnjaci/turbofolk bili su, otprilike, dvotrećinski prisutni u istočnim krajevima Hrvatske, dakle u Slavoniji, te otprilike jednotrećinski u Istri, Primorju i Dalmaciji, dok je u središnjoj Hrvatskoj situacija bila gotovo pola-pola. Matematički izračun hrvatskog prosjeka, dakle, samo u toj srednjoškolskoj populaciji bio je da 40-ak posto ispitanika sluša tu glazbu, dok je 60-ak posto ne sluša. Veću prisutnost te glazbe u Slavoniji vjerojatno treba pripisati činjenici da je ta regija zemljopisno najbliža Srbiji i BiH, zemljama porijekla te glazbe, to jest blizini radiopostaja i drugih medija iz tih zemalja - kaže Gotthardi Pavlovsky.
Svatko tko se vozi zagrebačkim tramvajima, zasigurno je imao priliku vidjeti tinejdžere iz čijih slušalica trešti neki narodnjak, upravo kao i iz automobila na semaforima. Kada se pita ljubitelje narodnjaka što je tako privlačno u toj muzici, ponudit će vrlo slične odgovore, uz blage varijacije. Jedan akademski obrazovani Zagrepčanin, odrastao nedaleko od centra grada, s kojim smo razgovarali i koji je inzistirao na anonimnosti - “na poslu bi me odmah proglasili seljoberom, ne treba mi to u životu” - vikendima otvara svoj ispušni ventil po narodnjačkim klubovima i koncertima. Iz razgovora s njim dalo se razabrati da se na neki način toga pomalo i srami, da to smatra svojim grešnim zadovoljstvom, što očito izvire samo iz potencijalne osude od ljudi koji na takvu muziku i njezine konzumente gledaju svisoka.
Za dušu
- Ma, slušam ja i drugu muziku, rock, pop, klasiku čak, ali narodnjak je za dušu. Kad ja odem na muziku, drugi dan se osjećam tako dobro da me nitko ne može izbacit’ iz takta. Ništa te ne može tako dirnuti kao ti stihovi, posebno kad se popije. Ne razmišljam ja o toj glazbi kroz prizmu nekakve politike ili onoga što je bilo u prošlosti, ne zanima me to. Muzika je muzika, kad si čuo neki narodnjak da se bavi politikom, da agitira za neku stranku, da potiče na mržnju k’o onaj luđak od Bore Čorbe ili, što ja znam, Thompson? Ja se samo hoću zabaviti i ako nikoga pritom ne povređujem, zašto bi to ikome smetalo. Uostalom, što su drugo Severina,Rozga i takvi nego narodnjak, osim što se licemjerno kamufliraju u kao neki zabavnjak. Promijeniš muzičku podlogu i uzmeš njihove stihove pa ćeš dobiti čistu cajku, ja ti garantiram - kaže ovaj obožavatelj narodnjaka (evergreeni Šabana Šaulića su mu, kaže, vrh vrhova).
Narodnjaci, ili “novokomponirana narodna muzika” kako se zvala u trenutku nastanka 60-ih godina prošloga stoljeća, u Hrvatsku se u značajnoj mjeri počela vraćati početkom druge polovice 90-ih godina. Samo 1995., dok je trećina države još bila okupirana, Zagreb je imao 15-ak lokala u kojima su se ne samo puštali narodnjaci, nego su i izvođeni uživo. Početkom rata prognani su iz medija, ali ne može se reći da su nestali, dapače. Unatoč političkoj situaciji i ratu, teško je bilo očekivati da će se kao gumicom prebrisati naslijeđe iz 80-ih godina kada su narodnjaci u cijeloj bivšoj državi doživljavali svoje zlatno doba. Lepa Brena je sredinom te dekade pet noći zaredom napunila splitske Gripe, a četiri puta zagrebačku Cibonu.
- Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina novokomponiranoj muzici pripada više od polovice ukupnog diskografskog tržišta. Jugoton je 80-ih imao cijeli niz jakih imena poput Mehe Puzića, Tome Zdravkovića, Nade Obrić, Dušana Kuliša, Šerifa Konjevića i Halida Bešlića. Znam da je, recimo, slavni Meho Puzić prodavao više od 300 tisuća svojih LP singlova, Nada Obrić prodavala je više od 200 tisuća, tu je negdje bio i Toma Zdravković, a i Halid Bešlić prelazio je 200 tisuća primjeraka - rekao je glazbeni urednik Jugotona iz toga vremena Siniša Škarica za knjigu Gotthardija Pavlovskog.
Zabranjeno voće
Za Magazin, pak, Škarica kaže da, prema njegovu mišljenju, današnja popularnost narodnjaka i turbofolka najviše veze ima s onom poslovicom da je zabranjeno voće uvijek najslađe.
- Ne treba se tome čuditi. U doba moje mladosti mi smo slušali nešto što našim roditeljima nije odgovaralo, oni su taj rani rock’n’roll smatrali odioznim i izgleda da se taj obrazac ponavlja. Koliko vidim, takva vrsta glazbe postaje zanimljiva čak i Zapadu, a nekada nije imalo šanse. Sada u Njemačkoj, Francuskoj, pa čak i SAD-u taj folklor ima svoje mjesto i narativ i konzumira se. Ne vidim da se išta može napraviti nekom direktivom ili propisima da se suzbije. Glazba, kao i voda, nalazi svoj put i izlazi van, i doći će do onih koji je traže i trebaju. Uostalom, diskografi su oduvijek živjeli od te glazbe, još od doba Nade Mamule, Safeta Isovića i drugih pratili smo taj trend, uvijek je bilo lukrativno. Nije stoga nikakvo čudo što i danas taj turbofolk predstavlja područje koje je mladima zanimljivo, pa onda i diskografima u mjeri u kojoj mogu izvući neki novac jer sve prelazi na internetske i digitalne varijacije na kojima mladi slušaju glazbu, a to se ne može kontrolirati, niti iz toga osobito profitirati - ističe Škarica.
A da turbofolk - kojemu je ime skovao Rambo Amadeus - svoje korijene ima mnogo dulje nego što se to uobičajeno misli, svjedoči sljedeći zapis iz Beograda iz 1926.: “Zastanite pored kafanica na Dorćolu, Vračaru, Savamali, ili po našim palankama, i poslušajte tobožnje profesionalne pevačice, pa ako ma i najmanje imate osećaja za lepotu pesama i njihovog izvođenja, vi morate zatvoriti uši da ne slušate. Besmislene, dvosmislene, vrlo često i banalne reči, kojima čovek ne zna krsnog imena, uz divljačku dreku...”
---
Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!