Gotovo da ne prođe tjedan da se u hrvatskoj javnosti ne prezentiraju rezultati nekog globalnog indeksa, pa onda temeljem tih rezultata izvlače zaključci o stanju domaće ekonomije i društva općenito. Recentni primjer takve prakse bila je objava godišnjeg izvještaja Indeksa percepcije korupcije svjetske organizacije Transparency International gdje je Hrvatska zabilježila rejting od skromnih 47 bodova, čime se plasirala ispod država poput Jordana i Ruande. Ta činjenica očekivano je izazvala salvu reakcija i zgražanja činjenicom da je Hrvatska korumpiranija od subsaharske države koja je prije manje od tri desetljeća bila poprište najgore forme genocida u recentnoj povijesti svijeta.
Dakako, takva tumačenja ipak su bila pretjerana, barem utoliko što spomenuto istraživanje i nije pretendiralo mjeriti razinu korupcije, već razinu percepcije korupcije. No, s druge strane, sama usporedba hrvatskog skora s izmjerenom percepcijom korupcije u razvijenim zapadnoeuropskim državama uistinu je indikator koji ukazuje kako je korupcija ovdje puno ozbiljniji problem. Dakle, kompozitne indekse treba znati čitati.
Sličnih primjera ima bezbroj. Kada bismo se bezrezervno vodili finalnom rang-listom legendarnog (ili možda notornog) Doing business istraživanja Svjetske banke, mogli bismo doći do zaključka da je gospodarstvenicima lakše poslovati u Sjevernoj Makedoniji nego u Njemačkoj i Irskoj, u Kazahstanu nego u Austriji, u Azerbajdžanu nego u Švicarskoj, a u već opjevanoj Ruandi nego u Nizozemskoj.
Pa da je i hrvatskim poduzetnicima poslovanje jednostavnije nego njihovim kolegama u Italiji i Luksemburgu. Uzrok tih čudnovatih diskrapancija često je u samoj metodologiji indeksa, matematičkoj formuli prema kojoj se pojedine komponente zbrajaju u izračunu finalnog skora. Upravo zato, ponekad će izniman rezultat u jednoj kategoriji koja se mjeri nekoj državi omogućiti da usprkos mediokritetskim ocjenama u svemu ostalom uzleti u ukupnom poretku, a ponekad će izvrsnost u jednom polju ostati metodološki "zakopana" u finalnom zbroju. A pitanje je onda i ponderiranja - vrednovanja koliko je svaka komponenta važna ukupnom skoru.
Primjerice, kada neupućeni čitatelj pročita da Hrvatska zauzima 20 mjesto među 28. država članica Europske unije u Indeksu gospodarske i društvene digitalizacije (DESI), mogao bi pomisliti kako tu ipak stojimo bolje od naše generalne ekonomsko-razvojne pozicije u Uniji. Ipak, kad se taj skor dekomponira, ispada da je većina blago ili značajno ispodprosječnih rezultata po nizu kategorija mjerenja napredovanja digitalizacije u Hrvatskoj znatno poboljšan najboljim skorom u cijeloj EU po postotku građana koji konzumiraju vijesti na internetu.
Kako je ta činjenica de facto isključivo posljedica kamikaze strategije medijskih izdavača koji cijeli svoj sadržaj iz plaćenih tiskanih proizvoda besplatno objavljuju na internetu, valja se zapitati koliko je onda to realni pokazatelj napretka digitalizacije u Hrvatskoj. Takvih primjera ima mnogo, no - uvažavajući sve zamke kompozitnih indeksa - mora se primijetiti kako već dulje vrijeme nije viđen tako - za Hrvatsku - depresivan indeks poput novog izdanja Bloomberg Innovation Indexa, godišnjeg istraživanja koje mjeri inovativnost 60-ak najvažnijih svjetskih država.
U ovogodišnjem izdanju tog istraživanja na tron se nakon jednogodišnje pauze vratila Južna Koreja, dok je iz naše perspektive najvažnija informacija da je od deset najinovativnijih svjetskih država sedam država članica Europske unije. A još šest ih je među najboljih 25. Hrvatska, pak, smještena je na 45. poziciju (od 60), dva mjesta niže nego lani, iako uz nešto viši ukupni skor. Inicijalni zaključak, a koji je često vidljiv u raznim drugim usporednim istraživanjima, jest da Hrvatska zastaje jer presporo napreduje u odnosu na druge zemlje.
Ipak, puno gori zaključak može se iščitati detaljnijom analizom komponenti samog indeksa. Blombergov indeks tako se sastoji od ovih sedam tematskih područja: intenzitet ulaganja u istraživanje i razvoj, dodana vrijednost u proizvodnji, produktivnost, brojnost visokotehnoloških poduzeća, efikasnost visokog obrazovanja, brojnost istraživača i aktivnost u prijavi patenata.
Većina europskih država, pa čak i one čiji ukupni skor nije bitno veći od hrvatskog, u jednoj od tih kategorija bilježe rezultat među 10 najboljih. Češka je četvrta, a Slovenija je osma na svijetu po dodanoj vrijednosti u proizvodnji. Island je najbolji na svijetu po produktivnosti, a peti po brojnosti istraživača. Litva je druga, Portugal treći, a Estonija osma po efikasnosti visokog obrazovanja. Rumunjska je 22. država svijeta po brojnosti visokotehnoloških tvrtki. A Hrvatska? Tužni zaključak jest da Hrvatska danas ni u jednom indikatoru inovativnosti ne spada među 30 najboljih u svijetu.
Najbolji relativni rejting imamo baš u visokom obrazovanju gdje smo 33., ali za razumijevanje konteksta i tu treba naglasiti kako je hrvatski visokoškolski sustav ocijenjen lošijim od onih u Alžiru i Saudijskoj Arabiji. Po kriterijima patentne aktivnosti i brojnosti visokotehnoloških tvrtki nismo ni u 50 najboljih. Inovativnost je, dakle, u Hrvatskoj umrla, i nema ni jednog segmenta društvene aktivnosti koji je od toga izuzet. No, je li nam zapravo trebao komplicirani kompozitni indeks da spoznamo tu tužnu istinu?