Jedan od krajnje nejasnih aspekata vladavine Andreja Plenkovića u Hrvatskoj je njegov odnos, i odnos njegove administracije, prema međunarodnim rang-listama i indeksima. S jedne strane, kad god je premijer bio izložen nepovoljnim rezultatima takvih, najčešće, kompozitnih rejtinga, kao u slučaju indeksa demokracije i slobode medija, reagirao je pokušajem relativizacije ili potpune derogacije relevantnosti tih istraživanja, poput legendarne izjave kako "mu nisu potrebne međunarodne analize da mu govore o stanju slobode govora u Hrvatskoj". Ipak, s druge strane, Plenković i Vlada kojoj je na čelu nisu propuštali priliku i štedjeli truda promovirati rezultate istih takvih indeksa kad bi Hrvatska u njima ostvarila napredak, poput Doing business liste Svjetske banke.
Dapače, neki od takvih rejtinga promovirani su i među ključne indikatore uspjeha (engl. Key performance indicators) u nacrtu Nacionalne razvojne strategije koji je Jutarnji list ekskluzivno objavio prošlog tjedna. Ukratko, međunarodne kompozitne indekse i slična istraživanja hrvatski vlastodršci tretiraju kao kolokvijalne glasnike dobrih ili loših vijesti, pa onda ovisno o polaritetu novosti koje donose ili uz sve počasti okrune ili, pak, ritualno spale na lomači. Korisnije od toga, ipak, bilo bi zapitati mogu li se iz rezultata takvih rejtinga - kakvi god oni bili - izvući i nekakve pouke.
Takav pristup je za politiku teži, jer u svakom slučaju podrazumijeva promjenu ponašanja. Ako je rezultat loš, očito je da morate stubokom promijeniti ono što ste dosad radili. Ako je dobar, opet se pred vas stavlja logični zahtjev da ono što ste radili, radite još više, brže i jače. A posebno je otrežnjujući trenutak usporedbe s drugim državama. Tako je, primjerice, prošlog tjedna ugledna globalna konzultantska kuća McKinsey objavila svoj tradicionalni izvještaj "Digitalni izazivači" - pregled napretka u razvoju digitalne ekonomije u Srednjoj i Istočnoj Europi.
Važnost tog dokumenta u ovom trenutku možda je i značajno veći nego inače, s obzirom na aktualnu krizu s koronavirusom i njezine percipirane posljedice. Jedna od tih - o kojoj se i u Hrvatskoj mnogo govori - jest svojevrsno ubrzanje implementacije digitalnih rješenja potaknuto ograničenjima fizičkog kretanja, kontakta i komunikacije koja su nametnuta temeljem epidemioloških mjera zaštite. Od ožujka naovamo vidjeli smo niz primjera tog trenda. Značajan dio radnog kontingenta koristeći digitalne tehnologije prebacio se iz ureda u vlastite domove.
Suočeni s mandatornim lockdownom brojni biznisi, pa i oni najmanji, razvijali su svoje poslovanje u digitalnoj sferi. Čak je i poslovično troma javna uprava nakon dugo čekanja uspjela digitalizirati dio svojih procesa i usluga koje nudi građanima, pa smo tako u jeku epidemije napokon dobili mogućnost elektronske uputnice. Na sve te pomake nadovezale su se i dvije velike poslovne transakcije hrvatskih kompanija koje su dio digitalne ekonomije.
Prvo je vodnjanski Infobip kroz investiciju od 200 milijuna dolara postao prvi hrvatski jednorog, a onda je za milijardu kuna prodan i domaći studio za proizvodnju računalnih igara Nanobit. Sve to na hrpi površnom pratitelju moglo bi signalizirati nekakvu dugo iščekivanu prekretnicu u razvoju hrvatske ekonomije te trend koji bi našoj državi omogućio da sve propuštene gospodarske prilike tijekom posljednjih tridesetak godina napokon nadoknadi ubrzanim razvojem u novoj digitalnoj ekonomiji koja se upravo rađa.
No, eto nam opet onog neugodnog glasnika. Prema McKinseyjevu izvještaju, ispada da hrvatska digitalna ekonomija od izbijanja krize doista raste, ali zapravo ne raste ništa brže nego što je to bio slučaj u razdoblju od 2017. do 2019. A kako se taj tempo "digitalnog rasta" u svim ostalim srednjoeuropskim državama članicama Europske unije tijekom ove godine povećao (a u nekima i utrostručio), neto efekt toga jest da Hrvatska zapravo zaostaje.
Ta neugodna realnost, dakako, može se argumentirati nizom brojki, izračuna i drugih mjerljivih empirijskih dokaza, no možda i važnije u ovom trenutku jest svijest da digitalna transformacija ne smije postati još jedna u nizu hrvatskih ekonomskih floskula. Danas je ona "buzzword" na jednaki način kao što je nekoć to bila i famozna "reindustrijalizacija", a rezultat takve prakse smo vidjeli. Hrvatska Vlada možda danas doista ima vjerodostojne ambicije da potakne digitalizaciju društva, olakša i pojeftini život građana, rastereti poslovanje poduzeća te potakne stvaranje nove vrijednosti u mladim, brzorastućim kompanijama koje se bave razvojem digitalnih usluga i rješenja.
Ipak, nijedan od tih ciljeva neće se postići provedbom politike koja se dosad vodila, niti digitalna transformacija može biti nekakav egzogeni proces potaknut isključivo pandemijom koronavirusa. Potrebno je napraviti radikalniji zaokret, no jesu li nam doista potrebne međunarodne analize da bismo to shvatili?