Puno je na ovom svijetu neispunjenih želja, no malo ih je uz to još i toliko tragičnih poput one koju su sanjali zagrebački liječnici Margarita i Fedor Verbič.
Do njihovih imena stižemo posve slučajno - kriva je jedna spontana šetnja zagrebačkom Šalatom, malo ispod Medicinskog fakulteta, danima nakon potresa, kad je, u strahu od korone, lutanje zagrebačkim ulicama mnogima postala jedna od snošljivih vrsta rekreacije.
Svakakvoga blaga skrivaju te neotkrivene gradske ulice, a posve novu tajnu otkrili smo zalutavši na Svibovac, gdje nas je, točno na broju 9, dočekala jedna obiteljska kuća.
Na prvu samo još jedna od dvokatnica u nizu, vidno napuštena i dotrajala, pokraj koje se malo dulje zadržavamo nakon što ćemo primijetiti kako joj je fasada obogaćena jednom kamenom pločom.
“Obitelj dr. Greta i dr. Fedja Verbič darovali su ovu kuću Zakladi Akademije znanosti i umjetnosti kao zadužbinu za razvoj i jačanje znanosti, umjetnosti i kulture u Republici Hrvatskoj”, otkriva uklesani natpis, a novinarska nas znatiželja odmah ponuka otkriti čemu je Akademija zgradu namijenila.
Možda za kakav mini znanstveni inkubator?
Kemijski laboratorij?
Likovne ateljee ili prostor za co-working urede?
Ovako na prvu, čini se kao da u zgradi godinama nitko nije boravio, ulazna vrata rijetko su se otvarala, a stepnicama gdjekad prošetala tek kakva lijena zagrebačka mačka.
Uostalom, na ulaznim vratima nigdje nema natpisa niti imena institucije koja bi zgradu koristila, pa se, znatiželjni kakvi i inače jesmo, o zgradi raspitujemo u administraciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Ispostavit će se da su nekretninu, obiteljsku kuću površine 634 četvorna metra s dvorištem, njezini bivši vlasnici ostavili Zakladi HAZU 2010. godine, a čitatelj neka dalje presudi s kakvom se pažnjom najbolje od domaće znanosti ponijelo prema ovoj vrijednoj donaciji.
Kako će se uspostaviti iz zemljišnih knjiga, vlasnici kuće bili su supružnici Fedor i Margarita Verbič, liječnici koji su za života obišli cijeli svijet, živjeli i radili u Njemačkoj i Americi, iako su najveći dio svojeg radnog vijeka proveli u domaćim javnozdravstvenim insitutucijama.
Zagrebačko dijete
Internetska tražilica o Verbičima ne otkriva gotovo ništa, no puno informacija zato pronalazimo u jednom broju časopisa Zagreb - moj grad, u kojem je njegova urednica Biba Salata 2008. godine objavila intervju s Fedorom Verbičem.
U ovo doba koronavirusa interesantno će možda biti da je Verbič, inače liječnik opće prakse, dio svojeg radnog vijeka proveo i u Školi narodnog zdravlja “Andrija Štampar”, no šturi podaci ne otkrivaju nam čime se u toj školi Verbič točno bavio.
“Ja sam zagrebačko dijete. Tu sam odrastao i djelomično išao u školu jer je moj otac radio na različitim mjestima, pa smo se dosta selili. Završio sam gimnaziju i počeo studirati medicinu jer sam imao osjećaj za pomoć drugim ljudima. To me ponukalo i bavio sam se općom praksom 40 godina, a od toga 25 sam bio predsjednik Komisije na socijalnom osiguranju i jedno vrijeme direktor Zavoda. Bio sam predavač, predavao sam i u Berlinu o našem socijalnom osiguranju. Radio sam i u Školi narodnoga zdravlja ‘Andrija Štampar’. Radio sam na Invalidskom zakonu, koji je u ono vrijeme bio treći po kvaliteti u svijetu. S najvećim zadovoljstvom sam to radio jer je bio za pomoć cijelom narodu, po zakonima po kojima se to tada radilo”, ispričao je Verbič za Zagreb - moj grad svoju kratku biografiju.
Doznajemo potom i jednu anegdotu iz vremena kad je Verbič, po ocu inače Slovenac, bio zaposlen u Zavodu za mirovinsko osiguranje. Prepričava se, naime, kako je upravo on bio zaslužan što je mirovinu dobio otac Ivice Todorića, Ante Todorić, nakon čega su ga, navodno, prozvali nacionalistom, a na Zavodu čak i šikanirali.
Njegova supruga Margarita, pričaju mi njihovi poznanici, bila je Bugarka te je prije udaje za Verbiča nosila prezime Popova, a budućeg supruga upoznala je u Zagrebu, u koji je zahvaljujući dobrim hrvatsko-bugarskim vezama došla studirati, također na Medicinski fakultet.
Bila je to ljubav na prvi pogled i strastvena priča: nakon završetka fakulteta vlakom se zaputila nazad prema Bugarskoj, no zaljubljeni Fedor pošao je za budućom supuprugom, zaprosio ju te su se zajedno skrasili na Svibovcu.
Poznati dobrotvori
Bili su financijski dobrostojeći, uvijek pazili jedno na drugo, pomno održavali okućnicu prekrasne kuće, a unutrašnjost opremili stilskim namještajem.
Margarita je za Božić pekla i do 16 vrsta kolača čiji su se mirisi redovito širili ulicom, a veliku radost činio im je sin jedinac kojeg su nazvali Andrej.
Poznanici ih opisuju kao dobrotvore, a Verbiča pamte iz vremena zatvaranja tvornice Kratex, kad je otpuštenim radnicama, prepričavaju, pomogao doći do invalidskih mirovina smatrajući da su ih zaslužile nakon napornih godina rada u vrlo teškim uvjetima.
Koliki su bili dobrotvori, vidi se i iz tog intervjua iz 2008. godine, kojemu je povod bila odluka da doniranju Zakladi HAZU.
I to prvo novčano, u iznosu od 25.000 eura, a potom su Zakladi Akademije odlučili prepustiti i svoju obiteljsku kuću na Svibovcu, u režimu u kojem će odmah nakon njihove smrti i ostavinske rasprave zgrada biti predana novim vlasnicima.
Kako to obično biva, vrijedna je donacija iza sebe zapravo skrivala zanimljivu, ali iznimno tragičnu obiteljsku priču koju su Verbiči na plećima nosili godinama i koju razumjeti mogu tek oni rijetki nesretnici što su se za života morali pomiriti sa smrću kćeri ili sinova.
Verbiči su, nažalost, i sami prošli takvu strahotu: kad je imao 24 godine, na putu u Ljubljanu, u osobnom automobilu, život je izgubio njihov neprežaljeni sin ljubimac, poginuvši nakon što se u njega automobilom zaletio vozač koji je zaspao.
Društvo u automobilu pravila mu je njegova tadašnja djevojka, koja je u nesreći teško stradala, ali preživjela, a s kojom je Verbič putovao prema Italiji kako bi preuzeo naručeno vjenčano odijelo s obzirom na to da su bili zaručeni te se za koji tjedan trebali zavjetovati na zajednički život.
Neutješni Verbiči dugi su niz godina oplakivali tragičnu smrt svojeg sina jedinca, mladića koji je u vrijeme stradavanja bio pred polaganjem završnog ispita na zagrebačkom Stomatoškom fakultetu, što je cilj koji nikad nije ostvario.
“Poslije tragedije nismo više imali mira, živjeli smo i radili i u Njemačkoj i u Americi, mnogo smo putovali. Moram priznati da smo obišli gotovo cijeli svijet. Nema mjesta ni zemlje u kojoj nismo bili. Moja žena imala je veliku obitelj, ja nešto manju, gotovo su svi poumirali”, ispričao je Verbič.
Osim što se kuća nije davala u najam te je ostala prazna, pogođena je i u nedavnom potresu
Tu se onda rodila i ideja o donaciji.
Dugo su Verbiči razmišljali komu i kako darovati, a iako su oboje bili vjernici, nisu osjećali da bi prava adresa za to bila crkva.
Tako je bilo sve dok se Verbič nije sastao s jednim svojim kolegom u prostorijama HAZU, gdje je zamijetio ploču s popisom donatora Akademije.
Brzo je doznao o čemu je riječ - bio je to popis počasnih donatora iz čijih je donacija HAZU financirao kulturu i znanstvene radove iz svih područja Akademije, a o načinu i korištenju tog novca odlučivala je posebna komisija.
Brzo su Verbiči zaključili da bi baš HAZU bio najprikladniji za donaciju, pa su Akademiji prvo zahvalili novčanom donacijom od 25.000 eura.
Smatrali su, pojasnio je još 2008. godine Verbič, da se previše donacija raznovrsnim institucijama pogubi negdje po putu, novac rasipa ili završi u krivim rukama, a procjena je bila da se slično nikako ne bi moglo dogoditi i akademicima.
“Sve je transparentno, vidi se koliko ima novca, što se radi s tim novcem, kome se donira. Mi nemamo neke bliske rodbine kojoj bismo sve ostavili, jer smo generacija koja je preživjela dva rata, i onda smo došli do odluke to dati, radi sigurnosti za što će se to potrošiti i, drugo, na taj način pomoći hrvatskoj kulturi. I znanost treba donacije jer se premalo o tome brinu druge državne ustanove koje bi tu trebale potpomagati”, izjavio je Verbič, a brzo nakon toga supružnici su Akademiji odlučili ostaviti i kuću.
I tu dolazimo do tragedije s početka ove priče.
Kuća na Svibovcu, doznajemo, ipak nije došla bez uvjeta, a Verbiči su, saznajemo, njezinim doniranjem odlučili odati počast nikad prežaljenom sinu: nakon njihove smrti nekretnina će prijeći u vlasništvo Zaklade Akademije, a ona će je moći koristiti uz samo jednu obvezu - da je proda ili da u najam, a iz novca koji će time prikupiti financirat će jednog studenta stomatologije kako bi uz nesebičnu pomoć Verbiča dočekao ono što njihov sin jedinac nikada nije.
Prekrasna želja, jedino što će se pokazati da do travnja 2020. godine neće biti ispunjena, niti je to izgledno za budućnost s obzirom na to da je nekretnina u međuvremenu oštećena i u potresu.
Naime, kako su nam službeno pojasnili u HAZU, iako je kuća u ruke Zaklade formalno-pravno trebala prijeći nakon smrti vlasnika, što je bilo 2010. godine, primopredaja će se u stvarnosti dogoditi tek sedam godina kasnije.
Da je tako doista bilo, potvrdit će nam i neki anonimni poznanici Verbiča koji će nam otkriti kako se ostavinska rasprava oduljila nakon što su se u igru uključili rođaci Margarite Verbič koji su u to doba živjeli u Sjedinjenim Američkim Državama te navodno željeli osporiti donaciju.
Pa ipak, od formalno-pravnog završetka postupka prošlo je više od tri godine, kuća je cijelo to vrijeme u rukama Zaklade, no objekt nije stavljen u funkciju, osim što, s vremena na vrijeme, netko malo pokosi okoliš, redovito se plaćaju i sve komunalije te obavlja nužno održavanje objekta.
Na upit zašto kuća, prema uvjetima darovatelja, nije iznajmljena ili prodana, akademici imaju spreman odgovor.
Ostavinski postupak
“Ugovorom o darovanju ugovoreno je da će Zaklada HAZU darovanu nekretninu zadržati u vlasništvu i koristiti za iznajmljivanje, a od prihoda dobivenih iznajmljivanjem financirat će se jedna studentska potpora u primjerenom iznosu, ponajboljem studentu stomatologije iz Zagreba odnosno Zagrebačke županije. Razloge i volju darovatelja, Zaklada HAZU ne ispituje. Dugi niz godina čekao se završetak ostavinskog postupka i pravomoćnost ostavinskog rješenja iza pokojnih darovatelja, a Zaklada HAZU preuzela je ključeve tek 2017. S obzirom na derutno stanje objekta te visoka ulaganja koja su bila potrebna, Zaklada HAZU nije uspijevala, unatoč intenzivnim traženjima, iznajmiti zgradu, no na tome se i dalje radi, uglavnom putem agencija za posredovanje nekretninama. Postojali su pregovori s Hrvatskim restauratorskim zavodom, no, nažalost, ugovor nije sklopljen i Zavod nije nikada koristio predmetnu nekretninu. Objekt su zadnji koristili darovatelji”, stoji u njihovu službenom odgovoru koji prenosimo u cijelosti.
Naravno, nije ovo prvi, a čini se ni posljednji primjer neke vrijedne nekretnine koja je završila u rukama akademika, ali joj oni godinama ne uspijevaju pronaći funkciju, no slučaj Svibovac ipak kazuje dosad najtužniju priču o nemarnosti tako važne institucije.
Posebno kada znamo koliko su joj Verbiči vjerovali.
“To je velika kuća, od 200 četvornih metara, a uokolo su ambasade; možda mogu i iznajmiti nekoj ambasadi, primati rentu i slijevati to u fond iz kojeg se onda daje za kulturu. A mi smo posebno zamolili da se uvede u darovnicu da jedna stipendija ide za studij stomatologije jer je naš pokojni sin, kao što sam rekao, studirao stomatologiju. To je jedini uvjet koji smo postavili... Ljubav i život sa svim svojim stranama nas je odredio da to tako napravimo. Jesmo li to dobro učinili? Mislim da jesmo”, govorio je Feđa Verbič 2008. godine.
A što bi, da to može, rekao danas?